Međunarodna afirmacija i uspjeh Metastaza

Međunarodna afirmacija i uspjeh Metastaza

Uz nekoliko nezanemarivih uspjeha na međunarodnom planu, nakon čitavog desetljeća konačno smo dobili i domaći kinohit

Kad se podvuče crta pod prvih šest mjeseci filmske 2009, nameće se zaključak da je riječ o prilično plodnu razdoblju, ponajprije u kvalitativnom, ali u određenoj mjeri i komercijalnom smislu. Hrvatski se film tijekom prve polovice ove krizne, recesijske i depresijske godine solidno othrvao svim nevoljama, a uz nekoliko nezanemarivih uspjeha na međunarodnom planu, nakon čitavog desetljeća, konačno smo dobili i domaći kinohit. Za spomenute međunarodne uspjehe ponajprije je zaslužno dvoje mladih umjetnika iz uvjetno rečeno drugog plana. Riječ je o Ireni Škorić i njezinu višestruko nagrađivanu kratkom filmu Rastanak te djelu kratkoga metra naslovljenu Ciao Mama 29-godišnjeg Gorana Odvorčića.

Kadar iz filma Metastaze

Rastanak je humorna egzistencijalistička drama, dobitnik Grand prixa ovogodišnjih Dana hrvatskog filma i kandidat za Studentskog Oscara. Film je realiziran bez riječi i oslonjen isključivo na glumačke interpretacije. Riječ je o sjetnoj i emotivnoj priči obojenoj socijalnim tonovima koja govori o ocu i sinu koji jednoga sumornog jesenskog dana na autootpad odvoze svoj stari automobil. U djelu koje traje tek 12 minuta autorica efektno skicira brojne teme i detalje koji obilježavaju hrvatsku sadašnjost: odnos prema prošlosti, društvenu pozadinu, međugeneracijski jaz. Pritom se redateljica zrelo i promišljeno bavi odabranim motivima, jasno sugerirajući da je svačija emotivna prtljaga važna i da nas trajno obilježava, no s prošlošću neizbježno moramo raskinuti i krenuti dalje.

Matanić i Odvorčić u Cannesu

Prilično paradoksalno i zabrinjavajuće zvuči činjenica da je desetominutni film Ciao Mama prije prepoznat u selekciji kanskoga festivala, na kojem je prikazan u službenom programu, no u hrvatskoj filmskoj i kulturnoj javnosti. To još jednom mnogo govori o stanju i kolonijalnom duhu u domaćoj kulturi i umjetnosti, baš kao što je rječit i podatak da je mjesec i pol nakon Cannesa Odvorčićev film posve zaboravljen i da ga se nigdje ne može pogledati. Bilo je očekivano da će zanimanje za snažnu i emotivnu minimalističku priču o burnom i tragičnom rastanku majke i kćeri pokazati barem Hrvatska televizija ili uprava zagrebačkoga art-kina Europa, no to se zasad nije dogodilo. Kako stvari trenutno stoje, film iznimne životnosti i uvjerljivosti koju odlikuju zrela režija i sjajan rad snimateljice Bojane Burnać te ekspresivne glumačke izvedbe Asje Jovanović i Andreje Rumenjak mogla bi snaći nevesela distributerska sudbina solidnoga debitantskog filma Ajde, dan... prođi Odvorčićeva suradnika Matije Klukovića. Ipak, valja se strpjeti do 19. DHF-a, u čiji će program Ciao Mama zacijelo biti uvršten.

U Tjedan kritike ovogodišnjeg Cannesa uvršten je i kratki film Tulum Dalibora Matanića. Film je drugi naslov iz Matanićeva planiranoga šestodijelnog ciklusa posvećena ženama iz raznih krajeva Hrvatske. U djelu redatelj vješto kontrastira eros i tanatos te pripovijeda ugođajnu i elegičnu priču o mladoj djevojci (prikladno suzdržana Leona Paraminski) koja s dečkom Vukovarcem, njegovim bratom i društvom jednoga ljetnog dana stiže na piknik na obali Vuke. Kad njezini suputnici odjednom nestanu, autor spretnim posezanjem za elementima nadrealnog i metafizičkog, uz vrlo sugestivnu uporabu prirodnih zvukova i šumova, protagonisticu suočava s tjeskobnom i nelagodnom sviješću o nepojmljivim tragičnim posljedicama koje je Domovinski rat ostavio na Vukovar. Dotad frivolna i lakomislena cura u jednom danu ubrzano sazrijeva i doživljava gotovo mistično iskustvo, koje će je trajno izmijeniti. Njezina promjena dodatno je podcrtana dvaput ponovljenim bakinim pripovijedanjem o pokušaju silovanja kojem je bila izložena tijekom rata. Na samu početku, kad unuku omete u ljubavnom zagrljaju s dečkom, bakina priča humorno je i frivolno intonirana, no na samu kraju filma ista priča poprima dijametralno suprotno značenje. Iako iznesena praktički od riječi do riječi identično, bakina crnohumorna storija tada ima tragičan prizvuk, što u kombinaciji s prethodnom transformacijom mlade protagonistice rezultira efektnom završnicom.

Metastaze nasilja i huliganstva

S ostvarenih više od dvadeset tisuća gledatelja, urbana socijalna drama Metastaze Branka Schmidta, slobodna adaptacija hvaljenoga prvenca Alena Bovića (pseudonim zagrebačkoga ginekologa Ive Balenovića), prometnula se u najveći kinohit proteklog desetljeća. Razumljivo, jer priča o četvorici mladih Zagrepčana s ruba društva, liječenom narkomanu Filipu i njegovim prijateljima, nakon dugo vremena prvi je domaći film koji vrlo dobro korespondira s aktualnom društvenom situacijom, s nelagodnim hrvatskim sada i ovdje. Dok vrijeme gube u opijanjima, drogiranjima, tučnjavama i odlascima na nogometne utakmice, u sudbinama Filipa, nasilnog Krpe, nesigurnog alkoholičara Kize i narkomana Deje oslikavaju se tragični životi izgubljene generacije bivših branitelja s PTSP-om, okorjelih pijanaca i kvartovskih momaka koji vise po kladionicama. Adaptaciju intrigantnog i pesimističnog romana, koji je u scenarij odlično pretočio Ognjen Sviličić, odlikuju energična, sugestivna i svježa režija, dojmljiva uporaba kamere iz ruke, neuvijeni socijalni komentari, efektna scenografska rješenja i sjajni glumački nastupi. Ipak, dijelom su na mjestu prigovori da Schmidt i Sviličić nisu dokraja proživjeli huliganstvo, bezrazložno nasilje i kriminal koji preplavljuju stranice Bovićeva romana. Redatelj i scenarist, baš kao i sam pisac, možda i nehotice donekle afirmiraju svijet koji prikazuju, no te zamjerke ne umanjuju vrijednost i važnost Schmidtova filma.

Buick Riviera novi je film Gorana Rušinovića. Djelo je egzistencijalistička drama čije su vrline: sugestivna, minimalistička i stilizirana režija, efektno poigravanje zvukom i slikom, svrhovita primjena prirodne scenografije ledom okovana Farga u Minnesoti te odlične uloge inače uglavnom blijedog Slavka Štimca i jednog od najboljih današnjih hrvatskih glumaca Leona Lučeva. Nažalost, priča o netrpeljivostima iz staroga kraja koje se bude u susretu bosanskog izbjeglice Hasana i bošnjačkog Srbina Vuke opterećena je doslovnostima te umetanjem prozaičnih i suvišnih flashbackova koji kvare kompaktnost djela ovjenčana Zlatnim srcem Sarajeva i Zlatnom arenom za najbolji scenarij.

Borba protiv mafije i organiziranoga kriminala

U prvoj polovici ove godine ambiciozniji su kinogledatelji, siti i umorni od agresivnih, zaglupljujućih i nerijetko iritantnih holivudskih blockbustera, mogli uživati i u nekoliko izvrsnih ili barem vrlo solidnih i poticajnih europskih i svjetskih ostvarenja. Ponajprije je riječ o talijanskoj doku-drami Gomorra (Grand prix u Cannesu, Europska nagrada za najbolji film) te brazilskoj triler-drami Elitna postrojba (Zlatni medvjed u Berlinu).

Gomorra je adaptacija istoimenoga romana Roberta Saviana, koju je nadahnuto režirao Matteo Garrone. Djelo nije bez slabosti, no njegove vrline uvelike ih nadmašuju. Naslov filma igrom riječi Napulj uspoređuje s gradom iz Staroga zavjeta, simbolom nemorala i razvrata. Usporedba je uspjela jer su zapuštene rubne četvrti Napulja u kojima je smještena radnja uistinu prispodobive Gomori. Film je dojmljivo režiran, naturalističan i brutalan, a govori o zločinačkoj organizaciji koja vlada područjem Campanije. Nakon što je ozloglašeni pojam Camorra tijekom posljednjih nekoliko godina izbačen iz uporabe i zamijenjen politički korektnijom imenicom Sustav, zločinačka organizacija pretvorila se u svojevrsnu multikorporaciju koja pipke širi na čitav planet, a u kojoj je nemoguće razlučiti koliko se bogatstva stvara razgranatim financijskim operacijama, a koliko uličnim nasiljem i svakodnevnim prolijevanjem krvi. No ti su modusi rada najčešće i neodvojivi. O tome jasno govori Garroneov film dramaturški mozaično isprepletenim pričama o tragičnim sudbinama šestorice ljudi u zločinačkoj hijerarhiji.

Dok Gomorra ocrtava deformirano, krvavo i iskeženo lice organiziranoga kriminala na Apeninskom poluotoku, triler-drama Elitna postrojba oslikava podjednako intrigantno i mračno naličje borbe protiv organiziranog kriminala u favelama Rio de Janeira. Jedini koji se ondje iskreno i nepokolebljivo bore protiv u konačnici nepobjediva kriminala, pomno su i rigoroznom selekcijom odabrani pripadnici specijalnih policijskih postrojbi zvanih BOPE. U središtu energične, dinamično režirane priče nalazi se odlučni kapetan Nascimento, koji traži nasljednika za vođenje najopasnijih akcija. To će naposljetku postati student prava i intelektualac Matias, mladić čiji će intelekt i senzibilnost u završnici ustupiti pred agresivnošću i osvetničkim porivima.

Djelo je realizirano sugestivnim pseudodokumentarističkim pristupom, a zbog nasiljem pretrpane priče redatelju Padilhi prigovaralo se za zagovor fašizma. Svakako, Padilha i njegovi suradnici nimalo uvijeno zagovaraju desničarske metode obračuna s kriminalom, po načelu na ljutu ranu ljuta trava, no Elitnu postrojbu ipak nije preporučljivo čitati samo u tom ključu. Stvar je znatno složenija, jer i Matias će, naslijedivši svoga zapovjednika, itekako morati voditi računa o pravnim, sociološkim, političkim pa možda i filozofskim aspektima svoga djelovanja. Intelektualna će mu podloga u tom smislu biti od osobite važnosti, praktički nužna.

Umjetnik u trajnoj krizi

Na kraju inventure filmskoga repertoara u prvoj polovici 2009. ne smije se izostaviti sjajna egzistencijalistička drama osebujna i eksperimentima sklona scenarista Charlieja Kaufmana, Sinegdoha, New York. Film je autorov redateljski prvijenac, a riječ je o slojevitom, intelektualno zahtjevnu i hermetičnom djelu, za koje je pravo čudo da je dospjelo na repertoar multipleksa. Priča je bizarna i bogata temporalnim skokovima. Govori o njujorškom kazališnom dramatičaru Cadenu Cotardu, opsjednutu stvaranjem predstave koja bi na najcjelovitiji i najvjerodostojniji način prikazala sam život. Sam je film sjajna eksplikacija neobjašnjivosti umjetničke osobnosti i nemogućnosti stvaranja savršenog umjetničkog djela. Kaufmanov se prvijenac teško može prepričati, ali bogato nagrađuje strpljivijega gledatelja.

Josip Grozdanić