Uzorna dramska historiografija

Uzorna dramska historiografija

Ako je komparatist proučavatelj književnosti koji pojave jedne književnosti motri u ozračju istodobnih, širih europskih / svjetskih pojavnosti, onda Helena Peričić to uistinu jest. I ne samo ovom knjigom studija, nego cjelokupnim znanstvenim i kritičkim djelovanjem, ali i autorskom književnošću u kojoj recentni književni kolorit gradi prepoznatljiv autorski svjetonazor.

Kao znanstvenicu, Helenu Peričić obilježuje vrsno poznavanje književnih praksi u europskom književnom ozračju. Već u knjigama Posrednici engleske književnosti u hrvatskoj književnosti i književnoj kritici (1914. do 1940.) (HFD, 2003) te U potrazi za Weimarom (Meandar, 2006) autorica je pokazala istinski komparatistički nerv i sposobnost da utjecaje stranih književnosti prepozna u hrvatskim književnim prilikama i okolnostima; iako bi tradicionalna komparatistika te odjeke odčitala kao manje vrijedne i kao znak nezrelosti sredine, autorica je tu prepoznala znakove koji su pripomogli emancipaciji efemerne literature i njezina odmaka od provincijalnosti. Književna znanost, posebno kroatistika, cijenila je autoričino otkriće nekih zaboravljenih i prešućenih književnih imena (Vinko Krišković), koja upozoravaju da je domaća šekspirologija veća i bogatija nego se to obično misli i stidljivo priznaje.

Prezentacija hrvatskog kazališta

Tekst, izvedba, odjek sadrži trinaest studija i obu-hva-ća širok prostor dramske književnosti i kazališta, od književnoga teksta, dramske izvedbe (pozornice/uprizorenja) do recepcije i odjeka u kulturnoj sredini i javnosti te utjecaja na dalji razvoj književne i kazališne umjetnosti.

Kako i sama autorica u uvodnom slovu piše: »prvi dio, pet studija, bavi se poviješću i sociologijom kazališta i kazališnoga repertoara u hrvatskoj sredini«, a drugi, osam studija, »pitanjima hrvatske dramske proizvodnje druge polovice XX. stoljeća«, suvremenom kazališnom proizvodnjom i postmodernističkim poetikama s naglaskom na tekstualnom sloju i njegovim implikacijama.

U prvom članku, Tragedija Trogirski vojvoda Dimitrija Vasiljeviča Averkieva, govori se o djelu pisanu u stihu i prozi; autorica uočava povezanost s Kažotićevim djelom o Miljenku i Dobrili ili pak Manzonijevim Zaručnicima. Na temelju toga dramskog teksta autorica otvara pitanja o utjecajima / poticajima, odnosu književnosti prema predaji i povijesnoj građi, na tragu tzv. valterskotovskoga sindroma, koji književnu praksu ugrađuje u šire književno ozračje, nedostatno istraženo i vrednovano.

Drugi članak u knjizi, koji autoricu legitimira pouzdanim proučavateljem književne baštine, jest onaj o gostovanju talijanskih kazališnih družina u Zadru od osamdesetih godina 19. do dvadesetih godina 20. stoljeća, a temelji ga na analizi povijesne i arhivske građe, analizi plakata s najavama predstava i gostovanja tiskanih u Il Dalmati, Corriere Nazionaleu i Smotri dalmatinskoj. U navedenom vremenu autorica ne propušta naglasiti: Zadar je bio upravno središte Dalmacije, grad s naglašenim talijanskim / talijanaškim utjecajima, pa ne iznenađuje da Narodni list – glas hrvatskoga pučanstva, nije najavljivao talijanska gostovanja i dramska događanja. U gradu, navodi autorica, dramska su se zbivanja odvijala na nekoliko lokacija (Teatro Nuovo; Arena di Zara; Arena Vitaliani…), a djelovalo je i nekoliko kazališnih družina. Važan je podatak da je u to doba gostovalo više od 35 (talijanskih) družina s repertoarom u kojem su pored talijanskih autora (Carlo Goldoni, Vittorio Alfieri, Paolo Giacometti, Girolamo Rovetta, Roberto Bracca i Gabrielle D’Annunzio), francuskih autora (Sardou, Feydeau, Dumas sin, Augier i Victor Hugo), često prikazivana Shakespearea, na kazališnim daskama bili prikazivani i slavenski pisci: Turgenjev, Tolstoj, Gorki, Sienkiewicz.

Razvidno je da je Zadar, unatoč nepostojanju kazališta, bio važno, drugo središte književnih zbivanja u Hrvatskoj, uza Zagreb. Vidljivo je to i na razini književnosti i nakladništva, što će posebno odjeknuti kada u Zadru, idućih godina, budu djelovali Begović, Vojnović, Nehajev.

Treći autoričin članak posvećen je Halerovim napisima o Shakespeareu, kao primjerku istinske »psihološko-stilske interpretacije« njegovih djela; Haler, pravi kročeanac u hrvatskoj književnoj kritici i estetici, objavio je niz članka o Shakespeareu, objavljenih u knjizi Iz tuđe književnosti (1941); u njima autorica vidi otklon od tada dominantna pozitivizma, marksizma i vulgarnog materijalizma te isticanje autonomnosti umjetničkog djela, što će se odraziti i u sudbini sama autora članaka, Halera.

Baveći se temom hrvatske književnosti na repertoaru zadarskoga kazališta lutaka devedesetih godina 20. stoljeća, autorica podastire podatak o dvadesetak predstava, od kojih je jedanaest utemeljeno na hrvatskom književnom predlošku – kako onome pisanom za lutkarsko kazalište, tako i na adaptacijama. Među navedenim lutkarskim predstavama autoricu posebno intrigiraju Muka sv. Margarite i Judita, koje po njezinu sudu imaju dublje poruke, prispodobljene s povijesnim događajima stvaranja hrvatske države i Domovinskog rata; to samim predstavama priskrbljuje simboličko značenje, vidljivo kao umjetnička transpozicija zadarske zbilje.

Književno je povijesnoga karaktera i članak o Bernardu Shawu iz aspekta sociologije književnosti, a govori o piscu kao najizvođenijem dramatičaru, čemu kao prilog autorica donosi i iscrpnu bibliografiju članaka u hrvatskoj kritici od 1914. do 1940.

Suvremenost

Drugi tematski blok vremenski je bliži suvremenosti i aktualnim pitanjima dramske riječi i kazališta, a otvara ga članak o radiodramama Ivana Slamniga i u njima ostvarena odnosa stvarnoga i nestvarnoga na podlozi drame Knez. U toj drami, ističe autorica, dolazi do stvaralačkoga prožimanja domaće književne baštine i stranih utjecaja, što je vidljivo i u cijelomu Slamnigovu djelu, a odčitava ga na tragu pirandelovske motivacije i kalderonovskih baroknih dramskih intervencija (struktura sna); u njoj vidi i svojevrstan eskapizam, ali i brojne oblike poigravanja raznim civilizacijskim i književnim sastavnicama: otklanjajući se od tradicionalne, realističke drame o/kreće se novoj avangardnoj dramaturgiji bliskoj Ionescu i Beckettu.

Članak o Paljetkovu dramskom stvaralaštvu (za odrasle) autorici je povod analizi dramskoga rukopisa koji još čeka svoju pravu obradu. Nakon što podastre p/opis autorova dramskoga pisma, Peričićeva njihov dramski potencijal iščitava na svim razinama dramske artikulacije: kompozicijske, na razini posebnosti didaskalija; glazbenosti, esejističnosti te intertekstualnosti / citatnosti. Analizirajući i argumentirajući svaki od sadržajnih elemenata, autorica zaključuje kako drame Luka Paljetka predstavljaju posebno vrijednu književnu građu.

Šoljanovoj dramskoj književnosti, kao i samu autoru, Helena se Peričić utjecala često. Slučaj je to i u članku Romanca o tri ljubavi; podnaslovljen kao sentimentalna farsa, članak svoju intrigantnost temelji na intertekstualnim konotacijama u kojima autorica odčitava mnoštvo (auto)ironizacijskih sastavnica, oslonjenost na književnu odnosno dramsku tradiciju. Pisac izdašne kulture tako otkriva nove dimenzije svoje tekstualnosti te posreduje nove smislove dramskoga govora.

O Tončiju Petrasovu Maroviću uglavnom se govori kao o iznimnu pjesniku, dok se o njegovu dramskomu djelu govori uzgredno. To je, podastire autorica, svojevrsna nepravda, tim prije što elementi njegova pjesništva svoj oblik nalaze i u njegovu dramskom djelu, u kojem se izdvajaju dvije drame: Antigona, kraljica ili Antigona, kraljica u Tebi (tebi). Već u samim naslovima drama Peričić ustanovljuje piščevu vezanost uz antičku književnost, a vidljiva je na nekoliko razina: intertekstualnosti (izabiranju i korištenju primarnih tekstova); mitologiji (preuzimanju ili prosuđivanju likova ili fabularnih sklopova koji pripadaju rimskoj/grčkoj mitologiji i mitu); metonimijskoj razini (izabiranju relevantnih motiva vezanih uz istaknute povijesne događaje, povijesne osobe i njihove živote i djela); citatnosti / posuđivanju i preuzimanju citata u dramsko tkivo… U navedenim sastavnicama – pojedinačnima ili isprepletenima – autorica vidi Marovićevu nakanu da posreduje dramska pitanja koja u vremenu kada se drama događa, osamdesetih godina prošloga stoljeća, imaju značenje upozorenja. Povijesni predtekst, likovi i sudbine uspostavljaju dodirnice s našim vremenom i pitanjima koja ono nosi kao svoj dramski teret, podjednako intrigantan i dramatičan kao i u doba mitskih likova i sudbina.

Kao dio sustavna promišljanja aktualne dramske produkcije predstavlja tekst o Gavranu (o ocjeni čijega dramskog djela još ne postoji konsenzus!), zatim opet o Šoljanu, Slamnigu i Paljetku; u sustavnom preglednom članku piše o odnosu domaće tradicije i njihovih zahvata, potom o odnosu antike i suvremenosti na podlozi dramaturgije druge polovice 20. stoljeća (Marović, Gavran, Brešan, Paljetak…) nalazeći u njima tekstove čija se tragika odražava u tragici suvremenoga, s politikom koja ubire svoje zlo.

Krivnja ideologije

Vrijedan je i članak o Desničinoj drami Ljestve Jakovljeve, čije tkivo pletu teška pitanja o izdaji, krivnji i ideologiji, što dramu čini bliskoj suvremenosti.

Ovako opisan, sadržaj knjige govori o preokupacijama autorice i o imenima koja u njezinu rukopisu imaju svojevrstan prioritet. Naime, lako je vidjeti koja to pitanja autoricu zanimaju, poglavito kada je riječ o književnosti: najprije, ona su vezana uz pojedine, uglavnom zaboravljene ili manje poznate dramske tekstove koji značenje imaju tek u književnim / dramskim povijestima ili pak u lokalnoj memoriji. Unatoč tomu, njihova uloga prelazi okvire usputnih povijesnih činjenica i govori o nastojanjima pojedinaca ili sredina da iziđu izvan okvira svojega vremena i provincijalnosti, da dijalogom s razvijenijim i bogatijim kulturnim sredinama pomognu njihovoj društvenoj relevantnosti.

U drugom tematskom krugu autorica se posebno bavi aktualnom dramskom proizvodnjom i njezinim ponajistaknutijim imenima. Odčitavajući njihov prilog na razinama njima primjerenih sastavnica, Peričić pokazuje kako je riječ o imenima u kojima europska i domaća književna tradicija sudjeluju produktivno u gradnji pojedinačnih opusa i dramskoga govora. Očišta iz kojih autorica čita kvalitetu pojedinoga priloga proširuju bitne spoznaje o pojedinom autoru, ali i o ukupnoj kvaliteti slike domaće književne riječi. Autorica se pritom očituje i kao vrsni književni znalac, osjetljiva na govor teksta, ali i kao istinski poznavatelj kazališne umjetnosti, koja u tekstovima otkriva i njihov dramski/pozornički potencijal; tekst ona promatra i kao autonoman čin, ali i kao moćan kazališni znak. Mnoštvo je, naime, elemenata u ovim čitanjima koja otvaraju nove perspektive, što knjigu čini podjednako poticajnom književnim znalcima i povjesničarima književnosti, ali i kazališnim praktičarima, jer im nudi svježe aspekte kazališne verifikacije. Uvjeren sam kako će odjek knjige biti veći od odjeka njezinih pojedinih tema, kao što će i njezino značenje premašiti ono o još jednoj knjizi iz područja književne i dramske historiografije.

Posebno, na kraju, valja naglasiti autoričin stil, njezinu refleksiju i argumentaciju, jasnoću kojom i složena pitanja dramskoga teksta / odjeka / predstave umije približiti čitatelju. Njegova književnoteorijska utemeljenost nije na štetu čitljivosti tekstova, njihove razumljivosti i pouzdanosti, što je odlika zrelo i uvjerljivo pisanih knjiga.

Ivan J. Bošković