Izgubljeni raj

Izgubljeni raj

Rođen u Philadelphiji, Donald Barthelme (1921–1989) studirao je novinarstvo na Sveučilištu u Houstonu, potom radio kao izvjestitelj za Houston Post, bio ravnatelj Muzeja suvremene umjetnosti u Houstonu, urednik tjednika Location te predavač na nekoliko uglednih američkih sveučilišta. Najpoznatiji je bio kao pisac kratkih priča (objavio je devet knjiga kratke proze), ali je napisao i četiri romana te dvije knjige osvrta, ogleda i razgovora. Dobitnik je više uglednih književnih nagrada – National Book Award, Guggenheim Fellowship, Pen/Faulkner Award i slovi za jednog od najinovativnijih i najvažnijih autora suvremene američke književnosti.

Roman Raj prvo je djelo Donalda Barthelmea prevedeno na hrvatski jezik, u Sjedinjenim Državama izvorno objavljeno još 1986. U njemu pratimo dinamiku odnosa između nedugo razvedenog 53-godišnjeg arhitekta Simona i njegovih triju sustanarki, dvadesetogodišnjih manekenki Anne, Veronice i Dore koje je Simon pozvao da žive sa njim u njegovu stanu, nakon što ih je upoznao u jednom baru i saznao da ih je menadžer zaribao za honorar te nemaju gdje spavati. Iako se Simonu pruža prilika proživjeti jednu od navodno najčešćih muških fantazija, naslov romana Raj ispostavlja se ironičnim, jer autor, dosljedan postmodernističkoj praksi, iznevjerava očekivanja i rukopis (a i naivna čitatelja) lišava većeg broja opisa raskalašenih seksualnih igrica. Njih je, kako saznajemo, u razdoblju od nekoliko mjeseci (koliko su manekenke živjele sa Simonom) s vremena na vrijeme i bilo, ali, prema riječima djevojaka, iako njihov stanodavac »dobro vlada tehnikom«, one ipak nisu bile preveć zadovoljne Simonovim krevetnim performansama, čemu je vjerojatan razlog u njegovoj poodmakloj dobi. Mario Suško, prevodilac romana i autor pogovorne bilješke, u tome prepoznaje i svojevrsnu autorovu subverzivnost jer, stavljajući na kušnju Simonovu muškost, djevojke kao da potkopavaju i maskulinistički ustroj onodobnog američkog društva (sredina 80-ih godina prošlog stoljeća), ali i tradiciju američkog načina života u cjelini. Tako, iako Simon živi nekovrsnu imaginaciju nezaslužena raja, roman se pokazuje ironičnom beletrizacijom one poznate: pazi što želiš jer bi ti se želja mogla ispuniti te se zapravo pretvara u ne previše zahtjevnu i pomalo lakonski realiziranu, satiričnu meditaciju o gubitku iluzija i melankoliji koja ostaje nakon ispunjenja želje te bi se o Raju moglo govoriti i kao svojevrsnu romansiranju postkoitalne depresije.

Barthelme naraciju, gotovo u potpunosti lišenu događanja, dinamizira fragmentarnošću rukopisnoga tkiva, a roman koncipira nizanjem vrlo brojnih (60–70), kratkih (stranica do dvije) i uglavnom dijaloški zasnovanih poglavlja. Fabula je vrlo oskudna – baš kao što je i inače svakodnevna stvarnost uglavnom ispunjena praznim hodom – pa autor stranice ispunjava opisima dokonih lješkarenja Simona i manekenki, koji se protiv dosade bore ispraznim konverzacijskim seansama lišenim dubljih uvida i zanimljivijih opservacija. Uočljiva je autorova hladnoća i distanciranost od likova, ali i njegova vještina u dijaloškoj karakterizaciji protagonista, slijedom čega čitatelj već nakon nekoliko izgovorenih rečenica formira vjernu sliku Simonova psihološkog i karakternog profila – Simona naime obilježava rastuća doza cinizma i rezignacije te on ostavlja dojam čovjeka koji je mnogo toga prošao i kojega malošto još može iznenaditi, a oduševiti više gotovo ništa. Prizor Simonova prazna stana nakon odlazaka djevojaka simbolična je preslika njegove sve ispraznije egzistencije, a takva njegova stanja potvrda su i Simonovi razgovori s psihijatrom, koje autor donosi u kratkim ulomcima koji razbijaju linearnost pripovjednoga tijeka, i koji, posredovani iz pozicije post festum, upotpunjuju sliku o prijašnjem Simonovu životu, ali i danima provedenima uz tri djevojke. No ti anketno koncipirani ulomci Barthelmu služe i kao dobrodošao izvor komike, posredovanjem nekoliko neočekivanih promjena uvriježena odnosa i uloga pacijenta i psihijatra.

Što se tiče djevojaka, Barthelme svjesno izbjegava njihovu ozbiljniju karakterizaciju i pojedinačnu diferencijaciju, one za čitatelja ostaju međusobno neraspoznatljive i o njima, uz kratki fizički opis, saznajemo tek osnovne karakterne crte (Dore je otresita, Veronica hirovita, Anne tjeskobna). Djevojke su svojevrstan skupni sirenski entitet, koliko prolazne toliko zapravo i nevažne u Simonovu životu, a Simonova se uloga u životima djevojaka ispostavlja mnogo važnijom jer, uz to što im daje besplatan krov nad glavom, one se ipak, družeći se s njim, barem donekle počinju mijenjati – u razgovorima on ih navodi da počnu osvještavati vlastite egzistencije i ozbiljnije promišljati vlastitu budućnost. Boravak u Simonovu domu za djevojke se tako pretvara u dobrodošao, kratki predah prije novih životnih izazova, a Eden iz naslova tako zadobiva i nove konotacije, dok stanari toga raja zamjenjuju uloge.

Mario Suško u pogovornoj bilješci naglašava kako se smatra da je Donald Barthelme možda i najsnažnije utjecao na tijekove američke postmodernističke proze, i da je taj utjecaj širi od onoga koji se tiče novatorskih postupaka. No hrvatskome čitatelju to je teško procjenjivati iz današnje pozicije, kada prijevod Barthelmeova Raja dobivamo pune 23 godine nakon njegova izvornog objavljivanja. Dekontekstualiziran i promatran kao samostalna romaneskna cjelina, izvan korpusa ondašnje američke prozne scene, Barthelmov Raj lako je čitljiva, pomalo pomaknuta, zabavna inačica egzistencijalističkog romana, koji donosi stvarnost rezanu na tanke kriške i serviranu hladno, bez većih doza začina, uz tek nešto erotike, humornih sastojaka, zrnaca ironije i satiričkih primjesa, te uz prstohvat začudnosti (kod opisa Simonovih snova).

Božidar Alajbegović