5 do 12

5 do 12

Kad usporedimo Split s drugim mediteranskim gradovima, primjećujemo da on za njima zaostaje / Često se zaboravljalo da umjetnost može biti turistička ekskluzivnost / Split ima dovoljno izložbenih prostora, u njemu žive i rade velika imena, a mlađa generacija nagoviješta plodan kontinuitet

U prvih pola godine u Splitu se događao kvantitativno bogat likovni život. No u ovom tekstu osvrnut ću se samo na događanja koja nisu, iz raznih razloga, dobila veći prostor u novinama ili časopisima za kulturu i umjetnost.

Izložbene aktivnosti u gradu pod Marjanom tradicionalno počinju u samoj silvestrovskoj noći u Fotoklubu u Marmontovoj ulici. Godinu 2009. otvorio je fotograf Joško Ponoš. Njemu je Svjetsko prvenstvo u rukometu poslužilo kao motiv za 54 sjajna trenutka uhvaćena okom kamere iskusna fotoreportera tijekom nastupa Hrvatske rukometne reprezentacije na svjetskim prvenstvima. Zatim je u istom prostoru u veljači predstavljen Miljenko Smoje u 69 poza. Izložba Feđe Klarića prizvala je sjećanje na novinara i publicista Miljenka Smoju, kojega je Klarić predstavio u 69 fotografija nastalih za njihovih prijateljskih i službenih druženja. Izložbu je pratila i vesela pučka fešta na peškariji, gdje su se, kako bi to i sam Smoje rado organizirao, zajedno družili akademici, humoristi, novinari, klape, ribari i građani u prolazu. U Fotoklubu svoju ljubav prema fotografiji otkrio nam je i Jasen Boko, teatrolog, publicist i novinar. On je, nakon višemjesečnih putovanja Azijom i Istokom, snimio niz izvrsnih kadrova ljudi i predjela te ih je, odabravši trideset fotografija i davši im naslov Ljudi sa Svilene ceste, izložio u Fotoklubu.

Iz stare na novu godinu nastavila se izložba 365 (sponzorskih) majica Sonje Gašperov, splitske umjetnice stripa i asistentice na ALU. Baveći se problemom konzumerizma, pokušala je sve nas, koji nosimo majice s natpisom pojedinih tvrtki, upozoriti da smo zapravo dragovoljno i besplatno postali reklame u pokretu. Njezin umjetnički čin čini se katkad poput pozerske improvizacije, no ona uvijek uspijeva ostati likovno suvisla, karakteristično svoja i likovno dosljedna. Ne haje što je odabrala teži put afirmacije. Voli rizik, smijeh, zabavu i slobodu, ne robuje predrasudama, nije opterećena kritikom. Ispituje vlastiti osjećaj i dosege popularne kulture: piše, slika, crta, postavlja instalacije i izvodi performanse te splitsku likovnu scenu obogaćuje novim identitetom. Njezina umjetnost za artikulaciju nužno ne treba strog, zatvoren, nadziran galerijski prostor jer ta mlada umjetnica majstorica je komunikacije i inteligentno mobilizira publiku.

S proljećem započela su intenzivnija događanja i u Salonu Galić. Tamo je Karin Grenc ispričala toplu, lirsku likovnu priču, punu iskrena, intimističkog ispovijedanja i molitve pod naslovom Anđeo čuvar. Netom poslije Emil Trutanić, brački akademski kipar mlađe generacije, postavio je čudnovate kiparske kompozicije, skulpture velikoga formata. Svoju likovnu predstavu nazvao je Doživljaji te je nagovijestio izniman osjećaj za kamene oblutke otvorivši prostor za nove, drukčije i neobične organičko-biomorfne forme. Trutanić je pomno oblikovao kamen, pažljivo je obradio njegovu površinu sugerirajući imanentnost života na Mediteranu definirana morem.

Ivana Resić Šore, asistentica na splitskoj Umjetničkoj akademiji, predstavila se u istom Salonu naizgled klišeiziranom i potrošenom temom žena, ali je pritom uspješno izbjegla agresivnost i strogi feministički angažman. Ženu je promatrala sociološki, u okviru društvenoga konteksta, i u njoj vidjela osobu od koje svi mnogo očekuju. Umjetnica je krenula od osobnog iskustva te je, jasno detektirajući intimne trenutke odrastanja, ženska zrenja i borbe, došla do univerzalnih problema. Instalacija My Place metaforičko je traženje mjesta (pod suncem) nezaštićene žene, a rad Priznanja pokazuje kojim bi to suvremenim, samosvjesnim i uspješnim ženama umjetnica dodijelila medalje te naposljetku za koje bi zasluge sebi dodijelila ordene. Premda su neki u tome vidjeli naivnost, drugi su prepoznali ironiju, nedvojbena je i jasna kritika upućena našem (još) tradicionalnom (muškom) društvu.

Zanimljive izložbe događale su se i unutar Dioklecijanovih podruma. Svakako treba izdvojiti izložbu skulptura mladog umjetnika Roberta Jozića, višekratno nagrađivana kipara i predavača na splitskoj Umjetničkoj akademiji. Jozić je odlučio predstaviti svoje radove u drvu te nam usput pružiti snažnu informaciju o prirodi i stablu. Bila je to, uz umjetnički doživljaj, i prava mala ekološka lekcija o životu koji propuštamo, za koji ne marimo i koji nam izmiče. Oni koji su ekološki osviješteni poželjeli su usporiti korak razgledavajući Jozićeve skulpture, dotaknuti ih, osjetiti, dozvati mirise ranjenih šuma. Zato nam se činilo da je umjetnik tek započeo rad na skulpturama i namjerno ih nije finalizirao. Nije li želio dio posla i odgovornosti prepustiti nama?

Uoči lokalnih izbora došlo je do pravoga kulturno-političkog angažmana skupine splitskih umjetnika i intelektualaca. Javnost je posebno izazvala mlada dizajnerica Rafaela Dražić, čiju su izložbu obećavale, pa onda odbijale, postaviti u svom prostoru splitske kulturne ustanove. Naposljetku je njezin rad, nazvan 7 nula, predstavljen u galeriji Ghetto. Umjetnici su lokalni izbori poslužili kao indikator gradske atmosfere te je željela predstaviti kontroverzne radove splitske ulično-umjetničke gerile, tzv. street art. Uzburkana se javnost brzo smirila, pa je bilo mnogo vike ni za što.

U Galeriji Kula također je bilo nekoliko zanimljivih gostovanja, primjerice zagrebačkog umjetnika Igora Konjušaka (sarajevskoga studenta koji je učio od Mersada Berbera i Dževada Hoze), mladoga riječkog umjetnika Gorana Štimca te slovenskog akademskog slikara Jože Marinča.

Od gostujućih i velikih svjetskih imena valja izdvojiti izložbu Marca Chagalla u Staroj gradskoj vijećnici (Snoviđenja o ljubavi, poeziji i vjeri), čiju je zanimljivu spiralnu koncepciju na tri etaže stare gotičke palače zamislio Toni Horvatić.

A tu je i World Press Photo – 2009, u Multimedijalnom kulturnom centru. Bila je ovo četvrta godina kako Split ugošćuje fotografske velikane, i to samo dva dana nakon premijere u Amsterdamu. Split je ove godine bio jedini hrvatski grad koji je bio domaćin ove izložbe, a koju je, kao i prijašnjih godina, posjetilo nekoliko tisuća ljudi. Zato ovaj događaj pripada u red najzanimljivijih kulturnih zbivanja u Splitu uopće.

Zanimljivo je bilo gostovanje Vatroslava Kuliša, jednog od naših najvažnijih slikara srednje generacije, umjetnika apstrakcije i neobičnoga lirskog ekspresionizma. Splitu se predstavio radovima nastalima posljednjih nekoliko godina, ciklusom Herbarium pictorium. Ni ovaj put nije znatno odstupio od svoga senzibiliteta. Njegov likovni herbarij pretpostavljao je suho, prešano i usahlo (bilje), no ipak, kažu neki, izložbu je, zbog apsolutno živih i žarkih boja, bilo bolje nazvati plantarij (plantarium).

Naravno, ovim kratkim opisom događanja splitska likovna scena nije iscrpljena, ali može biti indikativna. Grad Split voli se svrstavati među važnije kulturne i turističke gradove Mediterana. Od prije nekoliko godina želi biti europska metropola kulture. No gradski oci, Turistička zajednica i brojne kulturne ustanove moraju razmišljati o rekonstrukciji, drukčijoj strategiji i novim koncepcijama u kulturi po modelu koji se od njih s pravom očekuje u 21. stoljeću. Istina, ne smijemo u ovim globalističkim procesima zapustiti ili obrisati ono originalno, izvorno pučko, koje se u splitskim starim četvrtima još zadržalo, ali treba napraviti dodatni, veliki korak na području kulture u pravnom, estetskom, sociološkom i urbanističkom pogledu. Prirodno je da se protokoli moraju poštovati, ali mediokriteti i ambiciozna lokalna politokracija morali bi sumnjati u svoje granice, jer prizemnost u duhovnoj ponudi ne možemo prihvatiti kao pravilo. Kad usporedimo Split s drugim mediteranskim gradovima, zapažamo da on zaostaje, da je često prepušten ljudima sa suburbija, da je urbana (umjetnička) gerila gotovo nemoćna spram onih koji se podruguju intelektualcima ili se zabavljaju na račun umjetnika. Split ima dovoljno izložbenih prostora, u njemu žive i rade velika imena, a mlađa generacija nagovješćuje plodan kontinuitet. Nažalost, birokracija određuje kulturni model, a pritom se često zaboravljalo da umjetnost može biti turistička ekskluzivnost (velike svjetske izložbe, koncerti, kazališna gostovanja i sl.), koja uz kulturne i prirodne ljepote te uz sportska, pučka i zabavna događanja može biti dovoljno jak razlog da grad preraste u poželjno odredište. Split je zaslužio bolju logistiku u svijetu umjetnosti, iskrenije prijatelje te sposobnije i dinamičnije menadžere u kulturi. Moramo postaviti pitanje: zar Split ne bi mogao biti privlačan zbog Meštrovića i Vidovića, zbog svojih još neafirmiranih filmskih festivala, uličnih konfliktno-provokativnih invenata, performativnih intervencija, zbog antičke Salone? Split je pozornica sam po sebi, on je živopisan, dinamičan mediteranski grad otvoren za umjetnost koja estetskim i visokim dometom obogaćuje, svojim porukama i nadom osvješćuje i upozorava. U smislu nade, promatram i otvaranje novoobnovljene Galerije umjetnina koja bogatstvom stoji uz bok mnogim galerijama u ovom dijelu Europe i koja konačno treba otvoriti svoj vrijedni fundus te biti važan generator na splitskoj likovnoj sceni.

Vanja Škrobica