Lipi naš ča

Lipi naš ča

Antologija čakavskog pjesništva Verši na šterni, koju je pomno, savjesno i strpljivo pripremila Zdenka Višković-Vukić, i sama pjesnikinja, gotovo je ogledni primjer kako treba pristupiti sastavljanju izbora pjesama. Prema navodu same antologičarke, koja je svjesna osobnoga, subjektivnog stajališta izbornika, ona izabire pjesme bez naznake komu pripadaju. Znači: pjesme same sa sobom. Pročitavši bilješke o autorima, nakon okončanog izbora, kao što ističe u studiozno osmišljenu predgovoru, potvrdila je spoznaju »da na autentičnost, razigranost, suvremenost i umjetničku uvjerljivost ne utječe ni dob ni obrazovanje, niti, dakako, spol«. Dakle, naša antologičarka nije bila opterećena raznim ekskluzivnim idejama, ni razvrstavanjem pjesnika u već unaprijed određene pretince nekoga poetološkog herbarija u kojem oni, probodeni pribadačama, čekaju da ih netko odabere.

Knjiga Verši na šterni, lijepo likovno opremljena, donosi 37 autora i 72 pjesme. I doista, pred našim duhovnim okom promiče autentična raskoš čakavske besede, i tradicionalne i moderne! Tu je iskonska glazba riječi, izvoran ritam čakavske fraze, nadahnuta raznolikost poetskih motiva. Uvrštenim meštrima čakavskog izričaja, poput Ivana Kraljića, Milana Rakovca, Drage Orlića, Tomislava Milohanića Slavića, pridružuju se ravnopravno svojim istinskim čakavskim senzibilitetom (da navedem samo neke autore): Suzana Mušković (Miljor koraki), Katica Petreković (Bogatija mora, Dažd straha), Ivan Ivica Pilat (Ma da mi je bilo dano), Roberta Razzi (Ja znon), Marija Ribarić (Boršeta z oduorun), Đermano Vitasović (Molitvica).

Dok čitam ovu nadahnuto osmišljenu antologiju čakavskih stihova, iznenađena doista lijepim brojem izvrsnih pjesama u kojima je iskazana i realnost svijeta i privrženost zavičaju, te tako i potrebna odanost životu u kojem se zrcali ljubav i dobrota duše (»Ja san kriv da ni/ već svitla na ten svitu./ Donesti kus raja/ - samo kuščić-/ ke velo delo, / A tako malo triba.« Tomislav Milohanić Slavić, Diptih), pomišljam s radošću u srcu kako taj naš lipi ča obogaćuje našu duhovnost, kako nas oslobađa, čini svojima: »ča si ja i ča san ti i ča nisan niš prez tebe/ i ćete zviknuti to ki to kad/ i pripoznati te za muoju, / ča si veća ud mene…« (Milan Rakovac, Besida priletuća).

Izvorna čakavska beseda i ona, meni bliska, iz Hrvatskog primorja, i ona osebujna iz Istre, naše je autohtono sidrište, naše civilizacijsko i kulturno ja – i zato je treba njegovati. Ne zaboraviti! Treba »puštiti kanat u srce« (Katica Petreković).

Domaći kanat prepoznatljiv je po nama samima. On je toliko naš koliko smo mi njegovi!

Antologija čakavskih stihova Verši na šterni to potvrđuje. Ona povezuje i spaja, ona razotkriva ljepotu i sladost čakavske poetske riječi, potiče stvaralački entuzijazam. Čitajući »slatke verše« (Drago Orlić) hranimo našu dušu i uživamo u toj osebujnoj svetkovini čakavske pjesničke besedi. Po njoj smo bogatiji, po njoj se odlikujemo i razlikujemo od drugih. Znamo svoje korijene i počela:

»Ćeš tornati, ćeš, znan, / da te ćapan i da ti šapćen tebe, / i ča ćeš na ten svitu, besida muoja nespovidna; / ter kad me ni, ter ni ni tebe?!« (Milan Rakovac, Besida priletuća)

Ljerka Car Matutinović