Tin Ujević Tomislavu Marijanu Bilosniću

Tin Ujević Tomislavu Marijanu Bilosniću

Cijenjenu književnu nagradu Tin Ujević, koju dodjeljuje Društvo hrvatskih književnika za najbolju pjesničku zbirku godine, za 2009. dobio je Tomislav Marijan Bilosnić za zbirku Molitve.

Bilosnić (1947) književnik je neobično velika opusa. Ogledao se u gotovo svim književnim vrstama. Nakon pjesničkih zbirki koje su dobile najviše ocjene književne kritike, kao što su npr. Tigar (2004), Krik (2001) i Ogrlica (2006), godine 2009. iznenađuje novom vrijednom pjesničkom zbirkom transcendentalnog nadahnuća pod jednostavnim naslovom Molitve.

Svoje Molitve Bilosnić je napisao pod motom: »Bože, učini nešto za mene«, stavivši se time u suodnos, pa čak i u osobnu komunikaciju, sa Stvoriteljem. Pjesnik to smije. Naime, Bog je stvoritelj cijeloga svemira, a pjesnik je stvaratelj vlastitoga svemira uz pomoć talenta i riječi koje je dobio od Njega.

Molitve su specifična književna vrsta. One postoje odvajkada u tradicionalnoj književnosti kao, uvjetno rečeno, narodne pjesme, ali od najranijih vremena one se javljaju i kao umjetnička ostvarenja. Biblija je naposljetku većim dijelom sazdana od stihova, među kojima je Pjesma nad pjesmama najviši doseg književnoga stvaralaštva u sferi ljubavne poezije, ali i poezije božanskog nadahnuća.

Zbirka Molitve podijeljena je u pet tematskih cjelina. To su: Bože, učini nešto i za mene; Molitve; Isuse, ti si čovjek; Jutarnja zvijezda i Haiku molitve. Da bi se napisala lirska cjelina koja će ujedno biti i molitva, koja će, dakle, imati i estetsku relevanciju, nije dovoljno biti vjernik. Dapače, mnogi koji se smatraju vjernicima, kada napišu molitvu, ostvaruju subliterarni proizvod. Tomislav Marijan Bilosnić kao vrsno književno pero bio je svjestan te opasnosti i znalački je izbjegao sve zamke privlačne pučke pobožnosti, vjerničkog emocionalnog hipertrofiranja i naglašena teologiziranja. S nešto povišenom poetskom temperaturom pjesnik se obraća Bogu kao onomu koji može pomoći, koji ga shvaća i razumije, kao kreator kreatora. »Bože, ako možeš učini nešto i za mene / Reci onima koje volim da budu strpljivi / Ti znaš kad ih ostavljam da ih ne zapuštam…« (Bože, učini nešto i za mene).

Kao čovjek s jadranske obale Bilosnić piše Molitvu u barci, što ima i stvarnosno, ali i simboličko i biblijsko značenje. U toj molitvi pjesnik ističe: »Putuj putuj plovi barko plovi / nosi žive nosi mrtve / naša srca naše snove naše zavičaje / na obale sve do neba…«. Pjesma završava stihovima: »Budi naš križ / Budi naš prsten / Budi naš otok / Budi naša urna / Barka je utroba / barka je kolijevka / barka je lijes / U njoj plovimo / u modroj tišini / našeg sna.«

U zbirci koju predstavljamo skladno se prožimaju autorova osobnost, njegov ljudski, politički, društveni i nacionalni habitus i svenazočnost božanske ljubavi. Za razliku od Šopa, Bilosnić ne kreće put svemirskih daljina u nedostižne astralije, nego razgovara s Bogom u svome Zadru, rodnom Zemuniku, u barci, na Ižu ili Ugljanu. U molitvi Kornatska molitva riječ je o dobro nam znanoj velikoj tragediji hrvatskih vatrogasaca, koji su izgorjeli u plamenu vatre. Završni stihovi molitve glase: »O Bože, koji jedini znaš život vatre / i život krotitelja vatrenih zmija. / Ti koji si u vrisku / koji si u kriku / dok stijene pucaju / i zrak se drobi. / Tvoje će srce ispeći naš kruh. / Tvoje će lice užgati naše suze.«

Uskršnja molitva za Zvonka posvećena je Zvonku Bušiću, hrvatskom domoljubu koji se nalazio nevjerojatno dugo u američkom zatvoru. Već ta činjenica dovodi pjesnika u opasnost da mu diskurs skrene u područje političke pragmatike, što za poeziju može postati Prokrustova postelja. Bilosnić je i tu zamku izbjegao. Navodim kao primjer stihove: »A ti, jesi li zaboravio kamen / sjećaš li se kako izgleda vrt / vidiš li nebo u kojem si vjetar / čuješ li srce koje je sada hrvatska zemlja. / Ili si, prijatelju, umoran od samoće / dok su ti verige najbolje društvo. / Jesi li umoran od naših priča / ili ti je laž jedina utjeha. / Neka Uskrs povrh križa uskrsne / neka sunce i noć našu osvijetli!«

Pisati sakralnu poeziju ili poeziju kršćanskoga nadahnuća s književnog aspekta vrlo je zahtjevno, čak i rizično za autore koji se odluče na takav pothvat. Rizično zbog toga što su najveća književna pera i svjetske i nacionalne književnosti u tom žanru postizala i ostvarila najviše dosege. Hrvatska književnost kršćanskoga nadahnuća ima Nikolu Šopa, pjesnika koji pripada samu vrhu europske poezije. Svojim je djelom postavio visoke umjetničke kriterije, a oni su respektabilna obveza za sve koji stvaraju nakon njega.

Živimo u vremenu umiranja postmodernizma. Umire u grču, s psovkom na usnama, pljujući otrovnu slinu i proklinjući sve što je sveto, lijepo i domoljubno. Hvala Bogu, upravo posljednjih godina javljaju se odlična književna djela koja otvaraju novo razdoblje u suvremenoj hrvatskoj književnosti. Pjesnici kršćanskoga nadahnuća tomu daju vidan doprinos. Upravo ove književne godine objavljene su četiri vrijedne pjesničke zbirke u tom duhu. To su Baščanska ploča Mile Pešorde (Alfa, Zagreb, 2008), Pismo mome Marangunu Dražena Radmana (Naklada Bošković, Split, 2008), Čitajući Eckarta Andrije Vučemila (Riječki nakladni zavod, Rijeka, 2008) i Molitve Tomislava Marijana Bilosnića (3000 godina za dar, Zadar, 2009).

Grafička i estetska oprema zbirke Molitva ostvarene su tako da skladno komuniciraju sa sadržajem pjesama. Za opremu pobrinuo se sam Tomislav Marijan Bilosnić.

Đuro Vidmarović