Alternativno (ni)je kategorija

Alternativno (ni)je kategorija

Nužnost podjele na one unutra i one vani koja u Hrvatskoj, jasno, ne postoji samo u kazalištu niti je na bilo koji način isključivo teatarska, iako jest teatralni fenomen, diktira i uporabu termina kakav je alternativa. Iako je sintagma alternativno kazalište poprilično izgubila na značenju, a pretpostavlja i gotovo politički nekorektnu najavu hijerarhizacije, njezina je uporaba i dalje legitimna ukoliko se ograniči na shvaćanje u okrilju metajezika kojim kazalištarci i njihova publika žele brzo i lako o(t)pisati pojedini uradak. Ovisno s koje strane rijeke jesu i jedni i drugi, alternativno u domaćem kazalištu sve je ono što jest ili bi jako željelo biti neovisno, samosvojno, izvorno, drukčije, možda čak i posebno. Svima njima zajedničko je to što, osim pokoje izvorne ideje i institucionalne izmaknutosti, onoliko koliko im to produkcijske datosti dopuštaju ili, ne dopuštaju, njihova različitost djeluje kao takva samo u domaćem kontekstu; problematičnom, konzervativnom te i dalje nesviknutom čak i na samu mogućnost postojanja kazališta koje se neće igrati likom, radnjom i emocijama.

Prizor iz predstave Gospodjica Julija

Alternativno financiranje

Sasvim je drugo pitanje estetičko, u kojem se recentni, ali i ne samo recentni povici na izmicanje kazališta iz uobičajenih kategorija svode na zagovor sličan konačnim odlukama čuvara revolucije u Iranu. No ne može se reći da čuvara revolucije nema s obiju strana domaće kazališne bojišnice, jer crta razgraničenja iako jest propusna, a trebala bi biti i propusnija – do nepostojanja, određuje obje strane. Samo ne podjednako. Institucionalci imaju gotovo sve zajamčeno, dok takozvani neovisnjaci, a to u ovom slučaju znači samo da njihovi programi nailaze i na neodobravanje povjerenstava koja ih ocjenjuju, mogu ostati na suhom i pokušati pronaći alternativne izvore financiranja. To bi ujedno bila i najbolja i najtočnija definicija onoga što se i dalje zove alternativno kazalište u Hrvatskoj. Njegova je alternativnost u tim alternativnim načinima zatvaranja financijske konstrukcije projekata koji su ionako već na početku zamišljeni, čak i mišljeni, kao nastavak rada Grotowskog.

Kako umjetnost, a izvedbena pogotovo i sasvim izravno, ovisi o: resursima, materijalnoj podlozi, baš kao i o: imaginaciji, nadahnutosti, talentu i znanju, te su produkcijske činjenice i njihove izravne posljedice također dio slagalice koja se ne smije zaboraviti, čak ni u ad hoc analizi alternativne sezone. Predstave, projekti, performansi, plesni komadi, igre na granici predstavljačkog i onog drugog, sve se to publici nudi na drukčiji način, u novim ili neuobičajenim prostorima, u manjem broju termina i nezgodnijim datumima... Sve to utječe na recepciju, pa onda i na status te scene ili točnije, tog dijela ukupne scene, jer ona je, unatoč svim nepravilnostima, nedosljednostima i nejednakostima, ipak jedna.

Alternativni prostori

Treba li ponovno napomenuti – osim Studentskoga centa, čija Kultura promjene zaista jest jedini institucionalni a trajni podupiratelj, ponekad i nositelj drukčijeg glasa, onoga koji se uglavnom i ne smatra dijelom hrvatskoga glumišta, drugih zapravo i nema. Ako pokoje gradsko kazalište i otvori vrata, čini to ili s figom u džepu i sasvim materijalnom ucjenom u ugovoru, ili se skriva iza koprodukcijskog modela kojim prikriva izostanak vlastitoga programa i puni termine koje ionako ne može napuniti. Lipanj i njegovi produženi vikendi najbolji su pokazatelj te prakse zbog koje, sasvim simbolički, najveći broj premijera onih koji u neku dvoranu dolaze izvana pada u nepopularnu nedjelju ili još nepopularniji ponedjeljak. Istina je da Zagrebačko kazalište mladih, pored SC-a, jest ono koje je kadro, a donekle i želi, primiti najveći neovisni rasuti teret, na svoju uglavnom korist, ali je isto tako istina da u Zagrebu postoji i Histrionski dom, koji bi, ponovno treba spomenuti, trebao biti kuća svih neovisnih zagrebačkih kazalištaraca. On to ipak nije, isključivo voljom onih koji ga vode, i onih koji takvo vođenje toleriraju. Zato neki, Montažstroj primjerice, svoje predstave igraju na alternativnim lokacijama, koje je, jasno, još teže napuniti nego službene izvedbene prostore, gdje publika hrli ili kapa po (ne)određenoj navici. Takva praksa onda crpe produkcijska sredstva, jer oglasiti predstavu u nekom drugom prostoru nije isto kao i jednostavno spomenuti neku od poznatih adresa, pa se vjerni suputnici uglavnom svode na gledatelje informirane i okupljene sasvim alternativnim kanalima, poput prijateljskih internetskih mreža ili pak osobnom, takozvanom mundpropagandom. Tako se igra u Zagrebačkom kazalištu lutaka, koje prostore iznajmljuje po tržišnoj cijeni, gotovo kao za svadbu, ili u poluraspadnutom Centru za kulturu Trešnjevka, tek nešto uređenijem KNAP-u ili Vidri, kad se tamo ne čita poezija bivšega gradskog dužnosnika.

Alternativni jezici

Unatoč problemima s terminima, prostorom i financiranjem, što se cinično svodi na floskulu koja kaže da gradska i državna kulturna blagajna ne može podnijeti baš sve, iako pritom podnosi upravo sve što joj predlože gradski teatri i nacionalna kazališna kuća, takozvana alternativa preživljava i ima je – uglavnom svojom voljom, ali ne i jedino zbog nje same. Treba li ponovno istaknuti primjer, festival Queer Zagreb ili Festival novog cirkusa u Zagreb uspijevaju dovesti predstave o kojima veliki i izdašno financirani festivali i ne sanjaju, i koje su jedine kadre izvesti ono zbog čega festivali, ukoliko zaista misle o sebi, i trebaju postojati – a to je pomak u domaćoj sceni. Zato, jednako tako, kompanije poput BAD co. predstave stvaraju u suradnji s inozemnim festivalima i koproducentima, ali ih zato igraju na hrvatskom i na engleskom jeziku. Zato, u krajnjoj liniji, Borut Šeparović mora objašnjavati gdje je korporativna zgrada u kojoj je igrao njegov I fuck on the first date. Zato, na kraju, svi oni svoju publiku čak i osobno poznaju, jer se oko nje trude čak i kad ih se optužuje za nerazumljivost, zatvorenost ili intelektualni snobizam.

Samo od sebe, dobronamjernim se postavlja pitanje obavlja li onda ta takozvana alternativa svoju navodno primarnu funkciju pomaka granice iznad bezdana praznine institucionalne srednje struje i repertoarnog srednjostrujaštva? Odgovor očekivano nije jednoznačan, jer prelazak iz jednog u drugi produkcijski model, kao i estetički potencijal koji se pritom oslobađa ili, u suprotnom slučaju ulaska u instituciju obično nažalost guši, ostavlja mogućnost za čitanje samo vanjskoga ruba, eventualno nazvana margina, ali koji ipak ima više potencijala za višeznačnost, mnogoslojnost, poetičku, izvedbenu i svjetonazornu uvjerljivost od institucionalnog cinizma. Jedan od najboljih primjera za dolazak, ulazak i posljedični gubitak gromoglasni je paradoks ionako paradoksalnoga Filipa Šovagovića. Početkom sezone, još u sklopu programa ljetne Scene Amadeo, on je izveo vlastitu monodramu Stanje nacije, koja je poslije prerasla u predstavu autoru matičnoga Dramskog kazališta Gavella. Iako je u oba slučaja sam bio alfa i omega projekta, ujedno i autor i redatelj i izvođač, ili jedan od izvođača, sasvim suvisla monodramska besmislica na institucionalnoj je pozornici kao Ilijada 2001. postala bitno manje zanimljiva i provokativna. A to je tek najnoviji primjer kako hrvatsko glumište nažalost još nije spremno na spajanje svojih koncentričnih krugova, iako od toga neće moći pobjeći. Pitanje je tek kad će to i samo shvatiti.

Alternativna zbilja

Traže li se argumenti za teze o pomicanju granice, jedan od njih je sigurno Timbuktu Boruta Šeparovića, koji je poprilično jednostavnim sredstvima spojio zbilju i kazalište, prozni predložak i realitet pozornice, i preko priče o psima ispričao priču o ljudima. Učinio je to na način neusporedivo puniji, kvalitetniji i jednostavniji od svih recepata koji se nude u programima gradskih kazališta, od Frankopanske do Tesline, koji ustrajavaju na teatru kao ogledalu zbilje. Može se pritom govoriti o jednostavnu potezu dovođenja pravih beskućnika kao svojevrsne žive kulise ili simboličnog tereta, ali nikako i o eksploataciji bilo ljudi bilo životinja, jer Timbuktu je odrađen s časnom namjerom i rezultirao je uspjehom koji bi se, u drukčijoj konstelaciji snaga hrvatskoga glumišta i njegovih priznanja i nagrada te načina financijskog opsluživanja, trebao drukčije vrednovati. O odnosu takozvane margine i središta gotovo je slučajno i usput mnogo rekao i početak projekta Gospođica Julija, iza kojega stoji Centar za dramsku umjetnost. Zamišljen s potpuno drugom namjerom, kao eksperiment na tragu durational performancea koji će se tek u sljedećim fazama razvijati u smjeru glumačkog otklona od izvedbenog materijala, već i prvo pokazivanje zajedničke režije Anice Tomić i Olivera Frljića pokazalo je kako se Strindbergom i poslovičnim psihološkim realizmom mogu baviti i oni kojima on nije upisan u programske gene. Dok se institucionalno kazalište još nikako ne može odmaknuti od takva izraza, a njegovi zagovornici upravo svima drugima zamjeraju ubijanje kazališta izostankom klasičnih dramskih i kazališnih kategorija, Nataša Dangubić, Mislav Čavajda i Ivana Rošćić u Juliji su, pored svega ostaloga, pokazali što znači zaista kvalitetno igrati upravo u tom tradicionalnom, kanonskom okviru. Pritom to uspijevaju iznijeti čak nekoliko puta za redom.

Toliko, djelomično i vrlo suženo, o odnosu želja i mogućnosti, profesionalizma i amaterizma, pravih i novostvorenih vrijednosti, iskona i nadgradnje, ili – alternative i mainstreama, ukoliko se uopće pristaje na takve kategorije. Tek letimični pogled na proteklu sezonu još je jedan dokaz da u ili o njima ne treba misliti, a da je tako, pokazat će vrijeme. Svi ne (uvijek) svojom voljom okupljeni pod zbunjujućim, ciničnim i na koncu netočnim kišobranom alternative navikli su i preživjet će. Presudno je ipak koliko će poživjeti poprilično, već sad ili još, usahla matica.

Igor Ružić