Jezikoslovlje i tekst

Jezikoslovlje i tekst

Mnogim problemima suvremenoga jezikoslovlja ne može se ni pristupiti ako se u obzir ne uzme razina teksta

Jedna od bitnih osobitosti suvremenoga jezikoslovlja svakako je izrazita usmjerenost prema proučavanju teksta (diskursa) i njegova ustroja. Tradicionalna lingvistika, uključujući i strukturalizam, bavila se prije svega jezikom kao sustavom, a proučavanje teksta uključuje bavljenje jezikom u uporabi odnosno bavljenje govorom. Zaokupljenost tekstom počinje ipak u strukturalizmu, posebice u okviru praške škole, u kojoj se razvilo učenje o funkcionalnoj rečeničnoj perspektivi odnosno o aktualnom raščlanjivanju rečenice (osobito u radovima Jana Firbasa), u okviru kojega se rečenica (iskaz) promatra kao obavijesna jedinica, raščlanjiva na dio koji je poznat iz konteksta (tema) i dio kojim se prenosi nova obavijest (rema). Zanimanje za tekst nastavlja se u Europi i u okviru lingvistike teksta, osobito razvijene na njemačkome govornom području, a u sklopu tzv. londonske škole (na čelu s M. A. K. Hallidayem), koja je također utemeljena na strukturalističkim temeljima, razvija se funkcionalna gramatika, kojoj je tekst također u središtu interesa. Zanimanje za tekst razvija se također u brojnim pragmalingvističkim istraživanjima, u kojima je u središtu pozornosti govorni čin, posebice odnos iskaza prema sudionicima govornoga čina (govorniku i sugovorniku). Paralelno u Americi bujaju brojni tzv. diskursni studiji, koji su također usmjereni na tekst, ali se u njima tekst shvaća nešto šire nego u Europi. Pojam diskursa naime obuhvaća i jezični i izvanjezični kontekst. U posljednje se vrijeme europska učenja o tekstu i američki diskursni studiji sve više približavaju, zahvaljujući dobrim dijelom i vrlo utjecajnoj knjizi Introduction to Text Linguistics (1981), kojoj su autori jedan profesor iz Kalifornije (R. de Beaugrande) i jedan iz Beča (W. Dressler).

Rečenica i tekst

Zanimanje za tekst relativno je intenzivno i u našoj sredini. Inicirano je izvanrednom knjigom J. Silića Od rečenice do teksta (1984), u kojoj se učenje o tekstu odnosno o tzv. nadrečeničnom jedinstvu i aktualnome raščlanjivanju, razvijeno, kao što je rečeno, u okvirima praške škole, izvanredno sustavno i razrađeno primjenjuje na hrvatski jezik, a nastavljeno je knjigama M. Velčić (Uvod u lingvistiku teksta, 1987), Z. Glovacki-Bernardi (O tekstu, 1990), N. Ivanetić (Govorni činovi, 1995. i Uporabni tekstovi, 2003) te N. Pintarić (Pragmemi u komunikaciji, 2002). Osim toga problematikom teksta bavili su se povremeno u pojedinim svojim radovima i drugi hrvatski jezikoslovci, npr. R. Katičić, D. Škiljan, P. Tekavčić itd.

Neposredan povod ovome mome osvrtu jest nova knjiga s tog područja kolegice (s riječkoga Filozofskog fakulteta) Lade Badurine, koja se i inače u brojnim svojim radovima bavila i bavi problematikom teksta, pa se može smatrati specijalistom za to područje. Ta knjiga, u cijelosti posvećena tekstu (diskursu), ima naslov Između redaka, a podnaslov Studije o tekstu i diskursu (HSN i ICR, Zagreb – Rijeka, 2008).

Knjiga, osim uvodnih i zaključnih poglavlja, obuhvaća dvanaest studija podijeljenih u tri dijela. Prvi je dio posvećen tekstu, drugi odnosu između teksta i diskursa, a treći obuhvaća raznolike aspekte proučavanja teksta/diskursa, npr. odnos između tipova diskursa i jezičnoga raslojavanja, javni i privatni diskurs, govoreni diskurs te teoriju trača.

U prvome dijelu autorica razmatra suodnos između sintakse i suprasintakse te osobito naglašava kako su dijelovi iskaza koji imaju izrazitu komunikativnu vrijednost (npr. vokativi ili obraćanja, uzvici, konektori, modalni izrazi na razni rečenice i sl.) ranije bili posve zanemarivani jer nisu bili dijelovi rečeničnoga ustroja te da baš takvi dijelovi iskaza u suprasintaksi, lingvistici teksta odnosno u diskursnim studijima izbijaju u prvi plan. Osim toga, problematici aktualiziranoga ili stilski markiranoga reda riječi ne može se ni pristupiti ako se ne uzima u obzir razina teksta. I napokon, razinu teksta nužno je uzimati u obzir i kad je riječ o interpunkciji, jer nije npr. logično (u interpunkciji koja se zove logičnom) da se vezna sredstva na razini teksta (tzv. konektori, npr. međutim, prema tome, zatim i sl.) odvajaju zarezima, kao što se odvajaju tzv. modifikatori (npr. nažalost, nasreću, zacijelo i sl.). Drugim riječima, sintaksa koja se otvorila prema tekstu time je samo profitirala jer to otvaranje omogućuje i opis onih jezičnih pojavnosti koje nisu mogle biti opisane na rečeničnoj razini.

Posebno se u ovom dijelu raspravlja ne samo o tekstnim konektorima (u diskursnim studijima takve elemente nazivaju diskursnim oznakama) nego i općenito o tzv. signalima kontekstualne uključenosti, koji mogu biti gramatički, leksičko-gramatički, leksički i stilistički, npr različita anaforičko-kataforička sredstva, obraćanja, komparativi, različita sredstva konjunkcije, disjunkcije, kontrajunkcije itd. Autorica se bavi i zahtjevnim pitanjem razgraničenja (tekstnih) konektora i modifikatora, pa zaključuje da bi konektorima pripadala ona sredstva kojima je vezna funkcija primarna (tako npr. sredstva kao što je naprotiv imaju i veznu i modalnu ulogu, ali im je vezna uloga primarna).

Tekst i diskurs

U pragmatički usmjerenim istraživanjima običava se lučiti semantika od pragmatike, odnosno sadržajno značenje od pragmatičnoga značenja (pragmalingvistika se katkada definira kao studij odnosa između jezika i konteksta). Sadržajno značenje odgovara referencijalnom značenju, a pragmatično se odnosi na govornikovu intenciju, posebno na tzv. pragmatične oznake ili pragmeme (koji donekle dogovaraju tekstnim konektorima odnosno diskursnim oznakama). U te oznake idu svi oni elementi koji ne pridonose značenju propozicije, ali se njima uspostavlja odnos između poruke i sudionika komunikacije. Takve oznake obuhvaćaju tip poruke (npr. tvrdnja, zahtjev, pitanje), govornikov komentar osnovne poruke (npr. srećom, nažalost) ili komentar načina govorenja (npr. grubo rečeno, iskreno govoreći i sl.), oznake koje na neki način upravljaju samom konverzacijom (npr. dobro, u redu i sl.) itd.

U drugom dijelu razmatra se suodnos između teksta i konteksta (tekst je sam jezični materijal, a kontekst je okolina u kojoj se pojavljuje jezična postava), govori o granicama (rasponu) konteksta (koji se s novim medijima sve više širi), a posebno o odnosu između teksta i diskursa. Pritom se komentira, razrađuje i nadopunjuje pojednostavnjena formula tekst + kontekst = diskurs, koja se međutim uzima u obzir posebice u onim proučavanjima u kojima se tekst poima (samo) kao zapis komunikativnoga čina, a diskurs uključuje međusobno djelovanje teksta, konteksta i izvanjezične situacije.

U samu su središtu drugoga dijela knjige tzv. standardi tekstualnosti ili konstitutivna načela teksta. Naime ukupno se izdvaja sedam standarda tekstualnosti (prema de Beaugrandeu i Dressleru), i to kohezija, koherencija, intencionalnost, prihvatljivost, informativnost, situativnost i intertekstualnost. Prva dva tiču se sama teksta, a ostali se tiču (i) konteksta odnosno situacije u kojoj se odvija komunikacija.

Kohezija uključuje različite vrste kohezivnih sredstava, kao što su ponavljanja, sintaktički paralelizmi, parafraze, raznolike proforme (tj. deikse), elipse, suodnos glagolskih oblika, vezna sredstva na razini teksta, red riječi, intonacija itd. Kohezija se ne mora nužno ograničavati na sam tekst jer postoje i tzv. egzoforična sredstva (za razliku od endoforičnih, koja upućuju na elemente teksta), kojima se upućuje na elemente izvanjezične stvarnosti, tj. na situativne elemente.

Pojam koherencije odnosi se na smislenost teksta, na logičko-semantičku povezanost među njegovim sastavnicama, a ta je smislenost naravno uvjetovana i kognitivnim aktivnostima sudionika komunikacijskoga procesa, i to i govornika i sugovornika, što uključuje i mogućnost da različiti sudionici (osobito korisnici) mogu tekstovima pridavati i dijelom različite smislove.

Standard tekstualnosti ili konstitutivno načelo teksta koje se naziva intencionalnost pretpostavlja govornika i njegovu namjeru da (svoj) tekst koherentno organizira, a posebno da njime postigne odgovarajući cilj.

Prihvatljvost je, s druge strane, okrenuta recipijentu i pretpostavlja njegovu spremnost i/ili sposobnost da tekst prepozna kao kohezivan i koherentan te da ga prihvati kao komunikacijski relevantnu činjenicu, i to unatoč eventualnim nekoherentnim elementima u njemu ili smetnjama u komunikaciji. Naravno, prihvatljivost nekoga teksta može biti manja ili veća. Ako je ona posve ograničena, i sama mogućnost komunikacije može doći u pitanje.

Informativnost se odnosi na izmjenu očekivanih, manje očekivanih i/ili neočekivanih te poznatih i nepoznatih elemenata u tekstu. Što je više očekivanih i/ili poznatih elemenata, tekst će biti manje informativan, a posve niska informativnost izaziva ravnodušnost, dosadu, pa u krajnjim situacijama i odbijanje teksta.

Situativnost pretpostavlja uvjetovanost teksta danom situacijom, što znači da ona svjedoči o prilagođenosti teksta određenom kontekstu i određenoj komunikacijskoj situaciji.

I napokon, intertekstualnost se očituje u ovisnosti određenoga teksta o drugim, obično prethodno realiziranim tekstovima. Naime razumijevanje jednoga teksta manje je ili više ovisno o poznavanju jednoga ili više prethodnih odnosno već postojećih tekstova.

Osim standarda tekstualnosti ili kontekstualnih načela neki istraživači govore i o regulativnim načelima teksta, a u ta načela idu efikasnost, efektivnost i primjerenost. Efikasnost se tiče napora koji pošiljatelj i primatelj poruke sadržane u tekstu moraju uložiti da bi proizveli odnosno da bi prihvatili određeni tekst. U tom se smislu govori o lakoći ili o težini proizvodnje odnosno recepcije teksta. Efektivnost se tiče dojma koji se tekstom postiže i stvaranja prikladnih uvjeta za postizanje ciljeva koji se žele ostvariti tekstom. I napokon, primjerenost se tiče usklađenosti teksta s aktualnim okolnostima i s pojedinim standardima tekstualnosti.

Tekst/diskurs i funkcionalni stilovi

U trećem dijelu riječ je suodnosu između funkcionalnih stilova i tipova diskursa. Posebno se problematizira status književnoumjetničkoga stila (u kojemu je jezik gradivni materijal) i razgovornoga stila, koji je izrazito vezan za usmenost i koji bi se mogao smatrati tzv. privatnim diskursom (za razliku od javnoga). Tu je riječ i o novoj podjeli cjelokupnoga diskursnog polja po dvjema osima: po vertikalnoj osi razlikuje se govoreni i pisani diskurs, a po horizontalnoj se diskursno polje dijeli na pojedine funkcionalne stilove (razgovorni, književnoumjetnički, znanstveni, administrativni i publicistički). Osim toga autorica smatra da svakako valja uzimati u obzir spomenutu razliku između privatnog i javnog diskursa.

Javni se diskurs u ovom dijelu i konkretno analizira, i to na primjeru razgovora između voditeljice H. Novak Srzić, I. Sanadera i V. Pusić. S tim u vezi govori se o tzv. mentalnim okvirima (koji oblikuju način na koji gledamo na svijet), o tehnikama razgovaranja, o načelima suradnje te o (raz)govornom bontonu.

Razgovorni stil (odnosno govoreni diskurs) analizira se na primjeru triju tekstova na čakavskom narječju. S tim u vezi napominje se kako u okviru dijalektologije, koja je bitno usmjerena na usmenost, ta činjenica nije dovoljno korištena u pojedinim istraživanjima. To je između ostaloga i zato što dijalektologe uglavnom ne zanima sintaktička, a pogotovo je ne zanima suprasintaktička razina.

Teorija trača

Na samu je kraju knjige studija Prilog teoriji trača. To je u nas dosad najosmišljeniji i najtemeljitiji pristup proučavanju jezičnih aspekata trača. Trač se definira kao nedobronamjerno i/ili senzacionalističko razglabanje o tuđim životima. Ističe se da raspon trača može biti vrlo velik: od bezazlena brušenja jezika do neugodne i opasne klevete. Predmet su trača teme vezane za živote privatnih ili javnih osoba, ali te teme pretpostavljaju otklon od uobičajenog, očekivanog, pa i društveno prihvatljivoga. Ističe se također da nije lako postaviti jasnu granicu između javnog i privatnog trača jer javni trač (npr. ono o čemu tračaju mediji) vrlo često postaje tema razgovora, pa onda i trača u privatnim razgovorima. Kad je riječ o pitanju tračaju li više žene ili muškarci, autorica odgovara da i muškarci i žene provode otprilike istu količinu vremena u dokonim razgovorima, ali da konverzacija koja se vodi isključivo u ženskim društvima po mnogim značajkama više inklinira tradicionalnoj formi trača. S obzirom na odnos između trača i istine konstatira se da se tračem podjednako može plasirati i istinita i neistinita priča.

Na kraju je potrebno reći da je knjiga Između redaka Lade Badurine vrlo zreo rezultat sada već višegodišnjeg autoričina bavljenja problematikom teksta/diskursa te da, bez ikakve sumnje, pripada uskom krugu najboljih knjiga što su u nas objavljene na tu temu. To je neupitno preporučuje svim čitateljima zainteresiranima za teme iz područja suprasintakse, lingvistike teksta, pragmatike, diskursnih studija, funkcionalne stilistike i sl.

Ivo Pranjković