Dobro, a bez trendovske pomodnosti

Dobro, a bez trendovske pomodnosti

Posljednje tri kazališne sezone u nas sve razvidnije pokazuju da nam je teatarska provincija u Zagrebu, a ne izvan Zagreba. Naime, uza sve trendovske pomodnosti kojima obiluju repertoari zagrebačkih kazališta i glede teksta i glede redatelja, predstave u metropoli sve češće nude upitne tekstove koje sve više režiraju loši strani redatelji, dok naši, i stari i mladi, jedva da išta rade. Posljedica toga jest da je zagrebačka kazališna scena sve manje umjetnička, a sve više žrtva raznoraznih neumjetničkih okolnosti; politikantskih, trendovskih, klanovskih, koje itekako ilustriraju provincijalnost. Kada se tomu pridoda uporno bježanje od naše stvarnosti, koja je teatarski zanimljiva, inspirativna i na koncu traumatična – na što bi teatar i kao mjesto terapije mogao dobro djelovati – onda dobivamo pravu sliku teatarskoga provincijalnoga galimatijasa.

Prizor iz predstave Budala za večeru

Zbog svega su toga tzv. provincijska kazališta zanimljivija, rade bolje predstave, i glumački i redateljski. Da je tomu tako, pokazuje većina naših nezagrebačkih kazališta. Ovdje ću se osvrnuti na dva kazališta: Kazalište Virovitica i Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku. Oba ta kazališta, u kojima nedostaje i novca i glumaca, željom i entuzijazmom, ali i osmišljenom repertoarnom politikom, uspijevaju intrigirati i pridobiti publiku, što je u današnje vrijeme opće krize i recesije itekako uspjeh.

Iako malo, virovitičko kazalište godinama je jedno od najzanimljivijih hrvatskih kazališta zahvaljujući ponajprije trojici ljudi, ravnatelju Miranu Hajošu, redatelju Draženu Ferenčini i dramaturgu Jasenu Boku. Njih trojica uspijevaju nuditi umjetnički relevantne predstave, ali i predstave zanimljive publici. Uspijevaju se kvalitetom nametnuti publici, što je u nas postalo gotovo nemoguće, ponajprije zbog predrasuda i hirova osoba koje se nalaze na čelu naših velikih kazališta. Virovitički primjer itekako pokazuje dvije stvari; prvo, da razvikana imena nisu jamstvo uspješnih kazališta i drugo, da su takva imena sklona obično jednoj poetici koja prebrzo potroši i repertoar i interes publike.

Vodeći brigu i o repertoaru i o publici virovitičko je kazalište protekle kazališne sezone premijerno izvelo u hrvatskoj oskudnoj produkciji veoma kvalitetnu predstavu – Woyzecka, Georga Büchnera, koju je režirao slovenski redatelj Samo M. Strelec. Woyzeck je jedan od onih svevremenih junaka koji inferiornom pozicijom u superiornim društvenim okolnostima vjerno oslikavaju gubitničku poziciju neprilagođena pojedinca, koji anticipira ne samo vrijeme koje živimo nego i neprolaznu svevremenost marginaliziranoga i izmanipuliranoga čovjeka.

Druga premijerna izvedba, Srce boksača, njemačkoga dramatičara Lutza Hübnera, koju je režirao Dražen Ferenčina, bavi se također suvremenošću. Riječ je o bivšem boksaču Leu, agresivnu i za okolinu opasnu starcu, a zapravo o senzibilnu osamljeniku, nepravedno zaboravljenu od društva koji cijeli život sanja neko ljepše i bolje sutra, i njemu sličnu mladiću Jojou, kojemu nedostaje očinska ljubav i savjet. Njihov odnos, u početku obilježen bahatošću polako postaje sve iskreniji i ta iskrenost rastače i rastvara životne probleme koji su glavni uzrok svih njihovih frustracija. Spoznavajući to, obojica postaju potpora jedan drugomu u kušnjama pred kojima se nalaze, pri čemu se međusobno hrabre. Mladić starca potiče na bijeg iz doma, a starac mladića na zavođenje djevojke. Tako dokazuju jedan drugomu da vrijedi živjeti.

Osječki HNK, koji nije daleko od Virovitice, već nekoliko sezona također nastoji sa snagama koje ima ostvariti vrijedne, iako od struke i kritike ne baš odveć zapažene predstave. Iako je ansambl Drame osječkoga kazališta do prije koju godinu bio cijenjen po mnogim glumačkim imenima, više ženskim nego muškim, do dolaska za umjetničkog savjetnika Joška Juvančića kojega je kao direktor Drame naslijedio Milenko Ognjenović, nije se proslavio nekim dugoročno osmišljenim repertoarom.

No s dolaskom Juvančića, koji je pokazao istančan osjećaj za glumce više nego za dramsko pismo, taj je ansambl živnuo i pokazao da su mu mogućnosti znatno veće od svega što je sezonama pokazivao. Zahvaljujući tomu ansambl se razigrao i postao ambiciozniji pa je napravljeno nekoliko veoma kvalitetnih predstava. U protekloj sezoni sve tri dramske premijere nadilaze hrvatski prosjek, što je itekako vrijedan rezultat.

Prva premijera, Šokica Ilije Okrugića u režiji Dražena Ferenčine, iako napisana u 19. stoljeću, praizvedena 1884. i govori o dramatičnim zbivanjima iz 1848/49, sadržajem itekako korespondira s našim vremenom, i dalje opterećenim nedavnom velikosrpskom agresijom na Hrvatsku i Domovinskim ratom. Okrugić u Šokici zagovara Strossmayerovo jugoslavenstvo, ekumenizam, ljubav i toleranciju između katoličanstva i pravoslavlja, što nikako nije besmisleno. Premda u naše doba malotko vjeruje kako smo pred Bogom svi jednaki, na čemu Okrugić kao svećenik ustrajava, i premda je jugoslavenstvo i prije rata umrlo, ipak se barem na riječima nitko ni danas ne odriče ljubavi i tolerancije među različitim vjerama.

Druga premijera, komična farsa Pidžama za šestero Marca Camoletta, koju je režirao Robert Raponja, razgaljuje i na trenutke odagnava stvarni, tegobni život. To je dobrodošla predstava u vremenu u kojemu je teško pronaći nešto što čovjeku nudi optimizam, razbibrigu, veselje, smijeh. Pidžama za šestero opušta u vremenu koje nas svakodnevno guši novim strahovima, saznanjima i neizvjesnostima u kojima je prisutnije pitanje golog preživljavanja nego pitanje sukoba civilizacija, u kojemu je sve nekako bezizgledno, mračno, gdje je radost misaona kategorija i vraćanje u prošlost, koja je često bila siromašna, ali optimistična.

Budala za večeru, komedija Francisa Vebera, francuskoga pisca i redatelja, u režiji Joška Juvančića, treća je premijerna predstava osječkoga HNK-a. Govori o životu koji živimo, „bogatu“ bešćutnostima, nebrigom za bližnjega, pohlepom za materijalnim, predvidljivu, koji pokazuje da svako iznenađenje i nije iznenađenje, nego očekivana posljedica svega toga. Zorno pokazuje čovjeka današnjice koji je, kako bi nekako „preživio“, spreman na sve, pa i na ismijavanje smisla svojega postojanja. Spreman je odreći se svake ljudskosti, spreman je ponižavati i lagati i pritom tvrditi da radi dobro. Spreman je negirati sve vrijednosti kako bi mu život bio zabava, a ne odgovornost.

Budala za večeru komedija je u kojoj sve počinje iz dosade, koja je posljedica bahatosti i hedonizma, u kojoj se bogataš i njegovi isto tako bogati prijatelji nadmeću u tome kako na večeru koju organiziraju svake srijede dovesti neku budalu – naivčinu i prostodušnika s kojim će se sprdati, a što će ih zabaviti.

Svaka od predstava Kazališta Virovitica i osječkoga HNK-a pokazuje da se bez pompe, trendova i pomodarstva u kazalištu može problemski promišljati vrijeme i prostor u kojem živimo. Za to nisu potrebni loši strani komadi i redatelji, ni pisci koji oponašaju loše strane teme i trendove.

Andrija Tunjić