Izgubljeni u prijevodu

Izgubljeni u prijevodu

Ono što su u Grčkoj bile tragedije, u Italiji opere, a u Japanu kabuki, u globaliziranom su svijetu filmovi / Ostavljanju naslova filma u izvornom obliku pogoduje trend misterioznosti / Distributer želi naslovom privući mase, a masama zvuči odveć banalno ono što razumiju / Ostaje nejasno tko to i u kakvim uvjetima odlučuje da se nešto uopće prevede i kako / Loši prijevodi posljedica su površnosti koja vlada u društvu

Film je sedma umjetnost. Za njim još slijede i strip i ples pa se ukupan broj umjetnosti popeo na devet, upravo koliko je i muza, ali u vrijeme muza vladale su neke druge vrijednosti i podjele. Ono što su u Grčkoj bile tragedije, u Italiji opere, a u Japanu kabuki, u globaliziranom su svijetu filmovi. Već više od stoljeća oni nas zabavljaju, obrazuju i zaglupljuju, kako koji i kako koga. No ovdje tema nisu gledatelji ni filmaši, nego oni koji između njih posreduju.

U prevođenju filmova vladaju drukčije zakonitosti nego u književnom prevođenju: vremena je malo, film valja što prije otkupiti, prevesti i prikazati, prevoditelj mora u najkraćem roku pohvatati mnogobrojne misli, šale, riječi, fraze, tehničke izraze... Srećom, najtraženiji su najuzbudljiviji filmovi, u kojima je akcije mnogo pa je dijaloga malo, a prijevod nije zahtjevan, niti gledatelj ima vremena na njega obraćati punu pozornost. Takvo mišljenje barem prevladava. Déjŕ vu je film prožet akcijom, u kojem Denzel Washington natiče neke posebne naočale kojima viri u prošlost. Te se naočale nazivaju goggles, ali u filmu ih neznani prevoditelj sustavno prevodi kao Google. Denzel juri u džipu tipa Hummer koji u prijevodu glasi Hammer (u oba slučaja razlika je ionako samo u jednom slovu) i u toj jurnjavi umjesto da gleda kroz naočale, svaki čas konzultira Google. Ovdje se pokazalo da u rukama neznalice i filmovi s malo dijaloga mogu uroditi biserima, a nazire se i vjerojatnost da prevoditelj u vremenskoj stisci nema mogućnosti ni pogledati film koji prevodi.

Ali ovaj je tekst posvećen ponajprije filmskim naslovima. Kaže se da naslov prodaje film zbog toga što on ostaje u sjećanju čak i onima koji film ne pogledaju ili knjigu ne pročitaju. Naslov Déjŕ vu ostavljen je u originalu jer bilo bi nezgodno za film da se zove Već viđeno, a k tome je izraz déjŕ vu dovoljno udomaćen kao strani frazem. No osim te uobičajenosti, ostavljanju naslova filma u izvornom obliku pogoduje trend misterioznosti. Nekako sve izgleda ljepše i privlačnije kad je strano, pogotovo ako je uglavnom nerazumljivo, što je praktičan stav jer što se ne zna, to se ne dira.

Komercijalnost kao paravan neznanja

Odluka o naslovu knjige donosi se tek nakon što se knjiga pročita i prevede, bilo da to čini prevoditelj ili urednik. Može se prevesti doslovno, opisno ili posve drukčije, ali ne može se, ili barem ne smije, dogoditi da se naslov knjige uopće ne prevede ili da se prevede pogrešno. S filmovima se upravo to događa. Kod neprevedenih je u pitanju pokoravanje diktatu marketinga. Distributer želi naslovom privući mase, a masama zvuči odveć banalno ono što razumiju. Stoga se uz naslov Istrebljivač rabi i Bladerunner, uz Istjerivači duhova i Ghostbusters, dok su netaknuti ostali svi junaci koji završavaju na -man, kao Superman, Spiderman, Batman, Iron Man te X-Men.

Ali iza maske komercijalnosti kriju se i lijenčine i neznalice jer osim marketinškog lukavstva prisutna je tu i velika doza površnosti i neukosti, a tomu su dokaz pogrešno prevedeni naslovi. Ostaviti naslov nepreveden katkad je kukavički potez jer sigurnije je ne prevesti uopće nego prevesti pogrešno. Istina, Matrix vjerojatno zvuči privlačnije nego što bi zvučala Matrica, a ni King Kong i Kill Bill ne bi dobro zvučali kad bi se preveli Kralj Kong i Ubij Billa (u Sloveniji je naslov glasio Ubila bom Billa), ali i Babel je nepotrebno ostavljen nepreveden i prepušten na nemilost jezičnim zajednicama zemalja koje ga uvoze. Babel u nas ne znači ništa, a na engleskom je isto što i Babylon pa se u Bibliji u Knjizi Postanka (10:10) nalazi Babel and Erech, što je u nas Babilon, Erek… Stoga je naslov trebao glasiti Babilon (kao u Sloveniji) jer je to sinonim za mnogojezičnost, u skladu s radnjom.

Uz bok s neprevedenim naslovima idu djelomično prevedeni naslovi, primjerice prijevodi filmova Men in Tights i My Boss’s Daughter, koji su glasili Muškarci u tajicama i Kći mog bossa ili čak Kćer mog bossa. Napokon, tu su i naslovi koji kao da i nisu prevedeni. Naslov filma Inside Man preveden je na „hrvatski“ kao Insider, a uskoro nam stiže i nastavak koji će se vjerojatno zvati Insider 2. No to nije presedan: film Double Team „preveden“ je 1997. kao Dream Team jer je netko smatrao da je taj pojam bliži našoj publici.

Ali kako bi to bilo da ostavljamo neprevedene naslove jezika koji nam ne leže tako dobro kao što mislimo da nam leži engleski? Naslov De battre mon cśur s’est arręté prosječnu je Hrvatu neizgovoriv, a ne samo nerazumljiv. Doslovno on glasi Odjednom mi je srce stalo, no preveden je bolje, poetskije, i sve bi bilo u redu da u njemu nije stravična gramatička pogreška, naime u nas naslov glasi Otkucaj kojeg je moje srce preskočilo, a treba glasiti Otkucaj koji je moje srce preskočilo i nikako drukčije. Srce je prisutno i u negramatičnom naslovu Ubojice usamljenih srca, koji bi trebao glasiti Ubojice osamljenih srdaca. Babuške se na francuskom kažu poupées russes, doslovno ruske lutkice. U nas je film Les Pou-pées russes preveden upravo tako – Ruske lutkice. Reći će distributer da je to namjerno jer Babuške ne bi bile privlačan naslov, ali čovjek nakon svega ne može a da se ne zapita je li to zaista namjera ili ipak neznanje.

Naslov Dan poslije sutra ne uklapa se u naš jezik kao što se ne bi uklapao ni dan prije jučer, ni noć tijekom danas, nego je eventualno mogao glasiti Dan poslije sutrašnjeg. Naslov 10.000 prije Krista preveden je doslovno i besmislen je, no jedna bi ga točka popravila, dakle mogao je glasiti ili 10.000. prije Krista ili 10.000 godina prije Krista. Ovako ne znači ništa ili je tek obični reklamni trik. Sumnjiv je i prijevod naslova Changeling kao Zamjena jer u rječnicima jasno piše da changeling znači podmetnuto dijete.

Bizarna revnost i površna lijenost

Španjolski film Crimen ferpecto (savršen zločin s namjernom pogreškom u naslovu) u našim se kinima prikazivao pod nevjerojatnim naslovom Ševac i njegov pijevac, što su mnogi doživjeli kao neki pornić s naslovom po uzoru na Njoj se mili u svili (inače odličan prijevod naslova Slip into Silk iz 1985) pa su stoga film izbjegavali ili je možda privukao neku drugu vrstu publike, koja je na kraju bila razočarana jer je riječ o španjolskoj komediji.

Naslov filma Lost in Translation nije baš sretno odabran jer u filmu nema mnogo prevođenja, samo nešto Amerikanaca koji se čude što Japanci govore japanski, ali lost in translation tiče se teksta koji je izgubljen u prijevodu. Od izgovorene rečenice, u prijevodu nikad neće do primatelja poruke stići 100 posto nego, recimo, 80 posto, a preostalih 20 posto izgubljeno je u prijevodu pa bi tako trebao glasiti i naslov. Ali naslov Izgubljeni u prijevodu (množina) sugerira da su izgubljeni nositelji radnje, a ne tekst. Ta zabluda, ili igra riječi, iskorištena i u naslovu ovoga članka, duboko se ukorijenila u naš govor i pismo.

Tvrditi da je neki naslov namjerno odabran ne može se kad su pogreške odveć očite. Nekoliko se filmova zove Perfect Stranger i oni se svaki put u nas prevode kao Savršeni stranac. Tako se zovu u kinu i na televiziji, o njima se pišu kritike i ulaze u filmske enciklopedije, a da nitko ne zapaža pogrešku. Uzalud gledatelj čeka da vidi što je to tako savršeno kod tog stranca jer naslov je trebao glasiti Potpuni stranac.

I zato, da im se ne bi događali takvi gafovi, producenti ostave naslov na engleskom, pa se na repertoaru nalaze Collateral, Watchmen ili Rainmaker, što god to značilo.

Ozračje nastanka i prijema filmova

Danas se za filmove zna i prije nego što stignu u kina i nekako nam je svejedno kako ćemo ih zvati, u izvornu ili prevedenu naslovu ili prema bilo kakvu znaku raspoznavanja. Pogleda se najprije preview ili teaser, pa se namjeste titlovi, pa se gleda neki triler, vestern ili horor ili remake nekog starijeg, pa se na kraju posluša neki intervju s glumcima. Traži se neki blockbuster, nešto što je potuklo rekorde na box officeu, nekog režisera koji ima dobar rejting i s nekim seksipilnim seksepilnim seksapilnim sexappealnim glumcima i celebrityjima. Poslije se na DVD-u mogu pogledati dodaci, među njima i making of koji se u globalističkom neznanju često izrodi u making off. Možda radnja filma završi nečim što mislimo da se zove happy end, a u engleskom uopće ne postoji. Čak će i specijalni efekti katkad biti prevedeni u posebne učinke, ali remakeovi ostaju remakeovi. Zašto to više nisu najave filmova, sretni svršeci, podslovi, obrade filmova i razgovori s glumcima ili rubrike kako se snimao film? Pa vjerojatno zato što ti izrazi zvuče odveć obično, kao što bi zvučali i naslovi kad bi se netko potrudio pa ih preveo, kao što zvuče i ljudi ako se zovu Štef i Štefica umjesto Stiv i Stefani. Jer tada ne bi bilo paravana koji bi skrivao njihovu običnost.

Mnogi znalci engleskoga koji gledaju previewe i remakeove pobunit će se na prevedeni naslov filma Notting Hill koji glasi Ja u ljubav vjerujem, smatrajući da je naslov trebao ostati nepromijenjen, ali će pritom mnogi koji za taj dio Londona možda nisu čuli reći Nothing Hill i tako skočiti sebi u usta. Ili će tvrditi da su gledali film Swordfish pri čemu će izgovoriti ono »w« umjesto da kažu Sabljarica. Tomb Raiders (pljačkaši grobnica) često se izokrenu u Tomb Riders (jahači grobnica) i tako ih nekako izgovaraju, a umjesto Star Trek viđa se pogrešno Star Track, samo da ne bi pisalo Zvjezdane staze. Teško je stoga bezrezervno vjerovati pučkom mišljenju jer publika se uvelike zgraža nad naslovima koji odstupaju od doslovnoga želeći tako pokazati svoje poznavanje engleskog jezika, premda ne nudi bolju alternativu.

Moguće je tako u nedogled navoditi primjere pogrešnih, smiješnih, odveć ili nedovoljno doslovnih prijevoda naslova, a zatim primjere pogrešnih shvaćanja u narodu, ali ostaju nejasni mehanizmi koji nam te naslove donose, anonimni pojedinci kojima bi trebalo podići spomenik za dobra rješenja (kao što je primjerice Kruno Simon) ili koje bi trebalo privezati za stup srama za loša. Ostaje nejasno tko to i u kakvim uvjetima odlučuje da se nešto uopće prevede i kako. Jasno je jedino to da nema nikakve ustanove koja bi kontrolirala prevođenje naslova filmova i da zato prolazi sve. Jasno je i to da su navedeni loši primjeri posljedica površnosti koja vlada u društvu, osobito njegovu potrošačkom aspektu. Činjenica je i da naslov nastao u žurbi i pogodnom medijskom trenutku ostaje u filmskim antologijama za vječnost, ma koliko bio pogrešan ili priglup. Kad se prevode knjige ili filmovi na državnoj televiziji, postoje lektori, kuće imaju vlastite gramatike kojih se drže, ali u marketingu nema lektorskih službi pa proizvodi filmske industrije stihijski, zaogrnuti sjajem i naizgled službenim ruhom, dolaze na repertoar, a odatle prelaze u narodnu svijest i zaglupljuju nas često više nego sami filmovi na koje smo često gnjevni.

Marko Kovačić