Analiza hrvatskoga glumišta

Analiza hrvatskoga glumišta

Knjigu eseja i zapisa o kazalištu Isprika redatelja Božidara Violića s mnogo je razloga moguće uvrstiti u ono štivo kojem se čitatelj uvijek iznova vraća. Objavljena u biblioteci Otvorena knjiga naklade Ljevak, koju uređuje Nives Tomašević, knjiga nosi podnaslov Ogledi i pamćenja. Među ogledima i pamćenjima objavljeni su vrlo raznorodni tekstovi, uglavnom već objavljivani po časopisima, tako da knjiga sadrži kraće studije o vlastitim, ali i tuđim režijama, razgovor o Akademiji dramske umjetnosti, ogled o ambijentalnom kazalištu, memoarske zapise i epistolarni zapis o Dramskom kazalištu Gavella nakon smrti Dina Radojevića. Iako ranije objavljeni, tekstovi su osuvremenjeni i dopunjeni, otprilike u isto vrijeme kada je nakladnička kuća Ljevak objavila drugo i prošireno izdanje knjige Lica i sjene (2004).

U Isprici se Violić osvrće unatrag te analitički prikazuje određeno razdoblje hrvatskog glumišta. Budući da upravo to razdoblje nije još dovoljno teatrologijski obrađeno u smislu obuhvatne studije koja bi analitički objektivno doprla do značenja procesa i promjena u hrvatskom kazalištu u to doba, knjiga je tim vrednija studija iz prve ruke. A među malobrojnim knjigama, objavljivanim tijekom proteklih dvadesetak godina, kojima su autori hrvatski kazališni praktičari, knjiga Božidara Violića izdvaja se kritičnošću i analitičnošću koje ne štede nikoga, te iznimno konciznim stilom i oštroumnošću.

Knjiga započinje tekstom Isprika izvorno objavljenim 1989, dok Violićev Post scriptum datira iz 2004. I u tom se postskriptumu očituje otvorenost čovjeka i redatelja koji nema više što izgubiti. Iako i dalje sumnja u recepciju svog zapisa, ta je sumnja više načelan način propitivanja svijeta negoli stvarna zabrinutost za možebitne posljedice svojeg otvorenog, a time i vrlo zanimljiva diskursa. Violić, među ostalim, u dopuni navodi: »Ispast ću pretenciozni stari mudroser zaogrnut kićenim plaštom iz naftalina.« I dalje: »Starenjem sam počeo shvaćati što je sve značilo ono što sam mislio da znam. Uz tjelesnu nemoć i bolest to je namučnije iskustvo starosti«. Autoironija je ujedno i isprika samu sebi. Ne zbog situacije na sastanku ansambla koja se opisuje u tekstu, nego zbog niza situacija u kojima Violić nije realizirao sebe i svoj osobni potencijal. Govoreći o glumačkim frustracijama kada ne dobiju željenu ulogu, Violić detektira početak vlastite nerealizacije u izboru svog zanimanja (»nedostatkom talenta za glumu postao sam redatelj i stekao pravo da podjelom uloga odlučujem o sudbini glumaca s viškom neiskorištena talenta«). Ukoliko spojimo to s dubokom Violićevom kritičnošću prema vlastitom (ali i tuđem) redateljskom radu te razlozima uspjeha ili neuspjeha pojedinih vlastitih i tuđih režija o kojima govori u studijama u knjizi razvidno je da se njegova knjiga ljubiteljima kazališta na trenutke može učiniti napetom poput detektivskoga romana.

A taj kazališni roman u nastavku nakon Isprike donosi razgovor o Akademiji dramske umjetnosti (Akademija moje mladosti) koji je Violić vodio s Marinom Blaževićem u povodu pedeset godina djelovanja Akademije. Taj je razgovor objavljen u monografiji ADU godinu nakon obljetnice. Kao posebno vrijedan teatrografijski, ali i teatrološki prinos o ambijentalnom kazalištu razotkriva se pred čitateljem studija Neuklapanje u prostor o predstavama koje je Violić gledao na Dubrovačkim ljetnim igrama. Tekst je Violić napisao na nagovor urednika Kola 1996, a dopunio 2004. pridodajući analizama klasičnih dubrovačkih izvedbi Shakespearea, Jonsona, Vojnovića i reminiscencije na Brookova Hamleta (Qui est lŕ?) igrana na Lokrumu. O Krležinu teatru govori komparatistička studija Horvatovo prokletstvo, dok se Marinkovića i njegova dramskog pisma Violić prihvaća u govoru o vlastitoj ideji režije Glorije, koja je na kraju realizirana u HNK u Zagrebu nakon Marinkovićeve smrti. Dubinska analiza vlastite postave Matišićeve drame Anđeli Babilona, koja je otisnuta u nastavku knjige, može se čitati i kao interpretacijsko čitanje klasične redateljske knjige, ali i kao knjiga uputa potencijalnom novom redatelju s pomoću koje se greške prvoga (Violićeva) uprizorenja drame možda mogu izbjeći. Apologiju ovce slijedi spomenuto pismo Dinu Radojeviću i biografsko-poetični zapis Bijeli zid.

Uz minucioznost dramskih, dramaturških, komparatističkih analiza Božidar Violić u svim ogledima zadržava jasnoću i jednostavnost izrečenih misli misleći na potencijalnoga čitatelja. Njegov jezik nije opterećen metajezičkim konstruktima, nego je, kao i sadržaj iskaza, izravan, otvoren i fascinantan u svojoj kritičnosti. Visokorazvijenu svijest o potencijalnom čitatelju otkrivaju argumenti koje mu Violić podastire kao ispriku ili umjesto nje. Oni su iznimno dobro utemeljeni i obrazloženi u svim tekstovima, pa čitatelj nema razloga ne vjerovati autoru. Kako prolazimo knjigom, autor stječe sve veći kredibilitet jer njegova razina argumentacije i samokritičnosti otkriva posve ljudsku želju da su djela koja za sobom ostavlja bila bolja, a njihova trajnost veća. I ta, ipak neizrečena (ali svejednako dobro argumentirana) želja otvara posljednja poglavlja prema melankoliji u prisjećanju prošlosti i tuzi u mislima o budućnosti zbog svijesti da je životno vrijeme nepovratno izmaknulo i da ga ništa ne može vratiti.

Govoreći o djelovanju na polju kazališta, knjiga postaje još jedno potresno svjedočanstvo o tomu koliko je lako – čak i u mlađim godinama – potonuti u »onaj svijet iza« (kako ga Violić simbolički naziva u biografskom zapisu Bijeli zid posvećenu svojoj majci). Na kraju pogovora Ana Lederer to izvrsno definira: »U nekom trenutku ili jednostavno s godinama teatar te pospremi sa strane, kao da te više ne trebaju. Violićevo autobiografsko razotkrivanje doživljaja te kazališne stvarnosti tako je neskriveno, snažno i duboko, ono fascinira hrabrim otkrivanjem osjećaja s druge strane kazališne medalje.«

A knjiga Isprika Božidara Violića svjedočanstvo je o tome da njegove režije nitko u kazalištu ne bi smio »pospremiti sa strane«, a njegova pisana svjedočanstva i misli uvijek iznova čitati kako se važan dio povijesti hrvatskoga kazališta ne bi nepovratno izgubio. I ne začuđuje zapravo što je ovakva knjiga nedavno uvrštena među dvanaest najboljih publicističkih knjiga objavljenih u Hrvatskoj protekle godine. Ona to svakako i zaslužuje.

Lidija Zozoli