Velike obljetnice obvezuju

Velike obljetnice obvezuju

Jubilej Dubrovačkih ljetnih igara znači potvrdu kontinuiteta umjetničkog nastojanja na samu rubu nacionalnoga prostora / Modernitet i tradicija u povijesti Igara nisu suprotstavljene veličine / Budućnost Igara u još je većoj otvorenosti, ali nikako na račun vlastite tradicije i prepoznatljivosti te nacionalne baštine

Uskoro, 10. srpnja, Dubrovačke ljetne igre ključe od Grada dat će umjetnicima, čime će započeti šezdesete, jubilarne Igre. Jubilej je to koji je vrijedan svakog poštovanja, ako ne i divljenja. Pogotovo u današnje vrijeme nesklono ne samo kulturi nego i festivalima, pa zvao se on i Dubrovačke ljetne igre. Sve to povod je razgovoru s Ivicom Prlenderom, intendantom Igara koji govori o prošlosti i budućnosti festivala.

Što jubilej znači za Igre i za hrvatsku kulturu?

Prije svega potvrdu kontinuiteta umjetničkog nastojanja na samu rubu nacionalnog prostora. Istodobno, jubilej nalaže kritičko sagledavanje protekloga, te propitivanje vizija budućeg. Velike obljetnice obvezuju kako velikim uspjesima tako i povremenim zastojima, pa i ponekim posrtajima. Obvezuju i čitavu zajednicu jer je ona odgovorna za dio krhke kulturne baštine, koja se učas može prometnuti u nepoželjno breme. Zato nam valja odgovorno promišljati i odgovorno odlučivati.

Koliki je i kakav je utjecaj današnjih Igara u odnosu na nekada?

Od prvih nesigurnih koraka iz ranih pedesetih pa do sigurna hoda u suvremenosti utjecaj je stalan. Doduše, nekad jasnije, nekad slabije vidljiv. Pouzdana procjena njegovih domašaja i učinaka, nakon čitave jedne povijesti, što je tekla kroz dvije države i dva društvena sustava, s ratnom cezurom među njima, zahtijevala bi znanstvenu metodologiju i studijski pristup. I to s kulturološkog, sociološkog, pa i političkog motrišta.

Nekada je dramski program Igara određivao i usmjeravao naše kazalište, a danas je taj utjecaj zanemariv, zar ne?

Posljednji sam koji bi umanjivao značenje Igara za sudbinu hrvatskoga kazališta. Pa ipak, uvjerenja sam da nas borci za bolju prošlost možda i nesvjesno zavaravaju. Opsjena je to zasnovana na prastaru mitu o zlatnim vremenima. Kao i vojnovićevski odsjaj kopljanika Karla Kvinta, ali bez ironičkoga kontrapunkta, koja gospara Iva čini velikim piscem. Problem je provjerljiv samo valja zaviriti u suvremene stručne odjeke nekih premijera koje se danas drže kanonskim. S druge strane, koji to umjetnički organizam u šest desetljeća života nije poznavao krize?

Ima li takva?

To je samo onaj koji nije ni bio živ. Uostalom, Dubrovnik je stalna šansa niza naraštaja kazalištaraca, a ne genius loci koji će po višnjoj negromanciji preobražavati prosječnost u istinsku vrlinu. Na svakom je naraštaju da tu priliku oplemeni novom vrednotom. Meni, makar dok sam intendant, nije dano suditi, ali se dakako ponosim povlasticom iskustva gledatelja Gavelline Tarace, Spaićeva Skupa, Dunda, Allons enfants i Sutona, nezaboravnog Areteja, Jupina statista, Ronconijeva scenca i Parova mornara, asistenta Miše Račića i scenografa Dolenčića, Pašovića, Magellija, Juvančića i Kunčevića.

Koliko su Igre odraz moderniteta, a koliko pak veza s tradicijom? Odnosno, može li se to dvoje prožimati i kako?

Modernitet i tradicija u povijesti Igara, kako je ja sagledavam, nisu suprotstavljene veličine, nego veličine koje upravo Dubrovnik, svojim kulturnopovijesnim habitusom, nagoni na prožimanje. Ishodi su raznoliki, ali uvijek intrigantni. Recimo, nisu li se u Parovu – po mnogima prekretničkom – Brechtovu Eduardu II krili karakterni glumci Spaićeva ansambla? Gdje tu prestaje tradicija, a počinje modernitet? Ili, kada su nas Bobo Jelčić i Nataša Rajković poveli u šetnju, nisu li u našim koracima odjekivali zvuci Areteja, valovi presječeni provom Sante Marije, Gascillovih bdjenja, pa i danas gotovo romantična izleta izgubljenim tramvajem do Gruža.

Biste li izdvojili neke od predstava Igara koje su za Igre bile i ostale uporišne točke koje se ne mogu i ne smiju zaobići ni zanemariti?

Račićeve su Ribarske svađe začarale Grad; Fotezov Hamlet Igre je prometnuo u važno kazališno mjesto, a Gavellina Taraca otkrila je istinsku ambijentalnost i to na posve autentičan, dubrovački način! I sve se to zbilo u prvih pet sezona! Claude Aveline, svjedok prvih godina Igara, zapisao je kako tada nije ni slutio da svjedoči stvaranju jednog od najvažnijih festivala današnjice. Na ovim temeljima stvarani su umjetnički programi, koji su imali doslovno globalan medijski odjek. Šezdesete se, s razlogom, drže Spaićevom erom, koja nije raskid s prethodnom, nego njezina mijena.

U čemu mijena?

Ambijentalno je načelo zadržano, ali i modificirano. Pomaknuto od istine prema metafori. Georgij Paro, sedamdesetih, već se usudi iz metafore ići u doslovnost, što se preokreće u metaforu, a Juvančić, za tadašnje gledateljstvo, radikalnim čitanjem Držića utire pute pretvaranju živoga Držića u našeg suvremenika, dok Gaskill Edipima fiksira dubrovačke sutone i praskozorja. U osamdesetima Juvančić s Ecce homo uspostavlja i predstavlja moćan novi naraštaj hrvatskoga glumišta, koji će Kunčević pretvoriti u ljupku i tragičnu veronsku mladost, koja ne poštuje Vrijeme. Tada će na Lovrjenac zalutati Magellijeve Feničanke. Carić će za ishodištem polisa tragati u nesagledivu i neuhvatljivu pijesku Agamemnonova Dupca, dok će Kunčević drsko opsjesti sam Grad. A onda će taj isti Grad, koji misli da rat izdaleka gleda, Magelli anticipirati Dundom uprizorenim na njegovim razotkrivenim ruševinama. Slutnja rata opredmetit će se, za stvarne opsade, u Kunčevićevoj Tireni, a uporište će nam ponuditi Tužnom Jelom. Odjeke rata sažima na Povijest Juvančićeva Trilogija o pedesetoj obljetnici Igara.

Često se, pogotovo u posljednje vrijeme, govori o manjem interesu publike za dramski nego za glazbeni program Igara pa recite što je bitnije: dramski ili glazbeni program?

Činjenica je da se naša publika i njezini interesi mijenjaju. Razlozi su u strukturi stanovništva ljetnog Dubrovnika, a njega manje zadaje stoljetna kulturna tradicija Grada nego turistički trendovi. Prečesto zaboravljamo da je Dubrovnik s obzirom na broj domicilnoga stanovništva omanji grad, čak i u hrvatskom kontekstu. Političko je pitanje par excellence što Dubrovnik i financijski postaje sve teže dostupan građanima Hrvatske.

Što je to što glazbeni program čini važnim u kontekstu naših, a što u kontekstu europskih festivala?

Desetljećima za bipolarnoga svijeta Dubrovnik je bio jedinim susretištem najvećih glazbenika Istoka i Zapada. Tada su utvrđena načela koja vrijede i danas. Prije svega izvrsnost u povezivanju najboljega hrvatskoga s najboljim svjetskim. A onda i ambijentalnost, ali ne samo u sferi uprizorene glazbe. Jer baš nigdje na svijetu kao u Kneževu dvoru jedan Richter ili Polini neće svirati pred tristo slušatelja. Kao ni Kremer ili Rjepin, Sir James Gallway ili Midori. Tamo gdje čujete svaki doticaj tipke ili strune, gdje auditorij u istom dahu s umjetnikom proživljava suzvučja.

Već osam godina intendant ste Igara pa recite što se važnoga zbilo za vašega mandata?

Sve je isto i sve je drukčije. Osnovna su načela dragocjeni baštinski potencijal, a inovacije su zamašne na poslovnom i umjetničkom planu. Valjalo je istodobno savladati zatečenu krizu upravljanja i javnu percepciju, koja je tada i sam opstanak festivala počela dovoditi u pitanje. Te su krize prevladane. Jasno, do nekog novog iskušenja, u kojima će Igre opet postati taocem, ali nadam se ne i plijenom, nekih sitnih računica i/ili neutemeljenih ambicija. Naime, krize se javljaju ciklički. A onda je uz njih još jedino Sveti Vlaho.

Konkretno za što ste zaslužni?

O umjetničkim dosezima mojih sezona nije mi suditi, ali činjenica je da naše predstave žive i izvan Dubrovnika u brojnim izvedbama u Hrvatskoj i inozemstvu. Prije nepunih tjedan dana francuski kazališni kritičari i Udruženje dramskih umjetnika Francuske proglasili su predstavu Orgy of Tolerance Jana Fabrea najboljom inozemnom predstavom prikazanom u Francuskoj u protekloj sezoni. A taj smo projekt zamislili u Dubrovniku prije tri ljeta dok je Jan održavao na Igrama međunarodnu majstorsku radionicu. Igre su postale koproducentom kako bi zajamčile trećinu izvođačkih mjesta hrvatskim umjetnicima. Predstava je praizvedena u Santiagu (Čile), vidjela ju je publika New Yorka, Pariza, Londona, Düsseldorfa, Antwerpena, Glasgowa… slijedi Avignon, pa jedna od matičnih luka – Dubrovnik, potom Beč pa Tokio.

Osim toga što će publika još moći vidjeti?

Dubrovačka publika vidjet će ovoga ljeta u izvedbi Festivalskoga dramskog ansambla premijeru Vojnovićeve Tarace u Juvančićevoj režiji, zatim premijeru Hamleta u režiji Ivice Kunčevića i u suradnji sa zagrebačkim HNK, a gostovat će još Splitsko ljeto, ITD i Muzički biennale Zagreb, Love Is My Sin u režiji Petera Brooka…). Moć je ovogodišnjega programa u sinergijskom učinku različitih modela.

Zašto se više ne pozivaju strani i mladi redatelji?

Redateljski potencijal hrvatskoga kazališta već dugo nije baš nesaglediv, a iskušenja ambijentalnog kazališta nisu baš mala. I tu je tajna. Što se izostanka redatelja stranaca tiče, do prije nekoliko godina prozivali su me da dovodim previše stranaca, ciljajući na Taufera, Kicu i Magellija, koji su radili s Festivalskim dramskim ansamblom, a sada me se optužuje za navodnu povlaštenost Dubrovčana – pretpostavljam da se cilja na Ivicu Kunčevića.

Zašto Kunčević toliko režira?

Zato što je još od samih početka našeg festivala (Fotez, Gavella, Spaić, Paro…) dobar običaj da prvi čovjek drame izravnim redateljskim prinosom simbolički i stvarno potpisuje svoj program. S druge strane, ne smijemo gubiti iz vida da se kazališni svijet jako promijenio posljednja dva desetljeća. Većina onih redatelja koje kritika drži velikim, i na Zapadu i na Istoku, nije spremna raditi s ansamblom koji ne poznaje čak i u svojemu jeziku. Kao da se autentični redatelji sve više okreću svojoj Pomet družini, a bježe od stalnih ansambala. Uostalom, kao i spominjani Jan Fabre.

Zato ste posegnuli za formom koju nalaže kazališni trenutak?

Da. Ali i za gostovanjima, u mjeri u kojoj su nam to financijske okolnosti dopuštale, jasno. Tako je prije nekoliko godina Peter Brook ambijentalizirao svoga Hamleta u ruševinama benediktinskoga samostana na Lokrumu, zatim je Nekrošius svog antologijskog Otella udomio u kamenolomu na Dupcu, dok se Jan Fabre predstavio u Revelinu… Prošle je sezone, makar po mom sudu, Atilla Vidnyanski, gostujući s postavom Dunda Nacionalnog teatra iz Debrecina, ostvario najautentičnije redateljsko iščitavanje Držića kao našeg suvremenika, i to u okviru Držićeve godine.

A gdje je tu mjesto mladim redateljima?

Omjer starih i mladih redatelja u našemu programu otvara složenije pitanje a to je, što je i gdje je razdjelnica? Ostavimo li taj problem po strani, rekao bih da u trenutku kada svoje prve režije na Igrama potpisuju, primjerice Bobo Jelčić ili Dora Ruždjak, ne bih ih ni po godištu rođenja, a ni po redateljskoj poetici ubrojio u stare. A ne bih drukčije vidio ni prošlogodišnji angažman Renea Medvešeka ili Vasilija Senina. Igre su u proteklih sedam sezona posve otvorene za prijedloge redatelja svih naraštaja samo praksa je takva da je lavovski dio projekata isprovociran našom inicijativom. A ta se naša praksa, nažalost, ne razlikuje od uobičajene prakse hrvatskoga kazališta.

Kakva je perspektiva i budućnost Igara? Treba li ih komercijalizirati ili još više vratiti umjetnosti?

Budućnost je u još većoj otvorenosti na svim planovima, ali nikako na račun vlastite tradicije i prepoznatljivosti te nacionalne baštine. Igre se ne smije komercijalizirati, ali su se morale prilagoditi tržišnom gospodarstvu. Dosegnuli smo gotovo 50 posto vlastitog prihoda u programskom proračunu, što je po zapadnoeuropskim kriterijima iznimno visoka stopa. Prijeđemo li je, bit će im ugrožena umjetnička autonomija. Zato je presudna uloga Ministarstva kulture, Grada Dubrovnika i ostalih davatelja javnih sredstava.

S obzirom na sve veći broj novih ljetnih festivala, treba li možda Igre i zaštititi kao dubrovački brend?

Svakoga proljeća, čini se neizbježno, krenu lamentacije nad navodnom festivalomanijom u Hrvata. No sa svega nekoliko klikova uvjerit ćete se da je čitava Europa prepuna festivalskih odredišta. Zbog velikih festivala mali nisu manji, kao što ni zbog malih festivala veliki nisu veći. Europskom, kao i nacionalnom, kulturnom krajoliku trebaju i jedni i drugi. A što se zaštite Igara tiče, kada bih to mogao, štitio bih ih jedino od onih koji čak i kad gledaju ne vide; poglavito od onih koji znaju, a neće da znaju.

Razgovarao MARIO LOVRIĆ