Festivali spašavaju turizam

Festivali spašavaju turizam

Imamo više filmskih festivala nego hrvatskih filmova / Nevjerojatno je da Subversive Film Festival, koji je marksistički orijentiran financira jedna korporacija

S ljetom koje je pristiglo, filmski festivali kao da ne zatvaraju plodnu sezonu, nego još više privlače filmoljupce i turiste u kina na otvorenom, nudeći im uz kinematografiju atraktivan društveni sadržaj. Hrvatska je, čini se, postala meka stranim filmašima koji šire dobru riječ o našoj zemlji. Najedanput su se mnogi naši entuzijasti uključili u organiziranje filmskih festivala, kojih godišnje ima više nego hrvatskih filmova. Bilo bi cinično izjaviti da je organizacija takvih događanja u nas unosan biznis, što bi onda trebalo značiti da je tu riječ o pasivnoj hrvatskoj ljubavi prema filmu, o kozmopolitizmu koji je u nas pustio duboke korijene i, naposljetku, o neposrednu ulaganju u gospodarsku granu na koju smo najponosniji i najsenzibilniji – turizam.

Korporacijske kompanije, koje nezavisni filmaši, ovisni o njihovim sponzorskim dozama, duboko u sebi preziru, pronašli su svoju ciljanu publiku gladnu kulture. Konkurencija među mobilnim operaterima vidljiva je u prisvajanju iliti ulaganju u urbane događaje kao što su koncerti, filmski i kazališni festivali te, općenito, alternativni kulturni turizam. No publiku ne zanima koji je operater uložio u festival koji se trenutno pohodi, nego joj je bitan muving te zanimljiva ponuda. Nije joj važna konkurencija na tržištu, nego umjetnička pretenzija, a za mobilnu mrežu ionako se već odlučila prema najpovoljnijoj cijeni. Zahvalnost publike tim korporacijama ostaje tako na razini nijema kimanja glavom i prešutne skeptičnosti.

Prevelik broj festivala

Gotovo nevjerojatno zvuči činjenica da Subversive Film Festival, koji je marksistički orijentiran, koji na Baader-Meinhof gleda s nostalgičnom simpatijom i ugošćuje filozofsku zvijezdu Slavoja Žižeka, financira jedna korporacija. Unatoč tomu što (ljevičarska) kultura zahvaljujući kapitalu sve intenzivnije buja, postavlja se pitanje istinske potrebe, čak i kod struke te filmofila, za tolikom količinom filmskih festivala u nas. Iako se ne nazire kraj centralističkoj politici pa je u skladu s tim većina filmskih događanja u Zagrebu, a kao problem se javlja i nepostojanje kina čak i u većim gradovima, čini se kako su se stvari počele rapidno razvijati, pa tako trenutno imamo: Festival eksperimentalnog filma i videa, Animafest, Dane hrvatskog filma, Festival dokumentarnog rock-filma (Vinkovci), Festival mediteranskog filma (Split), Festival židovskog filma, Hrvatski festival jednominutnih filmova (Požega), Human Rights Film Festival, Motovun Film Festival (Motovun), One Take Film Festival, Libertas Film Festival (Dubrovnik), Pula Film Festival (Pula), Queer Zagreb, Reviju amaterskog filma, Split Film Festival (Split), Subversive Film Festival, Super Supetar Film Festival (Supetar), Tabor Film Festival (Zabok), Trash Film Festival (Varaždin), Vukovar Film Festival (Vukovar), Zagreb Film Festival i Zagrebdox.

Bijela vrpca

Motovun – najpopularniji

Potkraj srpnja očekuje nas najpopularniji festival u domovini – Motovun. Taj se happening 1999. smjestio na temeljima nadrealnog i ekskluzivnog ambijenta na metaforičku uzvisinu vrhunskim filmovima podjednako kao i opuštenim stilom koji intelektualcima godi, kao i novim generacijama onih koji se takvima vole smatrati. Tako je Motovun, nedugo nakon trenutačnog i svake godine sve većeg uspjeha, među svojim hodočasnicima prozvan filmskim Woodstockom.

U Motovunu će se ovog ljeta prikazati film koji je osvojio Zlatnu palmu u Cannesu, Bijela vrpca, Michaela Hanekea redatelja poznata po suptilnoj jezi i okrutnosti kojima uvijek iznova šokira gledateljstvo. Publiku bi također mogao privući dobitnik nagrade žirija na ovogodišnjem Cannesu, Akvarij redateljice Andree Arnold, kojoj je već dodijeljeno posebno priznanje motovunskog žirija za njezin prvenac Red Road. Najavljen je i pobjednik Berlinala, peruansko Mlijeko tuge, Gigante koji je osvojio nekoliko berlinskih nagrada te priča o prijateljstvu vojnikinje i prostitutke, Mala vojnikinja, koja je osvojila Ekumensku nagradu. Zanimljivo je ostvarenje i Svi ostali, njemački film o dvojici mladih ljubavnika, a bit će prikazana i izraelska drama Stablo limuna, koja je osvojila nagradu publike na Berlinalu te nagradu žirija na nedavno održanom Libertasu. Pisma predsjedniku dokumentarac je o populističkom imidžu iranskoga predsjednika Ahmadinedžada, a Pusti me da uđem kultni švedski teen-horor iz 2004. Iz susjednih područja dolazi crnohumorni film Čuvari noći, srbijanski Čekaj me, ja sigurno neću doći Miroslava Momčilovića (scenarist komedije Kad porastem, biću kengur) te satirična dokumentarna bajka Doviđenja, kako ste.

Nedjeljku Dragiću nagrada za životno djelo

Motovunski filmski festival prikazat će najuspješnije finske dugometražne igrane filmove snimljene u posljednjih pet godina. Svakoga jutra, u skladu sa svjetskom krizom koja nas sve više potresa, prikazivat će se filmovi o pohlepi i siromaštvu, a kasno navečer bit će na redu partizanski akcijski filmovi, kao što su Most i Kapetan Leši.

Ove će godine nagrada za životno djelo, koja se od pokretanja festivala dodjeljuje velikanima hrvatskoga filma koji se filmskom umjetnošću bave više od pola stoljeća, dodijeliti uvaženom karikaturistu Nedjeljku Dragiću. Njegov Zagi s Univerzijade 1987, kojega je osmislio kao doajen zagrebačke škole crtanoga filma, urezan je u zagrebačko kolektivno pamćenje, posebice srednje generacije, koja čini većinu motovunske publike. Dragić je radio u Zagreb filmu kao crtač od 1960, gdje je proveo punih trideset godina, a potom je otišao u München početkom devedesetih, gdje i danas živi. Njegovi su najpoznatiji animirani filmovi: Elegija, Idu dani, Možda Diogen, Krotitelj divljih konja, Dnevnik, i Tup-tup. Za posljednji bio je nominiran za Oscara 1973. te je nekoliko godina poslije postao član Američke akademije filmskih umjetnosti i znanosti. Njegov film Dnevnik iz 1974. uvršten je među deset najboljih animiranih filmova svih vremena. Dragić se nakon dvadeset godina vratio u Zagreb i u ožujku predstavio na Danima hrvatskog filma s crtanom serijom od 365 jednoipolminutnih epizoda, Rudijevim leksikonom, koji je pripremio u suradnji s Vinkom Brešanom. Za one koji ne mogu ili ne žele doći u Motovun (dru-gospomenuti to najčešće odbijaju iz rigoroznih ideoloških razloga) najavljen je program Motovun u Zagrebu, koji se od 1. do 5. kolovoza održava u Movieplexu.

Festival erotskih filmova

Mozak Motovunskog festivala je Boris T. Matić, producent i ujedno umjetnički direktor Zagrebačkoga – najuspješnijega filmskog festivala u Hrvatskoj, koji okuplja najbrojniju publiku – što izborom pomno odabranih uradaka, što činjenicom da je u listopadu pogodna atmosfera za smještanje u kina, što druženjem probrane publike. Matić je također inicijator Casanova Festa, festivala erotskih filmova, crteža, fotografija i afrodizijaka koji je održan u Vrsaru od 2. do 4. srpnja u spomen na Casanovin posjetu tom gradu. Povijesni podaci svjedoče da je Casanova boravio u tom istarskom gradiću 1743. i 1744. te ondje imao vezu sa sobaricom.

Možda će se neki zgroziti nad takvim lascivnim kulturnim događajem, no Matiću se mora priznati da zna odabrati ideju koja će imati marketinškog, ali i turističkog odjeka. Casanova Fest osvrće se na sedamdesete godine u socijalističkoj Jugoslaviji, kad je u Startu objavljena prva duplerica te snimljen prvi erotski film. Matić ima nos za biznis i zna da bi pornografija bila ne samo neukusna nego i neprihvatljiva hrvatskim građanima te strancima, iako to jest naznaka nekog otvaranja prema seksualnom turizmu. Da je to pozitivna stvar za hrvatski proračun, potvrđuje rečenica da su sva tri dana festivala točno u ponoć započele noćne zabave Casanova Festa koje su predvodile toples DJ-ice iz Nizozemske i Mađarske i drugih zemalja, a hedonistički duh Giacoma Casanove bio je garniran, kako tvrde organizatori i »raskošnom ponudom afrodizijaka iz istarskog podneblja – svježim kamenicama, školjkama iz Limskog kanala i crnim tartufima iz doline rijeke Mirne te istarskom malvazijom i nadaleko poznatim rakijama«.

Treba svakako preporučiti domaćim i stranim filmoljupcima Vukovarski filmski festival – festival podunavskih zemalja, koji će se održati od 26. do 30. kolovoza. Ove godine organizatori najavljuju projekciju kratkog igranog filma Dalibora Matanića Tulum, čija se nadrealna, tragična i seksualno nabijena radnja odvija u ratom izmučenu Vukovaru. Matanić se u tom filmu nije odmaknuo od svog karakterističnog mračnog stila na rubu groteske, no naglašavanjem određenih kadrova, primjerice, neopravdano i erotski se zadržavajući na tijelu glavne glumice Leone Paraminski zapao je u tipično mačističku pretencioznost. Na vukovarskom festivalu prikazat će se također rumunjski film Cornelija Porumbija, Policijski, pridjev (Politist, adjectiv), a u dokumentarnom programu najavljuju njemački film Zaradimo lovu / Let’s Make Money, koji razotkriva aktualnu temu o svjetskom toku novca. U popratnom programu prikazat će se Oscarom ovjenčan japanski film, Odlasci / Departures redatelja Yoyira Takite, koji uistinu vrijedi pogledati. Zemlja partner je Njemačka, stoga će se u sklopu suradnje s Goetheovim institutom prikazati retrospektiva suvremenoga njemačkog filma.

Smotra domaćega filma

Na Pulskom festivalu, koji će se održati od 18. do 25. srpnja, prikazat će se u sklopu Nacionalnoga programa 56. izdanja hrvatski filmovi: Vjerujem u anđele Nikše Sviličića, dugometražni omnibus skupine redatelja Zagrebačke priče, Crnci Zvonimira Jurića i Gorana Devića, U zemlji čudesa Dejana Šorka, Čovjek ispod stola Nevena Hitreca, Kenjac Antonija Nuića, Ljubavni život domobrana Pave Marinkovića, Metastaze Branka Schmidta, Penelopa Bena Ferrisa i Blizina Zdravka Mustaća. Očekuju nas i hrvatske premijere filmova Harry Potter i Princ miješane krvi (Harry Potter and the Half-Blood Prince) Davida Yatesa i Gangsteri (Public Enemies) Michaela Manna s Johnnyjem Deppom i Christianom Baleom u glavnim ulogama. Oni koji ne žele na motovunski festival mogu otići u Pulu pogledati hrvatsku premijeru slovenskoga filma Vinka Moederndorfera Krajolik br. 2, koji se bavi prikrivanjem partizanskih zločina nakon Drugoga svjetskog rata.

Bogata festivalska ponuda koja ljeti bježi iz Zagreba i barem na nekoliko mjeseci čini Hrvatsku stjecištem filmske kulture, nenadmašnog ambijenta i gastronomske ponude može spasiti turizam u Hrvatskoj, koji podrhtava zbog recesije. Iako količina festivala zapanjuje s obzirom da nismo kao nacija toliko plodni u proizvodnji, a budimo iskreni, ni u kvaliteti filmova, takvih festivala trebalo bi organizirati u još ponekim hrvatskim gradovima. Osim što je najveći problem ignoriranje kulturnih potreba te, kao što spomenuh, nedostatak kina u mnogim našim gradovima, otežava kulturnu razmjenu i slaba javna povezanost među gradovima. Umrežavanjem tih unikatnih festivala olakšalo bi se i domaćim filmoljupcima podjednako kao i stranim turistima. Ovako se gledatelji, koji se ne voze osobnim automobilom po Hrvatskoj, osjećaju kao da su ispali iz Šijanove komedije Tko to tamo pjeva, drndajući se beskrajno dugo od jednog festivala do drugog. Ministarstvo turizma, kao i Ministarstvo kulture, koje samo djelomično financira filmska događanja, trebala bi se ugledati u organizatore nezavisnih umjetničkih festivala, kojima ne nedostaje entuzijazma i ideja, a tijekom ove sezone možda su nam i jedina slamka spasa…

Ana Srzić