Izložbe, ali samo izložbe

Izložbe, ali samo izložbe

Cjelina umjetničkoga života u Osijeku nema vitalnost i dinamizam kulturnog subjekta

Izložbenu produkciju suvremene umjetničke prakse na osječkoj likovnoj sceni prve polovice ove godine obilježio je program triju galerijskih prostora, Galerije likovnih umjetnosti, Gradske galerije i Galerije Kazamat HDLU, što je za grad standard nepromjenjiv već nekoliko godina. Tek neke manje i povremene izložbe u manjim i neprimjerenim prostorima čine dodatak koji nema važnijeg udjela u onome što zovemo ozbiljnijim likovnim događajima.

Tradicionalno čvrsto uporište izložbenoj praksi daje najveća i najvažnija muzejsko-galerijska ustanova, Galerija likovnih umjetnosti sa svoja tri ili u dopuni osam izložbenih prostora na jednom mjestu. To pruža dobre i primjerene izložbene mogućnosti, što u kombinaciji s pratećim sadržajima i katalogom predstavlja izložbenu produkciju na zavidnoj razini.

Tim okolnostima, dakle mogućnosti da se cjelokupan prostor stavi na raspolaganje velikim izložbenim projektima, bio je podređen i program te ustanove u prvoj polovici godine, pet velikih izložbi ispunilo je sve izložbene prostore, što je dalo velike i željene mogućnosti tim projektima, no nažalost trpio je stalni postav. Naime kada se zauzmu svi prostori prizemlja i prvoga kata, skida se stalni postav, što je velika i nenadoknadiva boljka te galerije.

Godina je počela 21. slavonskim bijenalom, tradicionalnom i u ovim prostorima jedinom žiriranom izložbom takva opsega i sadržaja. Izložba naime uz klasične likovne discipline, slikarstvo, kiparstvo, grafiku i višemedijalnost, izmjenično predstavlja primijenjenu umjetnost te urbanizam i arhitekturu. Ovaj bijenale predstavio je sudionike u dvije selekcije, slikarstvo, kiparstvo, grafika i multimedija te primijenjena umjetnost. Budući da natječajna propozicija pruža široki okvir sudjelovanja, naime pravo sudjelovanja imaju umjetnici kojima ovaj prostor ima udjela u životu ili djelu, odaziv na izložbu bio je dobar i kvalitetan. Svojim izborom potkrijepio je to i Odbor za prijem radova i dodjelu nagrada, kojem je ovaj put bio predsjednik Darko Glavan. Izložba je dobar pa i vrlo dobar prikaz stanja stvari s umjetničkom praksom u ovim prostorima, jednako kao što pozorno bilježi i umjetničku praksu ljudi iz ovih prostora gdje god da žive i djeluju. O toj okolnosti, više negoli sam izbor autora i njihovih djela, svjedoče nagrade koje odlaze najboljima na izložbi. Laureati su Nives Matijević (Grand prix), Mario Čaušić, Vladimir Frelih i Studio Rašić (Ex aequo) te Dražen Budimir (priznanje).

Nakon bijenala, tijekom veljače i ožujka, održana je izložba 4. dani grafike u Galeriji likovnih umjetnosti, također već tradicionalna manifestacija, čiji koncept oblikuje kustosica Jasminka Najcer Sabljak. To je pametno osmišljena izložbena koncepcija koja na tragu primarnoga zanimanja za grafički medij otvara ozbiljne diskurse pristupa i razumijevanja grafike na dvjema razinama, tradicionalnoj i suvremenoj. Četvrti dani predstavili su Grafiku u Italiji 18. stoljeća iz zbirke Kabineta grafike HAZU iz Zagreba i samostalnu izložbu Igora Čabraje pod naslovom Muhe / Inventura sjećanja. Jasno je iz naslova izložbi te sudionika i sadržaja kako je navedeni koncept vrlo primjereno predstavljen, što, kada se spoji s dodatnim sadržajima grafičke radionice za vrijeme trajanja izložbe, daje odgovor na važno pitanje: što grafika kao medij jest kao prošlost, ali i kako ona živi kao suvremenost.

Središnji termin prve polovice godine, dakle svibanj, ali i cijelu galeriju odnosno sve izložbene prostore, uključujući i dvorište, zaposjela je samostalna izložba Vladimira Freliha pod naslovom de GENERIC. Taj umjetnik s düsseldorfskom izobrazbom, ozbiljnim izložbenim referencijama i osječkom adresom, osmislio je i postavio multimedijski art projekt čiji sadržaj obuhvaća široki spektar njegovih interesa u prostorima međumedijskih kretanja slike i slikovnosti, predmetnosti slike i objekta, ali i ideja njihovih vizualnosti. Složenost i zahtjevnost izložbe, a ponajprije postava zadivila je osječku likovnu javnost čega je rezultat prijenos izložbe u mađarski grad Pečuh, koji je iduće godine grad kulture EU.

U lipnju je u galeriji postavljena velika retrospektiva osječkoga majstora fotografije Marina Topića. Izložbu je osmislio i predstavio u tekstu kataloga povjesničar umjetnosti Zvonko Maković. Predstavljeno je 205 fotografija složenih u šest cjelina: Počeci, Osijek, Portreti, Slavonija i Baranja, Rat i Primijenjena fotografija.

Početkom srpnja postavljena je i peta velika izložba u programu galerije (i Osječkog ljeta kulture), retrospektiva Zlatka Boureka pod naslovom Od slavonske ravni do europskih scena.

Važnijeg udjela na likovnoj sceni s obzirom na izložbenu djelatnost ima osječki HDLU, koji je producirao izložbu Crteži kao godišnju izložbu svojih članova i udomio izložbu Starter, izložbu prve generacije diplomanata Umjetničke akademije u Osijeku. Obje su izložbe vrlo važne, Crteži zato jer je to prva godišnja izložba članova s osmišljenim konceptom odnosno temom, dok je neobičnost izložbe Starter u tome što predstavlja radove studenata posljednjih godina studija.

Novoosnovane Gradske galerije Osijek tek se bore za ugled i afirmaciju. Ta su nastojanja potkrijepljena vrlo vrijednim imenima umjetnika i njihovim radovima te skupom produkcijom predstavljanja, no nejasne okolnosti nastanka i neriješeni status uporabe izložbenog prostora drže te galerije po strani od pozornijeg interesa.

Ovako sažet pregled izložbene produkcije suvremene umjetničke prakse u Osijeku tek djelomično daje odgovor na znatno složenije pitanje, kako suvremena umjetnička praksa stvarno živi u gradu. Izložbeni programi stvaraju dojam postojanja likovnoga života, no on je pogrešan. Iako su pojedini umjetnici izgradili vlastiti identitet, cjelina umjetničkoga života u gradu nema vitalnost i dinamizam kulturnog subjekta. Kako bi se to promijenilo, potrebna je promišljenija programska politika galerijskih ustanova, strategija otkupa, autorski koncipirani projekti koji bi umjetničku praksu pojasnili gradu i predstavili je izvan grada. Konačno, likovnost grada treba ozbiljnu umjetničku kritiku koja bi stvari pojasnila, afirmirala i promovirala, odnosno jasno i glasno odvojila dobro i vrijedno od lošeg. Teret tih obveza trebale bi nositi ustanove, ne samo galerijske i ne samo ona najveća, iako bi upravo ona trebala biti uzorom.

Vlastimir Kusik