Jedna neobjektivna povijest

Jedna neobjektivna povijest

Solženjicin Židove u ruskoj povijesti prikazuje na jednostran način, tendenciozno, iz kuta ruskoga nacionalista / Solženjicin u židovskom karakteru uočava bitne crte koje su već poznate iz tradicionalnog antisemitizma: Židovi izbjegavaju ozbiljne poslove, naklonjeni su zelenaštvu, parazitizmu, trgovini alkoholom, osvetoljubivi su, rušilački nastrojeni, beskrupulozni u svakom pogledu, pohlepni, licemjerni, pružaju otpor asimilaciji, ali se istodobno trude na svaki način nametnuti svoju religiju i svoju kulturu / Knjiga potvrđuje staru tezu kako se »uzrok antisemitizma nalazi u samim Židovima«

Filip David

Opširna, dvosveščana knjiga Židovi i Rusi – dva stoljeća zajedno ruskoga pisca Aleksandra Solženjicina pisana je, kako tvrdi sam autor, s namjerom da nepristrano i objektivno prikaže svu složenost i višeznačnost židovsko-ruskih odnosa. Solženjicin je poznat kao čovjek goleme energije. Dokumentacija koju je svojedobno prikupio i objavio o arhipelagu Gulag razotkrila je naličje jednog totalitarnog sustava i njegove zločine. Za svoje povijesne romane Solženjicin je prikupljao opsežnu građu. Tako je dolazio i do dokumenata o isprepletenom, međuzavisnom odnosu između Rusa i Židova, koji je u nekim važnim razdobljima ruske povijesti usmjeravao tu povijest. Tu građu prikupio je, sredio i objavio u knjizi u dva dijela – Židovi i Rusi prije revolucije i Židovi i Rusi u sovjetskom razdoblju. Već u uvodnoj napomeni, u poglavlju naslovljenu Pristup temi, autor upozorava da su te isprepletene veze često značile »hod po oštrici noža«. Piše Solženjicin: »Osjećaj koji me vodi knjigom o dvjesto godina zajedničkoga života ruskog i židovskog naroda – to je traganje za točkama razumijevanja i svim mogućim putovima u budućnost, očišćenima od gorčine prošlosti.« Tomu je teško prigovoriti. No jedno su namjere, a nešto sasvim drugo rezultat tih namjera. S namjerom ili bez nje, prije bi se reklo s namjerom, Solženjicin Židove u ruskoj povijesti prikazuje na jednostran način, tendenciozno, iz kuta ruskoga nacionalista.

Pokop židovskih žrtava pogroma

Povijest suživota

Čitava priča prema Solženjicinu (koji citira N. M. Karamzina) počinje kada je Židov Šarija došao iz Kijeva u Novgorod godine 1470, »obrlatio dva svećenika, Dionizija i Alekseja« da je Mojsijeva vjera jedina Božja, da je priča o Spasitelju izmišljena, da se Krist još nije rodio, da se ne treba klanjati ikonama i slično. Začeta je židovstvujuća hereza. Šarija je »sablaznio Ruse judejskom kabalom, naukom koji plijeni neuke i radoznale, a slavnom u 15. stoljeću, kada su mnogi najobrazovaniji ljudi tražili rješenje najvažnije zagonetke ljudskog uma. Kabalisti su se hvalili da poznaju sve tajne ljudske naravi, da mogu objasniti snove, predvidjeti budućnost, upravljati duhovima.« Solženjicin u svojoj analizi naseljavanja Židova u Rusiju ustrajava da su prava i pogodnosti koje su imali židovski trgovci u usporedbi s kršćanskim bila veća, ali se postavilo goruće pitanje – »ekonomska situacija nije podnosila postojanje velikoga broja trgovaca i obrtnika među seljacima«. Zato je carica Katarina 1794. odlučila Židove, za njihovo i opće dobro, iseliti u gradove, ali i židovsko stanovništvo oporezovati dvostruko većim porezima od onih koje su plaćali kršćani. Nije, od početka, dakle, bila riječ o diskriminaciji, nego o općem dobru, koje je zapravo bilo dobro samo za jednu stranu. Stvari se nakon Katarinine smrti odvijaju otprilike ovako: došlo je do velike gladi u Bjelorusiji. Senator Deržavin određen je »da ode tamo, ispita razloge gladi i da je otkloni«. Ustanovio je da Židovi, glavni proizvođači alkohola, »iz koristoljublja od seljaka uzimaju žito, pretvaraju ga u alkohol i tako izazivaju glad«. Marljivi Deržavin na licu je mjesta prikupio podatke od »dobronamjernih stanovnika«, podatke »koji su se odnosili na način života Židova, njihove zanate, varke i sva lukavstva i podmetanja... kojima izgladnjuju glupe i siromašne seljake«. Židovi su, navodno, u svakom naselju držali po jednu ili više krčmi i na taj su način od seljačke sirotinje izvlačili »ne samo kruh nasušni, nego i u zemlju posijan, oruđe kojim zemlju obrađuju, imanje, vrijeme, zdravlje i sam život«. Sad, Solženjicin zaključuje: »Bez sloja Židova krčmara i Židova zakupaca po bjeloruskim naseljima bilo bi nemoguće funkcioniranje toga sustava izrabljivanja, kad bi se izvukla židovska karika – sustav bi se raspao.«

Narod nemirna karaktera

Zadržali smo se na ovim detaljima, a knjiga ih je prepuna, kako bismo pokazali osnovno polazište i stajalište pisca ove povijesti. Ono bi se u kratkom moglo svesti na ovo: Židovi su se od početka zajedničkoga života s Rusima pokazali kao izrazito parazitski sloj i u svom izrabljivačkom parazitizmu izražavali su visoku sposobnost i inteligenciju (svojstvenu tome narodu), a siromašni, siroti, iskorištavani i inače obespravljeni ruski seljaci, zbog neobrazovanosti i primitivna načina života lako su postajali žrtve.

Zato zone naseljavanja, neka vrsta proširenih geta, uvedene dekretom, imaju opravdanje. Trebalo je većinu Židova razvrstati, usmjeriti na poljodjelstvo, što je moralo biti korist i Židovima, a nikako pritisak. Židovi su pak »namjerno potajice loše obrađivali zemlju kako bi pokazali da su nesposobni«, zapravo željeli su vratiti se prodaji pića i trovanju seljaka. »Nerodna godina Židovima se događala češće nego drugim seljacima zato što su sijali na malim površinama, a i to kaotično i nepravodobno«, a utjecala je i židovska »naklonjenost lakim poslovima, koja se prenosila s koljena na koljeno, nebrižnost i nebriga o stoci«. Osim toga Solženjicin navodi izvješća (ruska) kako su »bacali plug i žrtvovali imanje« samo s jednom jedinom namjerom »kako bi ponovno postali gospoda i bavili se svojim omiljenim zanimanjima« (prodajom i proizvodnjom alkohola). To je narod »nemirna karaktera«, sklon svađi i izbjegavanju plaćanja obveza.

Takozvani Hep-Hep-Krawalle (metež) u Frankfurtu, antisemitski neredi u Njemačkoj 1819; bakrorez

Židovsko pitanje

Istodobno, ustvrđuju ruski kroničari, a prenosi Solženjicin, očigledna je »odsutnost svakog korisnog rada među Židovima«, »besposličenje«, što se pripisuje njihovim »ukorijenjenim navikama«. Sa svih strana stižu žalbe lokalnoga stanovništva o židovskom parazitizmu, kako žive »na račun drugih«. Europa nije upućena o pravoj naravi »židovskog pitanja« pa je to razlog da od početka 19. stoljeća stižu stalni prosvjedi zbog diskriminacije Židova u Rusiji. Židovi, između ostalog, izbjegavaju odsluženje vojnog roka, iako je zbog slaba odziva za njih vojni rok s dvadeset pet godina skraćen na deset godina! Izbjegavaju jedinu priliku da se putem vojne obveze preodgoje, »energično i ubrzano« i nauče proizvodnom radu.

Takva i slična argumentacija čini osnovu Solženjicinova razmišljanja o židovsko-ruskim odnosima u povijesti. Iz toga proizlazi logičan zaključak da bi bilo »lakomisleno davati Židovima punu ravnopravnost prije no što bude podignuta obrazovna i kulturna razina ruskoga stanovništva, čija neprosvijećena masa neće moći opstati pred ekonomskom ekspanzijom židovske upornosti«. Doista, neobičan razlog za održavanje neravnopravnosti. Konstatira se još jedna odlika židovskoga mentaliteta koja se nadovezuje na onu o parazitizmu: dinamična osobina njihova tritisućljetnoga života jest da se ubacuju u druge narode, preuzimaju njihova gospodarstva, a onda im zauzimaju i »prostor u kulturi«.

Pogromi i strah od Židova

Pogledajmo kako Solženjicin piše o pogromima nad židovskim stanovništvom, o onim zbivanjima koja su sredinom devetnaestoga i početkom 20. stoljeća izazivala brojne prosvjede u Europi i Americi, a koja židovski povjesničari opisuju kao najteže razdoblje u povijesti Židova u Rusiji.

»Ustalila se riječ progoni Židova u Rusiji. No to nije prava riječ. To nisu bili progoni, bio je to niz teškoća, ograničenja – da, teških, bolnih, čak odvratnih«, piše Solženjicin. I samo što ne dodaje, ali to proizlazi iz dalje analize, nužnih.

Solženjicin ograničavajuće mjere prema Židovima tumači ne kao rasnu ili neku drugu diskriminaciju, nego kao strah od »jačanja kapitalističkih elemenata koji bi mogli eksploatirati seljake, i uopće radni narod«. Stoljeće poslije, napomenimo, to je strah od »revolucionarnih antikapitalističkih elemenata«, opet oličenih u Židovu.

Židovi koji su uspjeli ostvariti pravo vlasništva nad zemljom ponašali su se, čitamo dalje, prema sezonskim radnicima vrlo okrutno, nikada ih »nisu hranili mesom, ni slaninom, i čak jedva da su dodavali malo ulja, već samo povrćem i prekrupom – to je bilo doba ljetne žetve, kada se naporno radi od jutra do sutra – pa su im se jednoga ljeta ti sezonci razboljeli od kokošjeg sljepila«. A na sličnom ruskom imanju, imanju Solženjicinova oca, »ljetni radnici hranjeni su mesom tri puta dnevno«. Detalj koji treba pomoći u razumijevanju razloga za pogrome.

Veliki sukob

Na primjeru Kišinjevskog pogroma Solženjicin želi dokazati navodna pretjerivanja i netočnosti, pa i namjerno širenje neistina koje su se na Zapadu, a i u opisima židovskih svjedoka i povjesničara tim povodom iznosili.

U Kišinjevu je živjelo 50.000 Židova, isto toliko Moldavaca, kao i 8.000 Rusa, a pogromaši su uglavnom, veli Solženjicin, bili Moldavci. Sve je počelo »neraspoloženjem kršćanskoga stanovništva prema Židovima«. U narodu su se proširili glasovi o nekoliko ritualnih ubojstava kršćanskih dječaka. Na posljednji dan židovske Pashe i prvi dan pravoslavnog Uskrsa izbili su neredi, »dokon narod«, među kojima mnogo mladih, »počeli su bacati kamenje u prozore obližnjih židovskih kuća«. Srušene su dvije židovske prodavaonice i »nekoliko tezgi«. »Uvečer su se nemiri stišali, nikava nasilja nad Židovima toga dana nije bilo.« Uhićeno je šezdeset ljudi.

Sljedećega jutra »kršćansko stanovništvo... jako uznemireno« počelo se okupljati na više mjesta i sukobljavati sa Židovima. A na tržnici se također od ranoga jutra »skupilo više od sto Židova, naoružanih, da bi se branili, palicama, motkama, a neki čak i oružjem, iz kojega su povremeno pucali. Kršćani nisu imali vatrenog oružja.« »Glasine o nasilju koje su Židovi činili nad kršćanima počele su se brzo širiti po gradu, išle od usta do usta i preuveličane veoma su razdraživale kršćansko stanovništvo«, pa su skupine »fizičkih radnika, a ispred njih dječaci, bacali kamenje u prozore židovskih kuća i vikali«, a zatim je počelo rušenje kuća i uništavanje židovske imovine. Da ne spominjemo pojedinosti, ali to je opis pogroma kakav dobivamo iz dokumenata koje Solženjicin citira. I u slučaju Kišinjeva, kao i u mnogim drugim slučajevima pogroma, krivnja je podijeljena, barem na jednake dijelove, »sukob je bio obostran: i kršćani i Židovi napadali su jedni druge«, ali »Rusija, u javnosti, na razmeđi vjekova – bila je neiskusna, nesposobna javno se obraniti; još nije znala kako«. Tako će »za cijelo dvadeseto, a možda i za 21. stoljeće... ostati mrlja na imenu Rusije«. Uzrok pogroma u Gomelju navodno je židovska bahatost, njihovo izravno izazivanje i vrijeđanje kršćana, a u Žitomiru »to nije bio pogrom nego rat s vojskom kontrarevolucije«. Jednostavno rečeno, a tu se Solženjicin poziva ponajprije na policijska izvješća, u najvećem broju slučajeva Židovi su sami izazivali vlastite pogrome.

Ususret Revoluciji

Treće je važno područje Solženjicinova istraživanja subverzivno djelovanje revolucionarnih pokreta, koji su konačno doveli do boljševičke vladavine. Solženjicinovi politički pogledi poznati su otprije: sve su njegove simpatije na strani carske Rusije, a ono što zamjera toj Rusiji jest nesposobnost da se obrani od otpadnika, popustljivost, pa čak i blagost prema onima koji su udarali u same temelje Imperija.

Revolucionarne organizacije, ne samo židovske, po Solženjicinu i dokumentima koje navodi, financirane su iz inozemstva, i tada je u prvi plan stupio »tada najveći bankar« Jacob Schiff – »jedan od najvećih Židova, koji je uspio ostvariti svoje duhovne težnje zahvaljujući iznimnu položaju u ekonomskom svijetu«. Drugim riječima, Schiff je aktivno podupirao teror u Rusiji. Židovi, posebno mladi, u revolucionarnim zbivanjima početkom 20. stoljeća pravili su »revolucionarnu zbrku«. Drsko su se podrugivali onomu što je »običnom narodu sveto«. U revolucionarnom vrenju 1905. u Odesi, kada je ratno stanje ukinuto, održavani su mitinzi na kojima su Židovi bili »glavni govornici koji su pozivali slušaoce na otvoreni ustanak i oružanu borbu«. Kada je vojska pokušala zauzeti grad kako bi smirila situaciju, »iza barikada gdje su se razmjestile skupine demonstranata, najvećim dijelom Židova, sa ženama i djecom, počeli su pucti na vojsku«. Vojska je odgovorila na vatru i to je razlog velikoga broja mrtvih. Razlog židovske pobune i nezadovoljstva nije bila potreba za ravnopravnošću jer su je, veli Solženjicin, ionako imali, nego želja da zavladaju Rusijom. »Mladež, a posebno židovska... počela je prijetiti Rusima...: sada ćemo mi upravljati vama... mi smo vam dali boga, dat ćemo vam i cara«. Za razliku od organiziranosti židovske omladine i židovskih masa, ruski radnici okupljali su se spontano, izazvani ponašanjem Židova, »njihovom drskošću i bezobraštinom i uvredom nacionalnog osjećaja ruskog stanovništva«. Tako da je nasilje nad Židovima koje je uslijedilo došlo kao posljedica »isključivo zato što su predstavnici upravo te narodnosti prevladali u revolucionarnom pokretu«. Kao i slučaju pogroma, tako i priče o antisemitizmu u Rusiji bile su, najčešće, posljedica »lažnih verzija« koje su se »lijepile i lijepile, a posebno na udaljenom Zapadu, odakle se Rusija vidjela uvijek u crnom oblaku, a propaganda protiv nje zvučala je uvjerljivo«. Solženjicin citira kadetskog vođu F. Rodičeva, sa čijim se tumačenjem očigledno slaže: »Antisemitizam – to je patriotizam zbunjenih ljudi«.

S početkom Prvoga svjetskog rata pojavile su se nove optužbe protiv židovskog stanovništva, posebno onoga naseljenog u pograničnim područjima. Uz optužbu da su špijuni i izdajice, »počelo se naglašeno govoriti kako su židovski vojnici kukavice i dezerteri«. Solženjicin zaključuje: »Bilo bi nerealno zaključiti da su sve te optužbe samo izmišljotine.« Dok su Rusi ratovali, Židovi su u pozadini pohađali sveučilišta, učili, pa se sa »sumnjom i gorčinom« postavilo pitanje: »Znači, naša stvar nije opća – posao je jednih da ratuju, a drugih da uče?«

Pod boljševicima

Čitava druga knjiga posvećena je odnosu Židova i Rusa u sovjetskom razdoblju. No to je samo dalja razrada osnovnih teza postavljenih u prvoj knjizi. Kada su Židovima skinuta ograničenja zone naseljavanja, ograničenja u trgovini i školovanju, oni su, veli pisac, zauzeli glavne položaje u politici, ekonomiji i kulturi, odbijajući da se asimiliraju. Nastupajuća revolucija razotkrila je »ološ, zavist i mržnju«. To se dogodilo s ruskim narodom, a posebno sa Židovima, »koji su se masovno uzdigli i upadali u oči tamo gdje ih prije nije bilo« izazivajući tako novi »val narodne ljutnje«. Židovi se okrivljuju za razne oblike nasilja, za raspad vojske, za pljačke na ratištima i za prikrivanje robe. Solženjicin citira autora koji u tome vidi židovsku samoubilačku narav. Solženjicin, istina, čini stanovit otklon – Židovi koji su sudjelovali u listopadskom prevratu i boljševičkoj vlasti »nisu bili Židovi po duhu. To su bili otpadnici«. Ali odgovornost i za te otpadnike mora preuzeti čitav židovski narod. Židovi su se u većini pokazali »bezuvjetno vjerni izvršitelji« nove otpadničke vlasti. »Organiziranost boljševizma bila je stvorena djelomično aktivnošću židovskih komesara«. Solženjicin posebno naglašava »sudjelovanje Židova u uništavanju pravoslavnoga svećenstva«, u »bijesnoj hajci protiv pravoslavlja... u progonu svećenika, u ismijavanju Krista putem tiska«. Progon kršćanstva u SSSR-u »nadišao je okrutnošću i razmjerima sve prethodne koje je povijest zabilježila... Razumije se, on se ne može u cjelini pripisati Židovima.« Ali »židovski udio u ruskom boljševizmu je – avaj – neizmjerno i nesrazmjerno velik«. Solženjicin to ovako tumači: »Razumni dio židovskoga naroda izgubio je nadzor nad razbojničkim.« I citira one koji smatraju da boljševizam nije nespojiv s judaizmom. Slični ili isti ideali mesijanstva, socijalne pravde, internacionalizma. »Treba shvatiti psihologiju ruskoga čovjeka koji se iznenada našao u situaciji da trpi vlast svih tih poganih gadova, umišljenih i grubih, samouvjerenih i bezočnih.« Solženjicin je uvjeren da bi Židovi trebali »razmišljati o Židovima boljševicima više nego Rusi. Židove bi taj odsječak povijesti morao jako peći, sve do današnjih dana.«

Kolektivna krivnja Židova

Već je sam boljševički program »iskazan starozavjetno«. Ali ne samo to. Židovi su bili svuda, pa jedan suvremenik navodi, kako citira Solženjicin, da su po mnogim utjecajnim, vladajućim komitetima padali u oči članovi »što su imali karikaturalno naglašene židovske crte lica«. Upravo su ti i takvi omalovažavali sve ono što je imalo veze s ruskom povijesti, ruskom crkvom i ruskom kulturom. Zato nije čudo da je Židove »zapljusnuo val narodne ljutnje«. Židovi su se »masovno uzdigli i upadali u oči tamo gdje ih prije nije bilo«. A nije ih bilo, podsjećamo, jer im je mnogo toga bilo uskraćeno: od prava kretanja, mjesta boravka, prava na stjecanje imovine i mnogih drugih. Zapravo, misli Solženjicin, istina je u tome da su boljševici osjećali veliku potrebu za »bezuvjetno vjernim izvršiteljima«. I dobro su znali na kojoj ih strani mogu naći. Dakle, dobar dio toga, zapravo najveći dio, može se objasniti samom židovskom naravi, židovskim karakterom. Židovi su zauzeli najviša i najodgovornija mjesta »u živom nervu« vojnoga komunizma. U vojsci, prehrani, vanjskim poslovima, provodeći okrutan režim otkupa, s važnom ulogom u »uništavanju svećenstva« postali su pravi »davitelji nacije«. »Zaboravili su se. Zavrtjelo im se u glavi«, piše Solženjicin. Židovi su u potpunosti preuzeli rusku kulturu, historiografiju, zavladali filmom, glazbom, kazalištem, književnošću, postali su žrtve iluzije da je to njihova zemlja. Solženjicin tako golem prinos Židova tim djelatnostima ne vidi kao doprinos nego kao osvajanje. Neki su se Židovi našli na čelu gulaga, ali je istodobno velik broj Židova bio zatočen i u samim gulazima, gdje su opet zahvaljujući toj činjenici uživali povlastice u odnosu na druge zatvorenike, Židovima je tamo bilo »lakše nego drugima«. Ne tvrdi Solženjicin da nije bilo Židova i na drugoj strani, da nije bilo i onih koji su gladovali, dijelili opću nesreću s ruskom sirotinjom ili ruskim kapitalistima koji su izgubili sve i morali se iseliti. Ali Solženjicin izvodi zaključak da se ne može »na masovno sudjelovanje Židova u boljševičkoj upravi i u boljševičkim zvjerstvima – odmahnuti rukom«. Svi Židovi, pa i oni koji nisu sudjelovali u boljševičkoj revoluciji, odgovaraju za postupke svojih sunarodnjaka jer se nisu od njih ogradili. To je jasno izraženo uvjerenje o postojanju kolektivne krivnje židovskog naroda u Rusiji.

*

Bili su to samo neki citati, analiza samo nekih dijelova opširne dvosveščane povijesti. Ako se može izvesti glavni zaključak, a sigurno je da može, za to postoji obilje građe i jasno izraženih autorovih stajališta, nedvojbeno je da su prema Solženjicinu i izvorima koje navodi Židovi jedan od glavnih remetilačkih i destabilizacijskih elemenata u ruskoj povijesti. Solženjicin u židovskom karakteru uočava bitne crte koje su već poznate iz tradicionalnog antisemitizma: Židovi izbjegavaju ozbiljne poslove, naklonjeni su zelenaštvu, parazitizmu, trgovini alkoholom, osvetoljubivi su, pravi trovači ruskih masa, rušilački nastrojeni, beskrupulozni u svakom pogledu, pohlepni, licemjerni… Židovi pružaju otpor asimilaciji, ali se istodobno trude na svaki način nametnuti svoju religiju, svoju kulturu. Vrlo su podložni nepotizmu, međusobno veoma solidarni, preuveličavaju svoje nevolje, a kada ih imaju, gotovo su uvijek za njih sami krivi. Nalaze se u svim pokretima koji udaraju u temelje organizirana društva. Grijesi jednog Židova grijesi su cijeloga naroda. A »masovno ubijanje Židova u Bjelorusiji i Ukrajini tih godina građanskoga rata bilo je, u biti, ne toliko rezultat nečije svjesne politike, koliko reakcije naroda i seljaka«, na »židovski teror«. To je potvrda stare teze kako se »uzrok antisemitizma nalazi u samim Židovima«.

Solženjicin uočava i neke dobre židovske osobine: ustrajnost, upornost, želju za usavršavanjem i znanjem. No te osobine koje bi se mogle odrediti kao pozitivne u određenim, konkretnim okolnostima pridonose da još jače dođu do izražaja negativne crte židovskoga karaktera.

Premalo bitnih pitanja

Postoje stranice koje dokazuju da Solženjicin, kada priđe problemu židovsko-ruskih odnosa bez predrasuda, bez opterećenja, s povijesnom i kulturnom perspektivom sagledavanja, zna postaviti pitanja koja zaista jesu bitna i od kojih se mora poći u svakom razmatranju tako složenih odnosa. Takvo je, primjera radi, uvodno poglavlje za drugu knjigu pod naslovom Razjašnjenje, gdje se bavi dvojbom tko je Židov?, tko se može smatrati Židovom?, poglavlje, nevelika opsega, ali sadržajno i manje opterećeno predrasudama, kao i stranice na kojima objašnjava nastanak policijske krivotvorine Protokola sionskih mudraca. No to je malo, veoma malo u odnosu na dvosveščanu knjigu koja više pridonosi učvršćivanju postojećih stereotipa i predrasuda nego što nepristrano sagledava uzroke i posljedice složenih židovsko-ruskih odnosa. On nema ili gotovo da nema razumijevanja za unutrašnji život židovske zajednice i mnoge oblike diskriminacije koji su neprekidno pratili život te zajednice. Njegovo je sagledavanje jednostrano, obojeno predrasudama, u tradiciji velikoruskih, slavenofilskih shvaćanja Fjodora Dostojevskog i njegovih istomišljenika.

Pokazuje se konačno, po tko zna koji put, još jedna neosporna činjenica: razlike između tradicionalnog i suvremenog, novog, antisemitizma gotovo da ne postoje, a ostvarivanje objektivnoga pristupa jednako ovisi o izboru dokumenata, zapisa, svjedočanstava, koliko i o njihovu tumačenju, osobnim uvjerenjima, ali i predrasudama priređivača takve građe.