Likovne impresije

Likovne impresije

U splitskoj galeriji Emanuel Vidović 9. lipnja otvorena je 32. samostalna izložba akademskog kipara Matka Mijića, izvanrednog profesora na Umjetničkoj akademiji Sveučilišta u Splitu. Najnoviji autorov ciklus nastao je u razdoblju od 2006. do 2008. godine i nazvan je Mirisi, zlato i tamjan. Izložba potvrđuje dosljednost i kontinuitet Mijićeva kreativnog ponavljanja, pa možemo ustvrditi da je to preraslo u svojevrsnu paradigmu.

Usuđujem se reći da je taj iznimni umjetnik poput nekog slobodnog strijelca koji ne priznaje ograničenja materijala i medija, nego ih postavlja u nove relacije primjenjujući »formalno – morfološko nasljeđe povijesnih stilova«. Ciklus Mirisi, zlato i tamjan zapravo su osebujne reljefne slike nastale od raznih oblika i materijala koje je autor kubistički složio i dao im zanimljivu enformelističku notu. Tehnička izvedba naizgled je stroga, ali zapravo je riječ o iznimnoj lirskoj i likovnoj ujednačenosti i preciznosti.

Zapisano je da »Mijić ne anticipira lik, oblik, teksturu ili boju svog artefakta. Ne vlada njime, ali lako je prepoznati narav i auru koju on izvlači iz fizike materije i alkemije njena preobražaja«. Jer on je umjetnik kojem je eksperimentiranje poticaj, a materijal izazov dok destilira i filtrira svaki potez, dok pomno nešto dodaje ili nešto oduzima materijalu kako bi njegova likovna priča ostala suvisla, jasna. Mijić anticipira pokret u tragovima, jer sve je uredno, čisto i složeno, nema meteža – pravi brevijar. Valjda tako mora biti u zaljubljenika koji ne slijedi imperative i koji gaji profinjen sklad u naslagama likovne memorije – ona mu je utočište i sklonište. Ta sjećanja možda nemaju racionalna opravdanja, nisu uvijek in. No ipak njega zanima prolaznost, nestanak, odlazak. Zanima ga staro u novom, staro obogaćeno novim, staro kroz novo... pa se sve kreativno razlije i izbije u naletima stvarajući nove likovne cikluse. Šetajući predjelom uspomena on afirmira (s)tvarnost i govori suvremenim likovnim jezikom.

Autorova gotovo isposnička jednostavnost očituje se u iznimnoj sposobnosti percepcije, koju s lakoćom pretače u prožete likovne impresije, sabrane fine harmonije, profinjene i s diskretnim akcentom. U njima prepoznajemo Mijićev koncept koji vješto, ali disciplinirano preobražava u likovni događaj gotovo sfumatozne atmosfere, skladno nijansirane plavičaste – sive – smeđe – bijele. Mreža frontalnih oblika i sadržaja slojevito je sublimirana u panteističku mistiku osebujne patine i dubine.

Mijić ne traži eksplicitnost pod svaku cijenu, nego ispituje i testira našu osjetilnost. Ne luta, nego gradi plastične kompozicijske oblike mekanim prijelazima, pa se iz jednoga stvaraju, rađaju, rastu novi. U neprekinutosti i elegantnom, zadanom prostoru okvira, kao da je koncentriran okvir životnoga putovanja. Na tom putovanju ne krije pripadnost podneblju, nego dijeli i daruje bogati spektar svojih iskustava. Svjestan je da su djela (i umjetnik) nesavršeni, relativni. Ono što je u umjetnosti veliko (pa tako i kod umjetnika), to je ono spiritualno, ona emocija i senzibilitet, to je duh koji umjetnik nalazi i posvećuje u materiji. I zato je umjetnost uvijek mladost, snaga, progres, radoznalost, snovi. Kad smo bili djeca, rado smo uzimali boje, olovke i papir. Kako smo odrastali, kako nam je raslo znanje i iskustvo, gasilo se naše oduševljenje i mašta, crtali smo sve manje i manje. Zbog razočaranja i ozbiljnosti života?

U Mijića umjetnost ima lucidnost nauke, on je osjeća i prihvaća kao istinitu fantaziju, kao fantastičnu istinu. Jer jedino je umjetnost moćna u svojim snovima i pretpostavkama, ona je sugestivna svojim metaforama, bojama, oblicima. Zato Matko Mijić neprekidno ocjenjuje i sama sebe, preispituje se u prozivanju koliko daleko može, hoće i treba ići. Jer učenje nikad ne prestaje, kako je rekao Goya kad je imao osamdeset godina: Aún aprendo! (Još učim).

Vanja Škrobica