Je li pad let

Je li pad let

Petnaesti skup PSi-a posvećen je izvedbi promatranoj iz perspektive »neuspjeha, disfunkcionalnosti, uzaludnosti i neučinkovitosti«

Uobičajeni ritam kojim ključna svjetska imena, proizvodi i zbivanja s bilo kojega područja, od kulture do tehnologije, pohode hrvatski teritorij predvidivo je spor, a moguće prenošenje utjecaja, znanja i noviteta često se odvija u uvoznom smjeru. Stoga je bilo pravo osvježenje svjedočiti humanističkom obratu velikih razmjera nazvanu PSi 15, kojim se nakratko uvela ritamska ravnoteža i višesmjernost intelektualnoga prometa. Kratica za Performance Studies international obilježava petnaestu konferenciju istoimene organizacije (osnovane kako bi se olakšala komunikacija među znanstvenicima i praktičarima koji djeluju na području izvedbe) održanu u Zagrebu od 24. do 28. lipnja i usmjerenu temom Kriva izvedba: neuspjeh, neprilagođenost, krivo čitanje. U tom finalu znanstveno-izvedbene sezone sudjelovalo je nekoliko stotina znanstvenika i umjetnika, dvanaestosatni svakodnevni program dosljedno je povezao discipline od antropologije do zoologije, dok je znatna organizacijska inovacija zagrebačku konferenciju učinila jednom od prijelomnih.

Najveći humanistički skup

Paradigma izvedbenih studija počela se razvijati polovicom 20. stoljeća, a snažnu institucionalnu afirmaciju pružili su joj odsjeci za dramu i usmenu interpretaciju na američkim sveučilištima New York i Northwestern svojim preimenovanjem u Odsjeke izvedbenih studija već osamdesetih godina. Sputana rubnim kontekstom, hrvatska znanstvena i umjetnička zajednica imala je nedovoljno pristupa toj revoluciji, koju su predvodila uglavnom angloamerička sveučilišta. Mogućnost aktivnoga promišljanja svoje rubnosti priskrbili su joj suorganizatori PSi 15 – Centar za dramsku umjetost, Filozofski fakultet, ADU, Institut za etnologiju i folkloristiku, ZKM, Studentski centar i Arhitektonski fakultet Sveučilišta u Zagrebu – okupljajući niz akademskih imena s naslovnica udžbeničke literature, umjetnika čiji rad ulazi u ispitna pitanja i mladih znanstvenika u okviru, senzacionalistički podcrtano, najvećeg humanističkog skupa ikada održana u Zagrebu. U skladu sa širenjem zahvata paradigme i s prizvukom autorefleksivne duhovitosti, petnaesti skup PSi-a posvećen je izvedbi promatranoj iz perspektive »neuspjeha, disfunkcionalnosti, uzaludnosti i neučinkovitosti«. Prizivajući teoretičare od Sigmunda Freuda do Judith Butler, koji su promišljali krivu izvedbu, te modernističke i postmodernističke umjetničke pravce i izvedbene kategorije koji su joj dali izvedbeni legitimitet, članovi organizacijskog odbora, Marin Blažević (direktor konferencije), Lada Čale Feldman, Morana Čale, Ines Prica, Tomislav Pletenac, Branislav Jakovljević, Suzana Marjanić i Una Bauer ponudili su natuknice za novo promišljanje kulturalnih, organizacijskih, tehnoloških i političkih izvedbi.

Umjetnost i refleksija

Ipak, u prilog hrvatskom putu iz kazališta prema izvedbenim studijima (iako se uz njega razvijaju i onaj folkloristički te književnoteorijski) uvodni je konferencijski panel polutradicionalno posvećen odnosu između teatrologije i izvedbenih studija odnosno potencijalnim pogrešnim tumačenjima te prijateljske vatre. Šest istaknutih sugovornika, od kojih su domaćim kazalištarcima najpoznatija imena Hansa-Thiesa Lehmanna, Patricea Pavisa i Josepha Roacha (čije su nam knjige dostupne u prijevodu) okrenuli su se trima pitanjima: organizacijskoj i metodološkoj normiranosti tih dvaju područja, njihovu odnosu prema teoriji i praksi te tijelu i tekstu. Gotovo jednoglasni u brisanju oštre granice između zadanih polja, njihovih interesnih usmjerenja i metodoloških postavki, sudionici panela brzo su preusmjerili raspravu prema trusnim dijelovima izvedbenih studija koji su, riječima urednika časopisa Performance Research Richarda Gougha, »prebrzo ostarjeli«. Tematski putokaz tako je dobio potpitanja, a publika svježe mogućnosti uokvirivanja konferencijskoga programa: Kako se obraniti od komercijalizacije akademske prakse? Je li izvedbenim studijima potrebna artoovska kuga koja bi im omogućila ponovno rođenje iz smrti? Kako prepoznati pravi trenutak u kojem je potrebno osvrnuti se prema prošlosti? Kako omogućiti bolju integraciju umjetničke izvedbe i umjetnika u znanstvenu zajednicu?

Konkretnim i vrlo uspješno realiziranim odgovorom na posljednje pitanje zagrebačka konferencija potvrdila je povjerenje udruženja PSi i postavila nove organizacijske parametre budućim udomiteljima toga događanja. Naime, višegodišnje nastojanje da se prevlada standardan i gotovo zabavljački status izvedbene prezentacije na PSi-konferencijama, kao večernjeg umjetničkog programa za umne znanstvenike, konačno je ostvareno ravnopravnom izmjenom uobičajenih jutarnjih panela koji su obuhvatili znanstvena izlaganja te poslijepodnevnih smjena (shifts) kao potpuno otvorena oblika izvedbenog predstavljanja vlastitoga rada. Ograničene jedino vremenski na trajanje od tri sata, smjene su opisane kao »hibridne suradničke platforme«, čije je osmišljavanje u potpunosti prepušteno inventivnosti umjetnika odnosno kuratora. Uz to što je refleksiji o umjetnosti pridruženo praktično uporište, umjetnici su dobili predstavljački format prilagođen suvremenom pomaku s proizvoda na proces proizvodnje, sudioničkim umjetničkim projektima i infiltraciji teorije u praksu. Kako je programska shema skupa vremenski supostavila po desetak i više panela/smjena, opisi praktično-teorijske razmjene koje bi mogli ponuditi pojedinačni sudionici široka su raspona pa je sljedećih nekoliko primjera (u skladu s izvedbenim studijima koji se ravnopravno oslanjaju na različite discipline) doista tek komadić jednog od mnogih uvida u PSi 15.

Kreativnost pogreške

Tematizirajući (ne)točnost, (ne)istinitost i (ne)izvornost kopije, uključujući i (ne)opravdanost te perspektive, niz panela Ponovno uprizorenje, rekonstrukcija, oživljavanje i ponavljanje izvedbeni je pandan pronašao u inscenaciji jedne verzije povijesti hrvatskoga performansa unutar smjene Narančasti pas i druge priče (još bolje od prave stvari). Kao (art) history play čiji se prvi čin odvija 1976, a posljednji 2009, smjena je povezala performersku i glumačku domaću scenu u ponovljenim izvedbama četrnaest performansa na različitim lokacijama dopisujući im nova značenja »citiranjem u drugom povijesnom ili društvenom kontekstu«, kako je istaknula Astrid Peterle sa Sveučilišta u Beču. Sudionici panela Namjerne greške posvećena svjesno učinjenim, istaknutim i ponavljanim izvedbenim greškama koje postaju kreativni materijal, žarište ili procijep kroz koji se može posegnuti za novim vrijednostima svoje su opservacije mogli iskušati u zrcalima dviju smjena. Proizvodnju i ponavljanje greške kao sizifovskog otpora prema produktivnosti sustava (kako ju je izložila Emma Cocker sa Sveučilišta Nottingham Trent), izvrsno je oprimjerila smjena The Theatre of Mistakes (Kazalište grešaka), u kojoj se analizirala i praktično iskušavala poetika istoimene britanske skupine iz sedamdesetih. Kreativnu poticajnost greške pak testirali su autori smjene Institut neuspjeha, Tim Etchells i Matthew Goulish, organiziranjem serije neuspjeha u obliku objašnjavanja viceva, jednostavnih oblika čija jezična i kulturološka određenost otvaraju poglavlja i poglavlja novih asocijacija. Kafkijanska trilogija Bacača sjenki Proces-grad, kojom se gledatelji pozivaju u nadrealnu šetnju manje rabljenim osjetilima i drugim stanjima svijesti izvrsno je zaokružila znanstvena promišljanja zavođenja, manipulacije i aktivističke interakcije s publikom u okviru panela o Izazovima publici, dok je niz radova o Akademskoj (krivoj) izvedbi pronašao izvedbenu inačicu u utopijskoj Sizifovoj školi s jednovečernjim nastavnim planom i nepredvidivim rasponom gradiva koje se može naučiti. Zazivajući antropološko, etnološko i folklorističko nasljeđe izvedbenih studija panel Tradicionalna izvedba povezao je interakcijsku narav turskog meddaha – umjetnosti izvedbenoga pripovijedanja koje se uvijek iznova prilagođava publici i tinejdžersku pogrešnu(?) reviziju južnoameričke karnevalske prakse, otvarajući prostor za izvedbenu završnicu konferencije. Naime, uz sastanke nekoliko odbora i radnih skupina te godišnju skupštinu, konferencija PSi 15 završila je Ganga zabavom s prodornom vokalnom polifonijom, crnim vinom iz bukara što su kružile uokolo, šijavicom, višejezičnim zdravicama i videougođajem Dalmatinske zagore.

Nabrajanje zbivanja i imena unutar ovako opsežne manifestacije, čija je intenzivna organizacija trajala više od godinu dana, vrlo lako i samo postaje neučinkovito, neuspješno i disfunkcionalno. Ako je potrebno dinamizirati tekst, promijeniti ton i uputiti kritiku, onda se ona može uputiti jedino hrvatskoj znanstvenoj i umjetničkoj zajednici, koja je s doista malo predstavnika sudjelovala u Olimpijadi izvedbenih studija, čak i onim njezinim dijelovima koji su, poput uvodnoga panela, bili otvoreni za javnost. U šest PSi-dana učvršćena je, obnovljena ili prepoznata tek malobrojna, ali još raznorodna skupina onih koji su skloni usmjeriti svoj rad i paradigmom izvedbe, a ne samo granicama discipline kojoj već pripadaju. U tome smislu iskorak Performance Studies international prema istoku Europe nije promašio svrhu, a kako nakon ove alternativne očekivano slijedi nešto klasičnija lokacija, konferencija PSi 16 održat će se u Torontu i ponovno nas vratiti sigurnoj margini.

Višnja Rogošić