Između elitizma i populizma

Između elitizma i populizma

Konzumističko društvo učinilo je svoje: u nas je kazalište danas marginalizirano više no ikad u svojoj povijesti. Površni mediji, masovna svijest o businessu i zabavi kao jedinoj svrsi ljudskoga postojanja, u frommovskoj dilemi između imati i biti odlučna prevaga na strani onoga prvog – potisnuli su kazalište na sam rub percepcije. Kazalište, zar to još uvijek postoji?, gotovo da je neizostavno pitanje obična čovjeka suočena s rijetkim i slabim znakovima života umjetnosti što je nekoć, i ne tako davno (osim za naraštaj kojemu su i devedesete davne), bila i nacionalna, i stožerna, i dostojna poštovanja.¸

Prizor iz predstave Djeca sa CNN-a

Jasno, ni inteligencija, pa ni samo kazalište, nisu tu bez grijeha: intelektualci, nerijetko zatvoreni u svoj hermetični svijet sjajne izolacije, već desetljećima zahtijevaju nov i drukčiji teatar, shvaćajući i opisujući dosadašnje forme kao – preživjele. Dio intelektualaca, pogotovo onih koji se bave novom književnošću, i ne taji svoj više ili manje otvoren prezir prema zastarjeloj umjetnosti koja nije revolucionarna poput literature (čemu se mogu pridati različita značenja i tumačenja), a ni spektakularna ili masovno popularna (i dostupna) poput filma. S druge strane, kazalište je najprije pokušalo odgovoriti zahtjevima radikalne inteligencije, proizvodeći predstave za strogo ograničen krug gledatelja, poetika nemuštih ili ekstremističkih, da bi potom učinilo jednako štetan otklon i od svijeta i od društva, zatvarajući se u reinterpretacije uvijek istih klasika (od kojih neki nisu ni klasici), s uvijek istim redateljima (današnjim vladarima scene), za uvijek istu, ne baš brojnu, ali sigurnu i tihu publiku. Radikalno zatvaranje, u obama slučajevima, štetno za umjetnost per se, a onda i za instituciju kazališta, koja bi, istina, morala biti diversificirana, ali i u stalnom međusobnom prožimanju s društvom u kojemu živi ili barem vegetira.

Između ekstrema elitizma i populizma smjestio se (Kalibanov) otok kazališnog mainstreama. Engleska riječ, koja označava glavnu, srednju, središnju struju opasno podsjeća na Poeov maelström, ali, nadajmo se, bez sličnih katastrofičkih posljedica. No, prije nego što bacimo oko na ponudu mainstreama u protekloj sezoni, ne želimo ostati dužni progovoriti koju i o tzv. populizmu. Što bi to, u našim prilikama, značilo, i mogu li se, uz taj u intelektualnim krugovima silno nepopularan, gotovo odiozan pojam, trajno vezati (samo) negativne konotacije? Riječ je o stanovitom broju teatarskih kuća koje produciraju predstave za najširu publiku, na tragu žanrova kao što su bulevarska komedija, musical ili uglavnom prizemna, da ne kažemo jeftina, satira ili pseudosatirična farsa. Njihova je logika u profitu, ako o nečem takvom uopće možemo govoriti kad je teatar u pitanju, odnosno u pokušaju pariranja televizijskim žanrovima za masovno otupljivanje kao što su tzv. sitcom ili sapunica (soap-opera, engleski je termin mnogo duhovitiji). Satirične farse, pak, do neke mjere interpretiraju našu, kako to vole reći, tranzicijsku realnost, olakšavajući publici suočenje s neugodnim činjenicama uz pomoć palijativnih teza prema kojima smo svi mi kradljivi Balkanci, samo nekima mimikrija bolje uspijeva... Međutim, čak i takvo dno kazališta još uvijek bolje korespondira s njegovim istinskim postulatima i primarnim aksiomima no što to može elitistički happening: bit teatra maksimalno je udaljena od hermetizma, čak i od pretjerana esteticizma, koji može postati svrhom samome sebi i uopće ukloniti svaku publiku, a kamoli onu kritičkoga razmišljanja. Za razliku od elitističkog, koji ne tolerira ili poništava kritiku, populistički je teatar demokratičan, jer kritiku dopušta, ali je (baš poput brojnih političara ili menadžera) ne uvažava. On ne mora voditi računa o umjetničkoj kritici, jer može računati na – blagajnu. Takvo je danas stanje stvari: demokratski, kapital vlada.

Ukratko, mainstream se snalazi i u mutnim vodama gubitka repertoarnoga profila većine kazališnih kuća. On lavira između posve tradicionalnog i konvencionalnog, te one primjese oneobičavanja predstave koju su donedavno popularnom floskulom voljeli zvati postmodernističkom. On se još uvijek (ili opet) oslanja na tekst i glumca, a ne samo na apoteozu redateljske invencije ili famozne koncepcije. Moglo bi se ustvrditi da je upravo mainstream-kazalište ono koje poštuje svoje korijene, ali i specifične okolnosti koje definiraju njegovo današnje djelovanje. Kazalište koje reafirmira obrazac koji bi i današnjem novom čovjeku isprana mozga dobro došao: budućnost postoji tek ako je ukorijenjena u prošlosti.

Nije stoga čudo što je žilavi i od ekstremista osporavan (neka bude živost, nota bene) mainstream proizveo neke od najboljih predstava inače (vrlo) blijede sezone. To su Judith French Vlatke Vorkapić u produkciji Arsseptime i Teatra na Trešnjevci, Niko i ništ’ Saše Anočića i KNAP-a, Medvešekova predstava Ne, prijatelj u Trešnji, predstava Aide Bukvić Djeca sa CNN-a Glumačke družine His-trion te dvije produkcije Planet Arta, Abairova Zečja rupa i (u manjoj mjeri) Shanleyeva Sumnja. Velike kuće nisu se baš iskazale: u konkurenciju mogu ući još Komedijin Švejk (Hašek, u adaptaciji i režiji Damira Lončara), donekle Zagrebački pentagram, omnibus ZKM-a, djelo petero in-pisaca u sveobuhvatnoj režiji nezaobilaznoga Paola Magellija te Calderonov Život je san u produkciji GDK-a Gavella.

Što pokazuje ovakva prilično mršava bilanca? Ponajprije, da mainstream ne stanuje više samo u velikim institucionaliziranim kućama, potom da postoji stanovit prostor za dobar domaći tekst (koji, međutim, ako nije sen-za-ci-onalan, osta-je sasvim bez medijskoga odjeka) te, konačno, da nacionalne kuće (HNK u Rijeci, Splitu, Osijeku i Zagrebu), što se drame tiče, nisu formirale prepoznatljiv i drukčiji repertoar, koji bi rezultirao predstavama umjetničke razine ili relevantnosti primjerene onima koje neke od njih postižu kad su opera ili balet u pitanju. Možda nije, stoga, naodmet ponoviti dvije temeljne stvari: kao što književnosti nema bez riječi (ma što ona potom s njima činila), tako ni teatra nema bez teksta i glumca – zadatak nacionalnih kuća, pogotovo u okolnostima kakve su hrvatske, u prvom bi redu značio oslon na te aksiome dramske i scenske umjetnosti. Drugo, selidba teatra u manje i, uvjetno rečeno, provincijske prostore, svojevrsno je upozorenje velikima, pred kojima stoji zadaća uvjerljivijega koncipiranja programa koji bi odgovorio njihovoj, zapravo, konzervator(ij)skoj ulozi – naime, ulozi institucije koja, u duhu vremena, čuva temeljne i drevne postulate kazališne umjetnosti – i u kojoj ma kakav radikalizam ili hermetični eksperimentalizam – nemaju što tražiti.

I neka oponenti slobodno kažu: „to je kazalište-muzej“. U muzeju se može štošta naučiti, a ponekad i dobiti toliko žuđena inspiracija za nove pothvate, takve, koji će spriječiti ili barem usporiti raspadanje, degeneraciju ili konačnu propast umjetnosti koja nam leži na srcu.

Boris B. Hrovat