Manjak kriterija i invencije

Manjak kriterija i invencije

Zbilja je žalosno što su kriteriji privatnih galerija određeni jedino plaćevnom moći izlagača, a ne filtrirani žirijem

Pojam fotografija nije monolitan, jednostavan ni posve jednoznačan. Pogledamo li (samo površno) razvoj te nove umjetnosti od Nadara do Sherrie Levine, vidjet ćemo da se fotografija vrlo rano počela razdvajati na dokumentarnu i umjetničku, ali i to da te granice nikada nisu bile jasno određene. U aktualnoj godini dvije izložbe u zagrebačkom Muzeju za umjetnost i obrt (Đure Janekovića i Ante Orlića) odvele su nas u povijest hrvatske fotoumjetnosti i potvrdile taj neobičan status fotografije u umjetnosti, njezin karakter, koji ujedno naprosto bilježi, ali izborom i estetizira stvarnost. Da je fotografija snažno utjecala na našu percepciju umjetnosti i svakodnevice, svjedoče brojne teorijske konstrukcije. Od onih koje tumače impresionizam kao prestanak pokušaja likovnog oponašanja stvarnosti (što je prepušteno fotografiji) do Susan Sontag i teorija o hladnom prikazivanju stvarnih užasa u fotožurnalizmu. No cjelokupnost pojma fotografije ne iscrpljuje se ni u toj dvojnosti (između umjetničke, odnosno umjetne, i dokumentarne fotografije), jer postoje važne kategorije modne fotografije, reklamne fotografije, uz konceptualni pristup fotografskom mediju.

U prvih šest mjeseci 2009. u našem glavnom gradu otvoreno je mnoštvo fotografskih izložbi različitih karaktera, od dokumentarističkih, retrospektivnih, etnografskih do konceptualnih. Problem je u činjenici što je fotografija najdemokratičnija umjetnost i tu se gube kriteriji kvalitete pri izlaganju: drugim riječima, svatko s malo boljim aparatom i mirne ruke može fotografirati svoje dojmove s putovanja u romantični Pariz ili egzotičnu Kalkutu te ih izložiti u galeriji, ali pitanje je koliko su takve izložbe relevantne za umjetničku sredinu (ma koliko svidljive bile). Jedna je takva neinventivna izložba trenutno u galeriji Art point centar, gdje grafičarka Marija Kukec tiska velike fotografije Pariza poput grafika. To su prosječne turističke fotografije te je njihovo značenje marginalno i u kontekstu grafike (nije riječ o inovaciji u primjeni medija, nego samo o primjeni poznate tehnologije) i u kontekstu fotografije.

Silvestar Kolbas, Dječak fotografije

Mnogo suptilniji doživljaj Pariza mogli smo vidjeti u galeriji KIC u veljači na izložbi Dijane Nazor Boje Pariza. Taj zanimljiv ciklus fotografija odustaje od karakterističnih i banalnih pariških motiva. Umjesto njih usredotočuje se na detalje kojima ispunjava kadrove te njihove kolorističke i formalne aspekte. Na nekim primjerima ide čak i do apstrakcije, ali uvijek ostaje pri bogatu kolorizmu, što daje bolji dojam duha toga grada svjetla nego bilo kakva turistička vinjeta. Slično tretiranje detalja mogli smo vidjeti i na izložbi Ante Jaše Iz prikrajka u galeriji Fotokluba Zagreb. Njegovi tretmani tema karakterističnih za dalmatinski kraj pročišćavaju kompoziciju, ponekada do maksimuma, uvećavajući motiv, koji postaje apstraktno polje. No zbog obilježja motiva (riječ je o zahrđalim brodovima i teksturama drveta i metala koje se mogu naći na njima) ta polja prikazuju grube, ispucale i tamne površine te, ako se fotografije Nazorove bliže kolorističko-geometrijskoj apstrakciji, njegove bi se mogle usporediti s enformelističkim slikarstvom te poezijom čiste grube materije. Cilj tih fotografa nije bio oponašati slikarske škole, ali upravo odustajanje od mimetičkog i osobni pristupi takvu tretmanu fotografije (koji se međusobno veoma razlikuju, kao što smo mogli vidjeti) ukazuju na to da mogućnosti fotoaparata nisu ograničene na prikaz karakterističnog, na zamrzavanje trenutka u vidljivu svijetu, nego da se njime može artikulirati nešto osobniji iskaz koji više začuđuje.

Pod svjetlom vrednovanja umjetničke fotografije nužno je neprestano ukazivati na prosječnost većine fotografskih izložbi, koje zapravo banaliziraju ovu umjetnost. Primjerice, u jednoj privatnoj galeriji u Gundulićevoj (koja se u međuvremenu ugasila) potkraj prošle godine održana je posve slaba fotografska izložba Vedrana Rape, koja je tematizirala ljudsko tijelo na način koji bi se mogao odrediti kombinacijom pridjeva školski i pretenciozno uz kustosko opravdanje korektne izvedbe (umjetnik inače studira fotografiju, pa bi bilo zaista tragično da je izvedba manje od korektne). Tako je galerija u središtu grada ponosno pokazivala jedno veliko ništa. Zbilja je žalosno što su kriteriji privatnih galerija određeni jedino plaćevnom moći izlagača, a ne filtrirani žirijem, jer to baca negativnu sjenu na cjelokupno (kako bi sociolog kulture Bordieau rekao) polje kulture u Hrvatskoj, ili u ovom slučaju na polje fotografije. A to je polje s nizom pozitivnih pojava. Uloga lifestyle-magazina u podizanju razine vizualne kulture te njihov potencijal scene na kojoj se mogu afirmirati kreativni fotografi još su prilično neprepoznati u našoj sredini. U Galeriji KIC u siječnju otvorena je izložba koja predstavlja nadarenu umjetnicu fotografije Ines Stipetić, koja radi upravo u tom kontekstu za lifestyle-časopis Glorija. Predstavljene fotografije nisu objavljene u časopisu, a prikazuju intervjuirane osobe. Ta izložba otkrila je sjajnu i kreativnu umjetničku osobnost koja u radove unosi vedrinu i spontanost, ostvarujući razigrane prikaze svojih modela, poznatih osoba iz javnog života. Izložba Ive Pervana i Marka Vrdoljaka Boje i svjetlost u Mimari težeći monokromiji nude zanimljive kompozicije te pokazuju užitak u intenzivnim bojama. Nažalost, izložba nije bez zamjerki zbog patetike nekih naziva, a ponekad i odveć jednostavnih, tradicionalnih prikaza krajolika.

Tema krajolika zastupljena je na izložbi Silvestra Kolbasa u galeriji Lotrščak, na vrlo zanimljiv način: on fotografira prizor koji se vidi s njegova prozora. Ono što je najzanimljivije jest ponavljanje istih motiva, odnosno istoga kadra (ceste i puteljaka) u različitim vremenskim uvjetima: pod snijegom, s tek izniklom ili uvelom travom, u različita doba dana, nudeći poetiziranje svakodnevnog i poznatog.

Konceptualna fotografija te njezine mogućnosti izložene su u dvjema vrijednim izložbama u domu HDLU-a: izložbi Druga mjesta Elvisa Krstulovića u travnju, te Nehotični i slični radovi Antuna Maračića u svibnju. Prva izlaže fotografije autorovih vlastitih performansa zajedno s onima iz filma (Bergmanov Sedmi pečat) i dokumentacijom radiodrame (Wellesov Rat svjetova). Kako je riječ o trima aspektima performativne umjetnosti, njihovu zajedničkom postavljanju u obliku fotografija te preslikavanju određenih fotografija u ulju – svjedoči to o interesu za transmedijalno, za citate i odnos prizora i načina njegova prikaza. No takva preslikavanja fotografija, odnosno preslikavanja filmskih scena, viđena su bezbroj puta, a u Hrvatskoj, posljednjih godina, vlada žalosna moda takva slikarstva, na prvi pogled dopadljiva, ali bez većeg značenja, pogotovo jer je nastalo kao zakašnjela fascinacija Gerhardom Richterom.

I dok su se Richterova platna u Njemačkoj šezdesetih, provocirajući karakteristike medija, mogla držati poticajnim (barem za razvoj teorije o umjetnosti, ako ne i same umjetnosti), naša je sredina već umorna od neprestanih citata filmova i fotografija koje pod zastavom postmoderne transmedijalnosti kriju jednostavnu ideju koja slikara oslobađa svakog imperativa invencije, ključna u umjetnosti.

Druga Krstulovićeva izložena serija prikazuje fotografije na kojima je izrezan lik autora koji za sobom vuče transparent s osobnom pričom. Intervencije u pustim krajolicima zanimljive su jer je lik s dugim papirom koji vuče za sobom postavljen različito u prostoru, pa se tako razlikuje uzorak izrezane plohe, koja po obliku sugerira postav lika. Tematizacija odsutnosti prožima ta djela: od scenografije industrijskih, čovjeku stranih, prostora, do odsutnosti subjekta koja se nameće prazninom. Zbog svega toga ciklus je nešto atraktivniji i zanimljiviji.

Izložba Antuna Maračića konceptualnim pristupom propituje nehotično počevši od snimke onoga što se vidi kada se tek otvori fotoaparat, koje prikazuju slučajno kadrirane plohe u monotonim nizovima na način poznat od početka konceptualne umjetnosti s ustrajavanjem na načelu slučajnosti. Drugi radovi iz ciklusa Virje, Sleep and time i ostalih također ponavljaju jedan motiv svakodnevnog života, bilo da je riječ o svečanosti ili spavanju. Posebnu pozornost valja pridati ciklusima Ivo i My dears, koje prikazuju ljude dok rade: tegljača Ivu s dubrovačke tržnice u različitim prilikama obavljanja posla te žene na njihovim radnim mjestima: od službenica i žena sa šaltera do trgovkinja i mesarica koje se veselo smiju u objektiv. Taj ciklus osim veličanja svakodnevice ima vrlo humani aspekt: prikazujući ljude sretne pri poslu on u sebi sadrži vedrinu. Zahvaljujući njoj pristup svakodnevici lišen je negativnih atributa učmalosti i dosade, pronalazeći smisao u sitnim stvarima. No repeticija motiva sugerira monotoniju te se njihovi osmijesi mogu shvatiti i kao prihvaćanje života koje je Camus preporučio Sizifu.

Fotodokumentarizam je sve važniji u proučavanju povijesti, ali i povijesti umjetnosti zbog sve veće prisutnosti site-specific izložaka i performansa s načelom hic et nunc izvedbe. Izložba Borisa Cvjetanovića fotografija s otvaranja izložbi u Galeriji PM osamdesetih, u današnjoj Galeriji PM u Domu HDLU pokazuje dokumentacijsku i umjetničku kvalitetu: te fotografije nisu samo zabilješka, nego prenose djelić atmosfere i raspoloženja protagonista novih umjetničkih praksi u doba njihove afirmacije u Zagrebu osamdesetih godina. Ta vrsta fotografije rubno je područje umjetničkog i dokumentarnog te nastupa kao kronika prošlih vremena, ali i njihova romantizacija, popularna u recentnoj umjetnosti, punoj referencija te problema manifestacije lokalnog i globalnog.

Treba spomenuti i izložbu koja ukazuje na gorući problem devastacije spomenika. U zagrebačkom SC-u početkom godine kustos Boris Čučković predstavio je izložbu Zaboravljeni krajevi i ljudi. Fotografije Bojana Mrđenovića bilježe stanje uništenog spomenika Vojina Bakića na Petrovoj gori, koji kombinira monumentalnu plastiku i arhitekturu. Inovativnost u postavu postignuta je time što je posjetiteljima dopušteno šarati po jednoj fotografiji kako bi simulirali grafite koji dodatno nagrđuju tu zapuštenu građevinu. Ta izložba primjer je kako se fotografijom može barem pokušati promijeniti društvena svijest.

Feđa Gavrilović