I okolo mandata, i okolo mandata ...

I okolo mandata, i okolo mandata ...

Znate kako je to kad vas danima progoni jedna te ista pjesma. Tako je i mene ovih dana obuzela dječja pjesmica, riječi koje nisam razumjela ni kao dijete, a ne razumijem ih ni danas: I okolo selata, i okolo selata, i okolo selata na verističkoj. Umjesto zagonetnoga selata stalno mi se na istu melodiju ubacuje: i okolo mandata. Ipak nešto utješno – to barem razumijem. No, šalu na stranu, u jadu i bijedi hrvatske politike i znanja hrvatskoga jezika pokazuje se da je mnogima sve oko mandata kao i meni okolo selata – prava magla. U iznenadnom i svekolikom gospodarsko-političkom uraganu kojem nas je izručio donedavni predsjednik Vlade RH, Ivo Sanader, jasno mi je da će malo koga zanimati ovo što ću „u ovom strašnom času“ napisati, pretpostavljajući da ću, kao jezikoslovka, opet nešto zanovijetati i cjepidlačiti. A rasprava o hrvatskom jeziku većini je ionako (praksom potvrđeno i dokazano) zadnja rupa na svirali. No i takav stav mnogo govori. Ne samo o tome kako se odnosimo prema vlastitu standardnom jeziku u javnoj upotrebi nego prije svega kako se odnosimo prema smislu i zdravoj pameti. Slušam ovih dana mnoge od saborskih trudbenika kako se zapleću u svojim „raspravama“ (a od retorike su udaljeni svjetlosnim godinama) kao pile u kučine, dokazujući svaki put kad otvore usta da zapravo ne znaju što govore. Izbacit ću ovom prilikom iz svojih redaka najčešće pitanje koje se čulo ovih dana (zašto) i nagađanja oko povlačenja Ive Sanadera s mjesta predsjednika Vlade Republike Hrvatske (jer tako se u nas taj položaj službeno zove), a pozabavit ću se onime što slijedi – predlaganjem nove osobe za tu funkciju.

Time su se, dakako, bavili i saborski zastupnici, no nije svima bila jasna ta priča o mandatu i oko njega. Zato se i događalo da je jedan čovjek stalno govorio o mandatorici Jadranki Kosor, neki drugi govorili su o mandatarici J. Kosor, a treći o mandatarki J. Kosor. Svaki čovjek u Hrvatskoj koji je još uspio sačuvati zrnce zdrava razuma (a i strpljenja da sluša te naše predvodnike) morao se, ako ništa drugo, zapitati bar ovo: ako je riječ o istoj osobi (J. Kosor), kako to da je ona jednom mandatorica, drugi put mandatarica, a treći put mandatarka?! Upravo na tom primjeru vidi se sva raskoš općega neznanja (u Hrvata, zemlji takvih tata-mata). Trebalo je, dakako, znati što je to mandat, tko ga daje (i kako se zove onaj tko ga daje), a tko ga prima (i kako se zove onaj tko ga prima). Mandat, lat. mandatum, jest povjerljiva zadaća. Danas mu se značenje protegnulo na nalog, ali i na dokument koji posvjedočuje određene punomoći donositelja. U latinskom glagol mandare znači naložiti, povjeriti, izručiti, uručiti, a u korijenu mu je manus, ruka (v. i izručiti, uručiti!) + ie. korijen *dhe-, postaviti, položiti, što je prvotno značilo položiti u ruku, uručiti. Dakle, osoba A ima ovlast dati osobi B punomoć da obavi neki posao jer u nju ima povjerenje da će taj posao časno i savjesno obavljati/obaviti. U politici mandat (punomoć, ovlast) da netko sastavi vladu daje državni poglavar. On je mandator, dakle osoba koja daje drugoj osobi mandat, punomoć, on je, znači, opunomoćitelj. No kako riječi punomoć, opunomoćitelj i opunomoćenik rabimo u raznim prigodama i izvan politike (npr. žena može dati punomoć svome mužu, dakle opunomoćiti ga da podiže njezinu mirovinu u banci; stranka može opunomoćiti odvjetnika da je zastupa pred sudom itd.), u formalnom upravnom postupku držimo se mandata, mandatora i mandatara. Mandatar je osoba koja prima punomoći i ovlasti koje joj povjerava mandator.

Dakle, ni ovo s mandatorom i mandatarom našim vrlim (debelo preplaćenim) saborskim zastupnicima nije jasno, a kakva je tek zbrka nastala kad se u sve to upleo još ionako smutljiv ženski rod?! Naime, nitko nije ni sanjao (po vlastitim riječima nije ni J. Kosor) da će trebati razmisliti i o mocijskoj tvorbi (to je iznalaženje imenice ž. r. koja označuje da posao što ga inače obavlja muškarac sada obavlja/može obavljati i žena). Dublje zagledanje u stručnu literaturu nije palo na pamet ni onima kojima je to posao, npr. lektorici u Vladi RH (Jelka Pavišić), jer je upravo s te adrese došao ne samo naputak glavnom elektroničkom mediju (HRT-u) da je J. Kosor mandatarica za sastavljanje nove vlade nego i jezični savjet takva sadržaja (objašnjen pogrešnom paralelom ministar, ministrica, pri čemu su akcenatski razlozi sasvim zanemareni, a oni su u mocijskoj tvorbi nezaobilazni). Da je kolegica pogledala u korpus zvan Hrvatska jezična riznica (a očito nije), vidjela bi da mandatarice ondje nema, a na internetu je iz novina novijeg datuma utvrđeno tek pedesetak takvih vrludajućih potvrda, dok ih mandatarka ima 41 800. Upozorila sam Službu za jezik i govor i Hrvatskog radija i Hrvatske televizije da ne pridonose tom pošasnom širenju mandatarice (imali su oni jedno vrijeme i novinaricu), no uvijek je teže postavljati nasip kad bujica već nadire nego pravodobno poduzeti sve što se može da do poplave ne dođe. U Hrvatskom jezičnom savjetniku piše, doduše, mandatarka, no kako u hrvatskom jeziku u tvorbi imenica ž. r. i inače vlada strah od svih drugih nastavaka osim nastavka -ica, nije bilo teško (zlu ne trebalo) opredijeliti se za mandataricu. O tom strahu od jezika (pa i na razini nastavaka) pišem već godinama, no što vrijedi? A i što će nam savjetnici koje ni uža struka ne gleda?

Ni sastavljači novijih rječnika hrvatskog jezika nisu se požurili napisati kako se zove žena koja prima mandat za sastavljanje vlade, premda je i u povijesti bilo – a i danas ima – mnogo predsjednica vlada (premijerki) koje su prije stupanja na tu dužnost morale od nekoga dobiti mandat, dakle bile su najprije mandatarke. U našim rječnicima elegantno piše ili samo mandatar, a u nekima da ta riječ obuhvaća i muški i ženski spol! Valjda su smatrali nepotrebnim navoditi ženski rod te imenice jer je malo vjerojatno da bi nam mogao zatrebati. Nisu pokazali bogzna kakvu ažurnost, jer su naši noviji rječnici izlazili od 1990. godine (Anićevi), pa tzv. Šonjin 2000, a npr. Savka Dabčević-Kučar bila je predsjednica hrvatske vlade od 1967. do 1969, Milka Planinc jugoslavenske nakon 1971, Golda Meir izraelska premijerka od 1969. do 1974, Margaret Thatcher britanska od 1979. do 1990, Indira Gandhi indijska do 1984, kad je ubijena u atentatu, Sirimavo Bandaranaike šrilankanska u dva navrata (od 1960. do 1965. i od 1970. do 1977), Benazir Bhutto pakistanska (1988. i 1993), i ona ubijena u atentatu, Anna Lindh švedska, ubijena u atentatu 2003, i druge, pa su baš mogli zapisati i ženski lik imenice mandatar (kao što ga, korektno, ima npr. njemački, Mandatarin). Danas su žene na mjestima predsjednica vlada česte – npr. Angela Merkel (Njemačka), Julija Timošenko (Ukrajina), Johanna Sigurdardottir (Island), Sheik Hasina Wajed (Bangladeš), Luisa Diogo (Mozambik), Zinaida Greceani (Moldova), a takva je praksa, evo, došla i do nas, pa bi bilo dobro da ljudi u situaciji kad na čelo vlade dolazi žena ne vrludaju, nego da imaju pouzdano jezično rješenje. Barem oni koji bi, prije no što išta lanu, zavirili u rječnike hrvatskoga jezika i provjerili kako se što kaže, a ne nabadali po riječima kao ćorava kokoš po zrnju.