Darwin bi danas bio bioenergetičar

Darwin bi danas bio bioenergetičar

Biblija i osobito Kuran još su udžbenici za dogmatiku, a ne moralna utjeha i životni smisao vjernika / Discipline znanosti i teologije, evolucija i inteligentni dizajn moraju se prihvatiti kao modeli, a ne apsolutne istine

Godina 2009, dvjestota od Darwinova rođenja proglašena je Darwinovom.

Epohalnim djelom: O podrijetlu vrste putem prirodnog odabira (On the Origin of Species by Means of Natural Selection) osvojio je svijet. Moderna molekularna genetika je pomoću DNA, makro-molekule gotovo potpuno rekonstruirala Darwinovo stablo evolucije. Danas je teorija evolucije u biologiji znanstveno zasnovana isto tako kao kvantna teorija u fizici. Činjenica da je darvinizam isključivo baziran na slučajnoj prirodnoj selekciji još je i danas u sukobu s teorijom »Intelligent Design«. Dan je pokušaj da se ublaži taj sukob koji je ideološki prouzročen, a ne znanstveno!

Ova 2009. godina je označena kao godina Darwina kojom se slavi dvjesto godišnjica njegovog rođenja i sto pedeset godina njegove teorije.

Charles Darwin bio je svršeni teolog, amater prirodoslovac s nesvršenim studijem medicine. Dobrostojeći roditelji smatrali su ga lijenčinom, neradnikom i sramotom za obitelj. Oduševljen predavanjima Alexandra Humoboldta u Cambridgeu, gdje je studirao teologiju, odlučio se 1831. priključiti petogodišnjoj svjetskoj ekspediciji za geomjerenja s brodom Njegova Veličanstva HMS Beagle. Darwin je pošao na to teško znanstveno putovanje kao anglikanski svećenik, uvjereni kreacionist i s biblijskim uvjerenjem o nepromjenjivosti vrsta, premda je bilo biologa (pr. Lamarck, Huxley, Wallace, Lyell), koji su već prije Darwina propagirali prirodnu evoluciju vrsta. Rezultate s te ekspedicije objavio je u djelu: O podrijetlu vrsta.

Tek 1859. tiskana je knjiga o evoluciji na petsto i dvije stranice i te iste godine bila je rasprodana. Svojom idejom, ne ideologijom, Darwin je osvojio svijet. U tom prvom izdanju postanak čovjeka samo je napomenut jednom jedinom rečenicom: »Svjetlo će pasti i na čovjeka i na njegovu povijest.« Još za Darwinova života nije bilo oportuno uključiti čovjeka u svoju teoriju. Poslije je detaljnije obradio razvitak čovjeka u manje poznatom djelu godine 1871.

Darvinizam

Sakupljeni biološki podaci, osobito s otočja Galopagos, Darwina su eksperimentalno uvjerili o evoluciji vrsta. Darwin je mehanizam evolucije sveo na vrlo jednostavnu formulaciju. Malim slučajnim promjenama u jednoj vrsti, nevidljivim u prvotnim generacijama, prirodnom selekcijom u dugom nizu godina stvorene su nove vrste, koje su se novim pozitivnim svojstvima bolje prilagodile novom okolišu i njih prenijele na potomstvo. Bila je to intuitivna hipoteza, inicirana analognom umjetnom selekcijom, jer Darwin osobno nije poznavao genetička svojstva živih stanica, iako je Gregor Mendel (1822–1884) već pronašao osnovne zakone nasljeđivanja.

Slučajnost mutacija igrala je važnu ulogu jer su i u okolišu nastajale slučajne promjene na koje se nova vrsta morala prilagoditi i tako preko slučaja biti fleksibilna! Slučajne je promjene selekcija usmjeravala prema novim vrstama, što je davalo svrhovit dojam. Moderna molekularna genetika nazvala je taj proces slučaj i nužda. Na putu od prirodnoga primata do čovjeka osobito je bilo od važnosti povećanje broja djece i majčino produljenje odgoja potomstva u čovjeka.

Popularni slogan survival of the fittest (opstanak najjačega) krivo je uveo filozof Herbert Spencer, jer primarno nije od važnosti tjelesna snaga. Gorila je bio jači od čimpanze. Tek je u petom izdanju Darwin unio taj slogan na savjet prijatelja Wallacea. Taj je princip bio krivo i neznanstveno rasno propagiran u nacističkoj diktaturi i od nekih nedržavnih higijeničarskih pokreta. Uspjeh naše civilizacije potvrđuje upravo obrnuto: ne pravo jačega, nego jakost prava!

Povijest darvinizma

Nakon Darwinove smrti 1882. interes za Darwinovu evoluciju opada. Ali već početkom 19. stoljeća, a pogotovu u dvadesetom, moderna molekularna genetika potvrdila je Darwinovu teoriju i stalno je usavršava novim detaljima. Time je evolucija ponovno postala zanimljiva i važna u prirodnim znanostima.

Moderna genetika s pomoću kemijskog spoja DNA, desoxyribonucleic acid, makromolekula, može gotovo potpuno rekonstruirati Darwinovno stablo evolucije. Biološki mehanizam gena, odsjeci DNA, u evoluciji je identičan kod svih vrsta, od bakterija do primata. Razvitak čovjeka na stablu evolucije započet je prije nekoliko milijuna godina, kad se nova grana primata čovjeka odijelila od svog najbližeg primata, čimpanze. Zato čovjek s oko 20 tisuća gena ima 99 posto zajedničkih s čimpanzom, pa je čovjek i u svojoj psihi djelomično rob gena kao i ostali primati!

Danas je evolucija interdisciplinarno sintetička znanstvena teorija, jednako tako znanstveno zasnovana u biologiji kao kvantna teorija u fizici! Darwin bi danas sigurno bio biogenetičar.

Sukob s religijom

Slučaj u Darwinovoj evoluciji isključuje svako predviđanje, pa tako i Božje. To je evoluciju dovelo u sukob s kreacionizmom kršćanskih crkava, gdje je svemir i zemlju prema Bibliji Bog stvorio prije šest tisuća godina. Taj je sukob i danas živ, s novim modelom neokreacionizma, inteligentnim dizajnom.

Inteligentni dizajn prihvaća stanovite činjenice evolucije, ali za neke kompleksne strukture i funkcije kao što je primjerice oko zahtijeva natprirodne uzroke. Općenito, da bi se protumačila bogata različitost flore i faune, inteligentni dizajn zahtijeva višu inteligenciju, za razliku od darvinizma. Tim zahtjevom programiran je sukob prirodnih znanosti i teologije, i stvoren je odium thelogicum prema prirodnim znanostima. Pitanje cilja u prirodi, teleološki princip, fundamentalan je i za današnju teologiju. Za Darwina evolucija nema cilja, jer s istim novim početkom evolucije da capo priroda bi izgledala potpuno drukčije.

Pojam slučaja i kauzalnosti izgrađen je na iskustvu vrlo kratka vremena, pa nije čudno da složeni rezultati s takvim pojmom vjerojatnosti Darwinovu teoriju čine nevjerojatnom. U Sjedinjenim Državama samo 40 posto odraslih prihvaća ideju darvinizma, u Europi 70 posto. Mi nemamo osobnog iskustva o vjerojatnosti u intervalima od milijardi godina i milijuna generacija. Moderna teorija determinističkoga kaosa donijela je i u evoluciji bolje razumijevanje slučaja. Slično je bilo u 17. stoljeću, kada je bilo teško prihvatiti Kopernikovu teoriju rotacije i revolucije Zemlje oko Sunca!

Ideologizacija

Religija je u kulturnoj evoluciji, koja danas prevladava u čovjeka, bila prije znanosti, pa zato znanost i religija nemaju metodološki ništa zajedničkog.

Ideja postanka vrsta u evoluciji nastala je eksperimentalnom neteističkom metodom, dok je postanak vrsta u teologiji ostvaren teističkom metodom s pomoću vrhunaravne objave. To su dva legitimna modela dviju neovisnih ideja i autonomnih disciplina. Problem nastaje kad te ideje postanu ideologije.

Zoolog Ernst Haeckel (1834–1919) pretvara darvinizam u ideologiju monizma, Bog-Priroda, a većina teologa ideološki i danas znanost smatra sluškinjom teologije. Znanost je još za neke teologe, nepotrebno za vjernike, ideološka apologetika vjere.

Otvoreni sukob evolucije i kreacionizma dogodio se na internacionalnom kongresu u Rimu, gdje dvije tisuće sudionika monista 20. rujna 1904. traže borbenim uzvicima Antipapu. Haeckel, uz oduševljenje rimskih građana, postavlja vijenac na spomenik Giordana Bruna. Papa Pio X. na to je reagirao zatvaranjem za vrijeme kongresa svih vatikanskih muzeja. Nadalje, u enciklici Pascendi Domini Gregio pretjerano je osudio modernizam i racionalizam, koji po njemu proizlazi iz tvrdnje da ne postoji nepogrešiva spoznaja i proglasio ih kompendijem svih hereza.

Biblija i osobito Kuran još su udžbenici za dogmatiku, a ne moralna utjeha i životni smisao vjernika. Doslovno, a ne metaforično tumačenje objave ima pogubne društvene posljedice. U Levitiku (24,16) grijeh blasfemije mora se kažnjavati smrću kamenovanjem. Još u 18. stoljeću u Francuskoj i Engleskoj sumnja u egzistenciju ili svemoć Boga kažnjavala se smrću, a nevjerovanje u vještice bila je hereza.

Moguće pomirenje

Ideologizacija znanosti u teologiji, komunizmu i fašizmu rezultat je krive interpretacije egzaktnosti i apsolutnosti spoznaje u prirodnim znanostima. Znanost ne može verificirati svoje teorije, jer ona može samo pokazati da je teorija dosljedna s provedenim eksperimentima; naprotiv ona može eksperimentalno krivotvoriti neke teorije, odnosno pokazati da je teorija nedosljedna s eksperimentom (experimentum crucis) i time za znanost kriva teorija. Znanost ne poznaje apsolutne istine, jer njezini rezultati ovise o trenutnoj eksperimentalnoj tehnologiji! Einstein je rekao da su fizikalni koncepti slobodno stvaranje ljudskog duha, a ne, kako se pričinja, jednoznačno definirani od izvanjskog svijeta. Bohr tvrdi da fizika ne proučava bit prirode, nego što ona može reći o prirodi. Bohrov je atom mikroplanetarni sustav, gdje središnja nuklearna jezgra atoma stoji umjesto Sunca, a vanjski elektroni predstavljaju planete. Takav atom ne postoji u prirodi; on je samo koristan model za razumijevanje nekih aspekata prirode. Priroda je ne samo složenija nego što pretpostavljamo nego je ona za nas danas složenija negoli uopće možemo pretpostaviti. Fizika je zapravo realna, ali ne realistična. To dokazuju rezultati high-techa koji su realno ostvareni s pomoću u prirodi nerealističkih modela. Za pojedinca, a ne za teologiju kao ideologiju, religija je realistična, ali ne realna. To dokazuju mistici mnogih religija koji realistično u sebi doživljavaju vrhunaravno biće s pomoću nerealne iluzije.

Religija je iluzija, ali za mnoge vrlo uvjerljiva i atraktivna iluzija. Prema lijevom filozofu Habermasu, mnogi je trebaju, jer je ona do danas jedini resurs životnoga smisla. Zato mnogi znanstvenici, kao i moderna teologija, vide u zakonima znanosti od Boga izabran put pri stvaranju svijeta.

Danas moderna znanost neurobiologija između ostaloga empirijski istražuje postanak religioznosti i problematičnost čovjekove slobodne volje tijekom evolucije. Taj novi aspekt istraživanja evolucije povezuje znanstvenike teiste, agnostike i ateiste.

Discipline znanosti i teologije, evolucija i inteligentni dizajn, svaka u svom prostoru i vremenu istraživanja, moraju se prihvatiti kao modeli, a ne apsolutne istine. To bi stvorilo društvenu toleranciju i mir i bio odgovor na ideološki sukob, kao što je sekularizacija društva bila odgovor na vjerske ratove.

Čudo evolucije bez fanatizma pokazuje kako iz nereda nastaje red bez Božje intervencije. Time se u principu ne negira egzistencija Boga, nego pokazuje da on nije nužan u prirodi!

Takvo shvaćanje znanosti i religije nameće demokratskom laičkom društvu, zasnovanu na pretpostavci relativnosti istine i nužnosti kompromisa, potpunu jednakost teista, agnostika i ateista. Dosadašnja politička diskriminacija ateista time je spriječena i omogućeno ostvarenje globalnoga humanističkog principa: ljudskoga dostojanstva i prava! To ne znači da je u društvu moguće bilo koje moralno i socijalno pravilo (everything goes), jer genetička i ljudska kulturna evolucija na koncu i dalje obogaćuje i kontrolira vrstu čovjeka.

Ivo Derado