Ljubaf, kaj je?

Ljubaf, kaj je?

Med nami preprečila se samo starost

Med nami preprečila se samo starost

rieč, koje ne znam značenja;

veliju da je norost, modrost povlačenja,

nemoč tiela, mrzovolja presvlačenja.

Starost stoji med nami kakti brieg,

kakti nespoznato, z druge strane brega;

starost je bieg, pimplanje

brez pimpeka, huda zima mimo snega.

Kulike nam ostaja za preživeti,

prezimeti, kakvi dnevi dohađajo,

kaj vse odhaja, kaj nas more prigreti?

Morti kesna ljubaf, žensko prijateljstvo,

pisanje, prevajanje, trajna predanost,

marlivost, neprevertlivost i odanost.

Među nama ispriječila se samo starost/ riječ, čija ne znam značenja;/ kažu da je ludost, mudrost povlačenja,/ nemoć tijela, mrzovolja presvlačenja.// Starost stoji među nama kao brijeg/ kao nespoznato, s druge strane brijega: starost je bijeg, sitničarenje/bez maloga, teška zima mimo snijega.// Koliko ostaje za preživjeti,/ prezimiti, kakvi dani dolaze,/ što sve odlazi, što nas može utopliti?// Možda kasna ljubav, žensko prijateljstvo,/ pisanje, prevođenje, trajna predanost,/ marljivost, neprevrtljivost i odanost.

III.

Da ne bi nigdar pali i nigdar z ničega rasli

navuk bi moral biti i za me i za te:

arhitektura pesme i pesma zgrade,

parka, je rima ritma, a ne ritem

prevzete, navčene mere, mašta mora,

kak i tielo, slobodna biti, samo z

naturom povezana, hiža mora kak i

rieč čuvarica bitka biti, njena špilja.

Ne smejo se sence blesikati na zidima,

nego živi ljudi, koji hodiju, imaju se radi,

čitajo knjige, po kmici blodiju, idu spat,

zato pesem mora biti zračna, svetla,

obloki široki, da bi i zvezde i oblake,

i sonce i mesec, vu morju zercalili.

Da ne bi nikada pali i nikada ni iz čega rasli/ pouka bi morala biti i za me i za te: /arhitektura pjesme i pjesma zgrade,/ parka, rima je ritma, a ne ritam// preuzete, naučene mjere, mašta mora/ kao i tijelo, slobodna biti, samo s/ prirodom povezana, kuća mora kao i/ riječ čuvarica bitka biti, njena špilja.// Ne smiju sjene svjetlucati na zidovima, već živi ljudi, koji hodaju, vole se,/ čitaju knjige, u tami blude, basaju, idu spavati,// zato pjesma mora biti zračna, svjetla, prozori široki, da bi i zvijezde i oblake,/ i sunce i mjesec, u moru zrcalili.

V.

Ti bi mogla znati rieku najti, z vodum se pomiriti,

ti bi morti mogla soncu blagost dati, vetre

iskoristiti, morala bi šumam zraka najti,

zemlji počinka, ljubav deci, hranu moškima,

morala bi bratu dobrotu posuditi, materi

jočevu poterpežljivost, vsemu svietu morala bi

svoju vedrinu ponuditi, smiehom ga zaraziti,

svojom milom rokom vnoge roke doteknuti.

Predobra rieči moja, kčeri nespoznata,

spoved ne bi bila dosta, pokajanje

premalo, za vse naše griehe koje bi

ti morala otkupiti. Zato nej molčati, tajiti

kuliko si tuožna, brezpomočna,

i nespokojna, sama, ar išče nevumiruča.

Ti bi mogla znati rijeku naći, s vodom se pomiriti,/ ti bi možda mogla suncu blagost dati, vjetre/iskoristiti, morala bi šumama zraka naći,/ zemlji počinka, ljubav djeci, hranu muškarcima,// morala bi bratu dobrotu posuditi, materi/očevu strpljivost, svom svijetu morala bi/svoju vedrinu ponuditi, smijehom ga zaraziti,/ svojom milom rukom mnoge ruke dotaknuti.// Predobra riječi moja, kćeri nespoznata,/ ispovijed ne bi bila dosta, pokajanje/ premalo, za sve naše grijehe koje bi// ti morala otkupiti. Zato nemoj šutjeti, tajiti/ koliko si tužna, bespomoćna,/ i nespokojna, sama, ali jošte neumrla.

VII.

Kakti mlada roža se postopoma odpirati

vupijati znajnje, vse dobro denešnjega svieta

knjige, medmrežje, slike, glazbu

preštimavati, kazališče išče obožavati,

glasovira ne zapuščati, plavanje oderžavati,

prijateljice otpuščati, ljubavi napol se

predavati, gdagda popolnoma ponoreti,

nigdar ne očajavati, vu sreču svoju veruvati.

Prijateljstva so tekar varljivi občutki,

lažje je davati, teže je preštimavati,

najtežje je pomoči potreben biti,

a ljubav ni samo sreča, je i tuoga, briga,

bol i prenemaganje, lefko telomešanje:

od življenja smisel najti, iskati, prenašati.

Kao mlada ruža postupno se otvarati/ upijati znanje, sve dobro današnjega svijeta/ knjige, međumrežje, slike, glazbu/ štovati, kazalište još uvijek obožavati,// glasovira ne zapuštati, plivanje održavati,/ prijateljice otpuštati, ljubavi se napola/ predavati, katkada potpuno poludjeti,/ nikada ne očajavati, u sreću svoju vjerovati.// Prijateljstva su tek varljivi osjećaji,/ lakše je davati, teže je cijeniti, najteže je pomoć trebati,// a ljubav nije samo sreća, i tuga je, briga,/ bol i prenemaganje, lako tijelodavanje:/ od života smisao naći, tražiti, prenositi.

Tuoga, kaj je? Žal za prošlim

Tuoga, kaj je? Žal za prošlim

ali jad? Kakov to se stvori

prevladavajuči osečaj? Preljev

tuoge, po pameti, sercu, snu.

Samotno jutro, ona trdo spi,

predano. Groad je išče vu

polutišini vusnuloga. Zebe

topla priroda, osvenuli den.

Gudi tuožno gudalo. Violina

popevle ljudsku bol. Praznina

postojajnja, dotrajavanje.

Tuoga, kaj je? Poražena dobrota,

zlomljeni ponos, ranjeni duh.

Pregršt starih zmišljuvanja.

Tuga, što je? Žal za prošlim/ ili jad? Kakav to se stvori/ prevladavajući osjećaj? Preljev/ tuge, umom, srcem, snom.// Samotno jutro, ona tvrdo spava/predano. Grad je još u/ polutišini usnuloga. Zebe/topla priroda, osvanuo dan.// Gudi tužno gudalo. Violina/ pjeva ljudsku bol. Praznina/postojanja, dotrajavanje.// Tuga, što je? Poražena dobrota,/ slomljen ponos, ranjen duh./ Pregršt starih sjećanja.

Ljubaf, kaj je? Lehko nagnuta glava

Ljubaf, kaj je? Lehko nagnuta glava

vu stranu, dobrostivo, milo deržanje.

Lahor las, nezaderžano posmehlajnje,

smieh. Nasmejani pogled drugega.

Pripadnost. Ne čistam svesna

predanost. Omamljenost z kušleci.

Vuznemirjeno bilo serca,

strastni otkucaji tiela, slemena.

Igra kože, nežnost dodira,

tople roke, hirovitost osečaja:

vlažne vusne, vlažni dlani.

Ljubaf, kaj je? Penetracija

nemira. Oplodnja, podatnost svemira.

Brezvremeni orgazem duše.

Ljubav, što je? Lako nagnuta glava/ u stranu, dobrostiv, mio stav./ Lahor kose, nesuzdržani osmijeh,/ smijeh. Nasmijani pogled drugoga.// Pripadnost. Ne sasvim svjesna/predanost. Omamljenost poljupcima./ Uzbuđeno bilo srca,/ strasni otkucaji tijela, tjemena.// Igra puti, nježnost dodira,/ tople ruke, hirovitost osjećaja:/ vlažne usne, vlažni dlanovi.// Ljubav, što je? Penetracija/ nemira. Oplodnja, podatnost svemira./ Bezvremeni orgazam duše.

Vručina kože, bubrenje topline

Vručina kože, bubrenje topline,

platane hladovinu drže.

Počenj vu tišinu poldneva,

vrieme stoji, breznadje pekla.

Gorki vukus duše, nepostojajnja,

zlom iluzij, pokoravanja.

Idu valovi vručine po tielu, po

prsti. Nepokoreni brzoglasi.

Zvone zvona na vuzbunu, pomirenja.

Nepostojanje nas priziva,

vu senku, vu neprizorenje.

Zbrčkan sviet vriednosti,

toplina rastavlja tiela.

Snatrimo vu koitusu kaosa.

Vrućina kože, bubrenje topline,/ platane hladovinu drže./ Pucanj u tišini popodneva,/ vrijeme stoji, beznađe pakla.// Gorak okus duše, nepostojanja, slom iluzija, pokoravanja./ Idu valovi vrućine tijelom,/ prstima. Nepokoreni brzoglasi.// Zvone zvona na uzbunu, pomirenja./ Nepostojanje nas priziva,/u sjenu, u neprizorenje.// Zbrčkan svijet vrijednosti,/ toplina rastavlja tijela./ Snatrimo u koitusu kaosa.

Najmo uništiti vupanje koje nas hrabri

Najmo uništiti vupanje koje nas hrabri,

održava. Moramo probati razvleči

osečaje na ljeta, srečanja na desetlječa,

dodire na mesece, ljubaf na brezvremenost:

probajmo z novim protuletjem, zdravljem

tiela, oponašati naravu koja se stalno

obnavlja, raste i stari, niemo ima rada,

zrak i zemlju, deždž i žarko sonce.

Prepustimo se zaporednom protokima

vremena, večkratnim simpatijam,

dvuojnim pripadnostima, razpadu osobe,

pregibljivosti v svietu spremenljivosti

borbi, klimatske kataklizme, kraja

hištorije, ostanimo verni nežnosti, dobroti.

Nemojmo uništiti nadu koja nas/ hrabri, održava. Pokušajmo protegnuti/ osjećaje na godine, susrete na desetljeća,/ dodire na mjesece, ljubav na bezvremenost:// pokušajmo novim proljećem, zdravljem/tijela, oponašati prirodu koja se stalno/obnavlja, raste i stari, nijemo ljubi,/ zrak i zemlju, kišu i žarko sunce.// Prepustimo se paralelnim tokovima/vremena, višestrukim simpatijama,/ dvojnim pripadanjima, rasapu osobe,// fleksibilnosti u svijetu od promjena,/ sukoba, klimatske kataklizme, kraja/ povijesti, ostanimo odani nježnosti, dobroti.

Ostala ti je samo nježnost vode

I.

Ostala ti je samo nježnost vode, u plivanju: na licu, između bedara, miluje te usnicama, topla voda, kao nježan slap, potok u pretjecanju. Zrake su sunca u kapljicama, zaveslajima pršte, raduje se, voli te voda: u dotocima, u doticajima. Voda te svoga obuzima, ljubi te svojim velikim, valovitim usnama, priziva samoću. Sreću u samoći, s vodama, toplim, baršunastim tijelom.

II.

Zgledi, ostala ti je samo milina vode, vu plavanju: po obrazu, na usnicah, med nogami, draga te topla voda, kakti nežna splavnica, potok vu prehitevanju. Zrake so sonca vu kapljicami, perhčejo z lamatanjem rok, raduje se, voda te ima rada: vu dohajanju, vu dodirivanju. Voda te vsega prevzema, ljubi te svojim velikim, valovitim vusnicami, zazivle samotu. Sreču vu samoti, z vodami, toplim, žametnim tielom.

Naši osečaji, naše rieči

Naši osečaji, nače rieči, ne buju zaživeli vu suvremenikima: govorimo črez vrieme, kakti ftica, črez veter, kakti listje. Zbiramo trenutke spoznavanja, slažu se vu nama trudi, spori, napinjaju se prepone, nadimaju grudi. Vuokvireni z brezkončno modrino, zuriju vu nas zviezde, svietla planetov: v brezgraničnem dobu belina zime, ljeto v jeseni, protuletje vu pozabljanju klime.

Naši osjećaji, naše riječi

Naši osjećaji, naše riječi, neće zaživjeti u suvremenicima: govorimo kroz vrijeme, poput ptica, kroz vjetar, poput lišća. Sažimamo trenutke spoznaja, talože se u nama napori, sporovi, napinju se prepone, nadimaju grudi. Uokvireni beskrajnim plavetnilom, zure u nas zvijezde, svijetla planeta: u beskonačnom vremenu bjelina zime, ljeto u jeseni, proljeće u zaboravu klime.

Vezda smo, sin i ja, obadva sami

Vezda smo, sin i ja, obadva sami

saki z svojum žudnjom, z svojum sverhom

od živlejnja. On započinja, vu nesigurnosti,

a ja svoje posle polefko zaključujem.

On se bori, troši, jaki je i zdrav, zderžljivi,

makar još nenaspani od mladosti,

trajno žejen sna, dok je vu meni budnost

neprestana, skoznuvanje med dvemi spanji.

Mi smo vezda sami, kak na dva kraja svieta,

prepušteni ženam, strasti, odanosti i neveri

ali višjem smislu vu svojemu delu,

saki za sebe traje, žive svoju muoku,

on pred izazovi, ja pomalo iza sega,

nakon sega, več pozablen, prebivam vu njemu.

Sada smo, sin i ja, obojica sami,/ svatko sa svojom žudnjom, sa svojom svrhom/ od života. On započinje, u neizvjesnosti,/ a ja svoje poslove privodim kraju.// On se trsi, troši, snažan i zdrav, prepun snage,/ premda još neispavan od mladosti,/ željan sna, dok u mene budnost neprestana,/ svjesnost, opreznost, između dva spavanja.// Mi smo sada sami, kao na dva kraja svijeta,/ prepušteni ženama, strasti, odanosti i nevjeri/ ili višem smislu u svojim strukama,// svatko za sebe traje svoju muku,/ on pred izazovima, ja pomalo iza svega,/ nakon svega, već zaboravljen i star, prebivam u njemu.

Iz zbirke pjesama Co, kaj? koja u suautorstvu s Joškom Božanićem izlazi uskoro iz tiska u nakladi Kajkavskoga spravišča – Zagreb