Umjetnička svestranost

Umjetnička svestranost

Nazočan na suvremenoj hrvatskoj likovnoj sceni od sredine sedamdesetih godina prošloga stoljeća, Munir Vejzović potvrdio se kao vrstan i svestran umjetnik. U tom relativno dugu razdoblju realizirao je opus nedvojbenih autorskih vrijednosti koje je kritika zarana zapazila i visoko vrednovala. Apostrofirano je Vejzovićevo slikarsko umijeće već na njegovim prvima samostalnim izložbama, koje je i široka publika prihvatila, a to je dodatno osnažilo i širilo krila mladom slikaru na dugu i visoku letu na koji se uputio. Iznimnoj recepciji Vejzovićeva slikarstva u našoj sredini pridonijela je, osim pozitivnih kritičkih komentara i teorijskih interpretacija, već prihvaćena vještina u slikarskim, crtačkim i grafičkim tehnikama (a to je činjenica koja također traži adekvatno uvažavanje), kao i njegovi tadašnji motivi: gradske vedute (najčešće Zagreba), tijelo žene, mitološki prizori, te, nadasve, jasne naznake u prepoznatljivim elementima autorske osobnosti.

Kad kažem svestran, ipak treba precizirati da pod tim govorim o likovnom stvaraocu koji nije prekoračivao izvan odrednica klasičnih likovnih tehnika i postupaka, i da je umjetničku svestranost razvijao upravo unutar njih. Dakle, svoj stvaralački princip, kao i svoju slikarsku metodu, Vejzović nije izgrađivao, kako bi naglasio tu dosljednost slikareva stajališta i njegovu duboku i čvrstu ukorijenjenost u tradiciju i njezine vrijednosti – izvan slikarskih postulata što su ih postavili veliki majstori kista stvarajući tijekom povijesti, kao Vejzović danas, klasičnim slikarskim sredstvima, kistom i bojom.

Štoviše, svaki razgovor o Munirovu slikarstvu valja započeti u tom kontekstu, dakle u njegovu stalnu izgrađivanju autorskog izraza koncipiranu na odnosu prema tradiciji i njezinim vrijednostima. Svoju poziciju formulirao je riječima: »Usprkos ustaljenim mišljenjima gledao sam unatrag, tradiciju, baštinu, koju nikako nisam mogao zaobići.«

Stoga je u prosuđivanju njegova djela, kao svakoga autentičnog slikara, ponajprije potrebno poznavanje te tradicije kao ishodišnoga mjesta, jer je to i temeljna pretpostavka na kojoj možemo otvoriti dijalog u Vejzovićevu stvaralaštvu. A riječ je o autoru koji je upravo na tim vrijednostima više od četiri desetljeća potvrđivao njihovu aktualnost u inventivnim varijacijama stvorivši respektabilno djelo. Na tim odrednicama Tonko Maroević koncipira iscrpnu studiju poznatom analitičkom preciznošću kontekstuirajući Vejzovićevo djelo u monografskoj knjizi, koju supotpisuje s Biserkom Rauter Plančić, autoricom slikareva ljetopisa i cjelokupne dokumentacije o njegovu stvaralaštvu.

Kad naglašavam da je Vejzović autor respektabilna opusa, tada nastojim nanovo aktualizirati tezu o slikaru koji je golemom stvaralačkom energijom stvarao na premisama koje je postavila moderna, a možda najsažetije izrazio Eliot u sada već klasičnom eseju o tradiciji i o individualnom talentu. Kada pak minucioznim kritičkim instrumentarijem Maroević zasijeca u esencijalnost Vejzovićeva likovnoga izraza, on će, u više navrata istaknuti upravo tu Munirovu duboku povezanost s tradicijom »shvaćajući kako je slikarski jezik višestruko kodiran, te kako treba iznutra upoznati tradicionalne postupke kako bi se potom steklo sigurnost u opuštenosti, pravo prekoračivanja tradicije«. To će prožimanje slikara s tradicijskim zasadama i biti glavno obilježje njegova likovnog jezika koji Maroević analitičkim postupkom istražuje u opsežnoj studiji u osam tematskih poglavlja.

A jedno od osnovnih obilježja toga stvaralaštva on je ovako precizirao: »Ustanovili smo već kako kronologija nema odlučnu ulogu u Vejzovićevu djelovanju«, postavljajući tezu o umjetniku čije djelo nastaje na postmodernističkim premisama koje su tako snažno odredile duhovno stanje koje poznajemo kao nomadizam. Nimalo slučajno svoje razmatranje i počinje analizom dvaju djela datiranih u 2006. godinu, istoga motiva a u različitim tehnikama, zorno prikazujući da je njegova tvrdnja čvrsto utemeljena i relativizirajući kronologijski pristup, rekao bih, jednim potezom. To pak ne dokida logiku izrastanja djela u vremenu, jer njegovo likovno bujanje crpe snagu u vlastitim preobrazbama koje pratimo tijekom vremena u slikarevim velikim tematskim ciklusima. Njihovo pak grananje ne iščitavamo kronologijski, nego u kreativnom bogatstvu likovne interpretacije i u maštovitim morfološkim varijacijama. Snagu nalazi i u dubokim izvorima djela klasika, u recikliranju njihovih stilskih elemenata i reinterpretiranjem morfoloških predložaka produbljujući spoznaju o tradiciji u izražajno sredstvo svojega likovnog jezika. Vejzovićevo prodiranje u povijest i uspostavljanje dijaloga s tradicijom temeljno je obilježje njegova stvaralaštva u iščitavanju paradigmatskih djela, što Biserka Rauter Plančić prepoznaje i kao autorsku specifičnost »dajući im (djelima) ne samo posve osobni pečat originalnog asimiliranja poticaja, nego slobodnim slikarskim govorom suvremenu ikonološku i strukturalnu reinterpretaciju«.

Analitičkim je tekstovima, dvoje ponajboljih poznavatelja Vejzovićeva stvaralaštva aktualiziralo njegovu poziciju u suvremenom kontekstu, ali, i sondiralo kroz višeslojni slikarev dijalog s tradicijom njegove likovne vrijednosti u čvrsto ukoričenu tezu ove intrigantne monografske knjige.

Milan Bešlić