Dominantna struja slabi, stižu osamljeni jahači

Dominantna struja slabi, stižu osamljeni jahači

Što su nama književne nagrade: možemo li ih čitati i drukčije? / Tzv. stvarnosna proza, koja u nas prevladava već godinama, pomalo se rastače i gubi na širini, a javlja se sve više pisaca s drukčijim, samosvojnim pismom / Čini se da opada broj kvalitetnih ostvarenja / Rat nam je vremenski sve dalje, ali tema rata i njegovih posljedica postaje sve izazovnija / Pisce ne možemo optuživati za bijeg od stvarnosti – dapače, oni postavljaju mnoga relevantna pitanja

Na početku ove male inventure hrvatske proze objavljene u razdoblju od završnih mjeseci protekle godine do ovih dana, želio bih najprije podsjetiti na knjige i autore dobitnike nekih od nagrada za 2008. godinu. Pojedina od tih proglašenja otegnu se naime gotovo do sredine godine, pa ovim podsjećanjem želim upozoriti da to nešto što se u prvi mah čini da su lanjski snijezi još živo interferira s književnim životom koji se odvija već debelo u novom vremenskom odsječku. Želim također upozoriti i na paradoks svih tih nagrada koji upućuje i na dodatno tumačenje, koje bi zacijelo trebalo ozbiljno uzimati u obzir. Dakle: Jutarnji list je za najbolje djelo hrvatske proze u 2008. godini proglasio roman Pustinje, »fikcionalnu autobiografiju« slikara i pisca Rade Jarka; nagradu Tportala za najbolji roman godine dobio je Drago Glamuzina za roman Tri; nagrada Matice hrvatske za književnost i umjetnost August Šenoa pripala je fra Bernardinu Škunci za povijesni roman Mirotvorac u Bolonji; nagrada SFERA za najbolji SF-roman pripala je Robertu Vrbnjaku (pseudonim Sanshal Tamoya) za roman Dobitnik.

S druge pak strane, kad se gleda globalna hrvatska nagrađivačka scena, valja spomenuti da prozaisti nisu uspjeli osvojiti dobar dio važnih nagrada: Vjesnikovu nagradu za književnost Goran pjesnikinja Anka Žagar, državnu nagradu za književnost Nazor (godišnja: A. Žagar; za životno djelo: Zvonimir Mrkonjić), nagradu HAZU za književnost (kazališni redatelj Božidar Violić) i novopokrenutu nagradu Hrvatske poštanske banke i Matice hrvatske za hrvatsku knjigu godine teolog i filozof Tonči Matulić. Jesu li te činjenice pokazatelj nedostatka snažnih proznih djela u protekloj godini, ili, da pitanje formuliramo pozitivno: jesu li nam se vrijednosno nametnuli pjesnici, memoaristi, esejisti?

Prije bilo kakva zaključka želim napomenuti da odluke različitih žirija uzimam u dobroj vjeri, takve kakve jesu, iako se ponekad i sam iznenadim ili nađem u čudu nakon nekih odluka, i svjestan sam da to kadšto izaziva i sumnjičavost glede njihove etike, pa i kompetencije (kad krenu glasine ili se učini da se protežiraju prijatelji, generacijski pripadnici, politički i ideološki istomišljenici ili se odlučuje prema nekim drugim neknjiževnim kriterijima). Taj aspekt ovdje dakle isključujem, iako sam svjestan problema – ali to je posebna, vrlo složena i osjetljiva tema, o kojoj se mora govoriti argumentirano da bi kritika bila vjerodostojna. A jasno je, naravno, da nagradâ, kojih se posljednjih godina namnožilo, pa im se stoga i značenje umanjilo, ima svakakvih: od nacionalnih do lokalnih, s tradicijom i bez nje, uglednih i onih bez ugleda, bogatih i materijalno simboličnih. Na tržištu smo, u industrijskom žrvnju, s nekim drugim pravilima, koja potiskuju stara ili ih mijenjaju.

I nominacije su indikator

Valja također imati na umu, premda se to često zna zaboraviti, da ocjenjivanje umjetničkih/književnih djela nije matematika, jer bi nam onda konačni rezultat uvijek bio identičan, kao i da sve te nagrade nemaju jednake propozicije pa nisu sasvim sumjerljive. Najčešća je razlika među njima u sadržaju korpusa djelâ koja obuhvaćaju: neke su od njih uskožanrovski profilirane, npr. nagrada SFERA, koja uzima u obzir samo znanstvenofantastični roman (priču, novelu, itd.); Večernji list dodjeljuje nagradu za originalnu kratku priču; Tportal nagrađuje najbolji roman (bez žanrovskih ograničenja, valjda); Jutarnji list ima nagradu za najbolje prozno djelo, što podrazumijeva zbirke priča i novela te romane; Nazor, Goran i HAZU obuhvaćaju široko područje književnosti pa tu ulaze svi književni rodovi i vrste; a tek pokrenuta nagrada za »najbolju hrvatsku knjigu godine« teži sveobuhvatnosti pa se proteže još i na područja humanističkih i prirodnih znanosti.

Jasno je da te nagrade nisu u cjelini međusobno usporedive, ali gotovo se sve one nekim svojim dijelom preklapaju. Pa kad se pogledaju popisi finalista (u procesu žiriranja svođenje obično na pet po mišljenju članova najboljih djela, između kojih se onda bira pobjednik) Vjesnika, Jutarnjeg lista, Tportala te Hrvatske poštanske banke i Matice hrvatske – koji su te podatke jedini objavili – može se doći do zanimljivih, vrlo korisnih podataka. Primjerice roman Dubravke Ugrešić Baba Jaga je snijela jaje našao se među finalistima svih četiriju gore spomenutih nagrada, a nijednu nije dobio; roman Roberta Međurečana Prodajem odličja, prvi vlasnik bio je triput finalist, a roman Renata Baretića Hotel Grand dvaput, ali se i oni mogu pohvaliti samo da su časno sudjelovali. S druge pak strane nagrađeni romani Pustinje, Tri, Mirotvorac u Bolonji i Dobrotvor bili su vrlo efikasni – pojavili su se samo po jednom u finalu, i odmah osvojili sve. Dobitnicima, dakako, čestitke, ali je valjda jasno i da je broj nominacija pojedinih djela važan indikator njihove vrijednosti.

Odjeci rata, ponovno

Među knjigama koje su izašle potkraj prošle godine želim ovdje posebno spomenuti antiutopijski roman Marinka Koščeca Centimetar od sreće, po mome mišljenju njegovo dosad najuspjelije i za našu suvremenu prozu najrelevantnije ostvarenje. Iako je prije bio miljenik raznih žirija, za ovaj roman ne samo da nije dobio nikakvu nagradu nego se čak nije našao ni među onim čuvenim finalistima. Zašto ga spominjem iako formalno ne pripada vremenu o kojem govorimo? Najprije zato što je riječ o vrlo kvalitetnoj prozi pisanoj rukom zabrinuta i skeptična intelektualca, a zatim stoga što je pisac sveobuhvatnom i snažnom vizijom uspio postaviti mnoga bitna pitanja o današnjem pojedincu i svijetu u kojem živimo, o njihovu rasapu i kamo sve to vodi. Na kraju, stoga što je posrijedi tekst koji ne pripada glavnoj suvremenoj proznoj struji te što tom svojom izdvojenošću, koja ga snažno obilježava i ističe, prethodi sličnim osamljenim jahačima kao što su npr. Neven Ušumović i Franjo Janeš.

Ali vratimo se još malo u nedavnu prošlost. Baš kad sam logično bio zaključio da se udio ratnih tema i tema koje govore o njegovim posljedicama na ljude sve više smanjuje, svako malo pa pristigne neka zanimljiva, literarno uvjerljiva knjiga iz toga tematskog područja. Drugo polugodište 2008. upravo je obilovalo takvim izdanjima, koja su tretirala vrlo bolne točke društvene patologije kao posljedice minulog rata. Autori? Sve sami pripadnici Ušumovićeve generacije, rođeni oko sedamdesete – Robert Međurečan, Nenad Stipanić, Slađana Bukovac, Nebojša Lujanović i tek nešto stariji Renato Baretić. Posljednji pripovijedajući priču o vođenju kupleraja (metafora društva u određenom vremenu) »kao nekoj vrsti malog obiteljskog gospodarstva« zrcali krupna etička i društvena pitanja – o djevojkama kao robi za prodaju, o vremenu bezakonja u kojem je ljudski život roba ispod svake cijene, i u kojem je moguća masovna pljačka, nasilje, korupcija, mafijaški obračuni.

Kratki Međurečanov roman Prodajem odličja, prvi vlasnik, koji govori o poratnoj drami mladog branitelja, prilog je tvrdnji da su najzanimljiviji i književno najuvjerljiviji hrvatski romani o ratu i njegovim posljedicama upravo oni koji otvoreno ulaze pod kožu toj tematici, beskompromisno odbacuju stereotipe i ljušte lakirovku. Bukovčeva u romanu Rod avetnjaka tretira poratnu dramu branitelja koji su bespomoćno prepušteni prikazama PTSP-a, pri čemu je, metaforički, Hrvatska velika tmurna, depresivna klinika. Za Stipanićevu knjigu Odlično je baviti se kriminalom može se reći da je reprezentativna za onaj tip naše književnosti koji, kao posljedicu ratnih i tranzicijskih okolnosti u devedesetima, opisuje nastanak, bujanje i potom pokušaj integriranja (etabliranja) kriminalnog miljea u društvenu strukturu. Tom se problematikom dijelom bavi i Brešanov roman Ništa sveto.

Crna stvarnost, crni humor

Samozatajni Subotičanin Ušumović pojavio se nedavno s knjigom pripovjedaka koje nas također vraćaju u devedesete. Dominantna tema tih tekstova sabranih u zbirci Makovo zrno jesu odlasci, napuštanje Subotice u ratno i poratno vrijeme, u doba kad je ratnohuškačka i nacionalistička Miloševićeva politika snažno uzdrmala taj grad s dugom tradicijom zajedničkog života i multietničke snošljivosti. Ti su odlasci (redovito bez povratka) u pojedinim tekstovima različito motivirani, ali oni, iako najčešće znače spašavanje golog života, nikad nisu shvaćeni kao spas, nego kao ljudski poraz. Jer tu je riječ o iskorjenjivanju, o nasilnoj krađi zavičaja, a to je najteži udarac za duhovnu ravnotežu pojedinca. U Ušumovićevoj interpretaciji odlasci (protjerivanja / bjegovi) nadilaze lokalne povode i poprimaju dimenziju univerzalnosti. O takvim su temama u nas pisali autori sa sličnim životnim iskustvima – Daša Drndić, Mirko Kovač, Nebojša Lujanović.

Još jedan osamljeni jahač, mladi, ali već zreo i odgovoran pisac Franjo Janeš, koji ne samo da ne želi jahati u dominantnoj grupi nego želi biti što dalje od nje, ponudio nam je vrlo dojmljiv debitantski roman Noć mrtvih živaca. Kako smatra da se humorom najlakše može nositi sa stvarnošću (i izraziti kritiku društva), a budući da je naša stvarnost uglavnom crna, onda i humor mora biti takve boje. Odmak od prozne matice, tzv. stvarnosne proze, postiže groteskom i karikaturom, dakle udaljavanjem od mimetičke slike zbilje, njezinim što većim iskrivljavanjem. Likovi koje izvodi na noćno prizorište novozagrebačkoga parka kadšto su tipovi s nekom opskurnom opsesijom, a kadšto simboli malignih mjesta društvene patologije i rasapa sustava: ubojice, pokvareni policajci, mučitelji životinja, samoubojice, transvestiti, homoseksualci, zaštićeni tatini sinovi, peteespeovci. Crnohumorna slika svijeta, s društvenim marginalcima kao protagonistima romana, šalje čitatelju signal da je u društvu mnogo toga naopako.

Hrvatski literarni veteran Feđa Šehović ponovno se vratio u prošlost, u 16. i 17. stoljeće, i povijesnim romanom Prokleta ergela ispisao još jednu univerzalnu priču (usmjerenu na naše prostore i na naše vrijeme) o pogubnosti vjerske i nacionalne isključivosti i zajedništvu kao uvjetu opstanka. Pod naslovom Knjiga od žena, muškaraca, gradova i rastanaka Julijana Matanović objavila je zbirku priča, uglavnom o ženskim sudbinama, ispunjenu emocijama i usmjerenu širokoj publici. Osječanka Ivana Šojat-Kuči u pričama zbirke Mjesečina bavi se suvremenim temama iz svakodnevice, s karakterističnim komornim prostorima i malim brojem likova te tjeskobnim atmosferama.

Iako prozna produkcija ne posustaje – u prvom je polugodištu objavljeno tridesetak zbirki priča i romana – može se reći da se već lani uočen pad broja kvalitetnih proznih knjiga nastavlja i u ovoj godini. No možda ne bi trebalo lamentirati unaprijed jer su u knjižare već stigle ili je najavljen skori izlazak novih ostvarenja Ratka Cvetnića (roman Polusan), Tomislava Zajeca (roman Lunapark), Miljenka Jergovića (roman/novela Volga, Volga), Pavla Pavličića, Daše Drndić; Ivan Aralica također ima dovršen opsežan roman… – a sve su to imena od kojih se uvijek može očekivati izazovno štivo.

Strahimir Primorac