Teret prošlosti

Teret prošlosti

Dvadeseto stoljeće je stoljeće zločinačkih ideologija; komunizma, fašizma i nacional-socijalizma u kojima se ubijalo uime klase i uime rase, a sve zajedno htjelo se pretvoriti »carstvo ljudi u carstvo nagona« (A. Camus). U polustoljetnoj komunističkoj vladavini svoje su podanike svojim idejama te ideologije posve zaslijepile. A osobito u Hrvatskoj. Iako ih je povijest porazila, komunisti i dalje imaju pretjerano visoko mišljenje o vlastitoj ideologiji koja ih je odvela u kolektivno očajanje. I dalje ne pomišljaju priznati da za vrijeme njihove vladavine nitko nije imao prava osim njih. Upravo ta jugokomunistička prošlost jako pritišće hrvatsku sadašnjost jer ni sada nije u stanju vjerovati da postoji nešto drugo i netko drugi što daje drukčiji život čovjekovoj sudbini. Može li sada ideologizirani čovjek kao duhovno biće, ako želi ispuniti zadaću oslobođenoga čovjeka izaći iz okova totalitarnoga mišljenja i ponašanja?

Tin Ujević

Postoji li sada mogućnost da dostignu »volju čiji je cilj poniznost koja ništa nije manje moćna od volje čiji je cilj vlast nad drugima« (H. Arendt)? Nije li napokon sada vrijeme upitati ih kako ste mogli biti to što ste bili, jer »pripadati jedinoj partiji može samo nepošten čovjek« (J. Brodski).

Odgovor na ta pitanja itekako je potreban jer se u našoj višestranačkoj, demokratskoj i slobodnoj Hrvatskoj ljudi u politici još uvijek razvrstavaju u političke opcije, koje se zovu »ljevica« i »desnica«. Zaboravljaju da svaka politička misao, dolazila ona s »desnice« ili »ljevice«, može biti napredna i nazadna. Ako je tako otkuda još uvijek našoj »ljevici« pravo da je sve njezino napredno, a u »desnici« sve nazadno? Je li stoga što su oni sve svoje sposobnosti i osobnosti predali ideologiji koja je pretendirala na »svijetlu budućnost« koju nisu dočekali?

Iako se brojni sada iz nje žele iščupati, ipak ne odustaju od svojih uvjerenja i ne priznaju da je njihova ideologija već davno ispunila svoju zločinačku povijesnu ulogu i doživjela brodolom. Njezin leš prešućuje svoje zločince, ali i dalje truje svoje podanike.

Damir Grubiša

Žarko Puhovski

Svjedoci smo te prošle politike koja se uvelike očituje i u ponašanju sadašnjega Predsjednika Republike Hrvatske koji je uza se kao savjetnike okupio rigidne jugokomuniste koji žive od onoga što su ideološki usvojili. »… Ne odriče se čovjek tako lako onoga što mu je prešlo u krv… Priznati krivicu i rođeni grijeh, još je malo, vrlo malo, treba se sasvim odučiti od njega.« (F. Dostojevski). Da se ne mogu odučiti primjer je sadašnji Predsjednik RH koji istim riječima i istom gramatikom jugokomunističkoga koda izjavljuje da će kad mu istekne predsjednički mandat osnovati političku stranku lijeve orijentacije, pri čemu zaboravlja da je demokrat samo onaj koji je i antifašist i antikomunist, to jest protivnik svakoga totalitarizma.

Komunistima moć za vladanjem nije posve ishlapjela, jer vjeruju da je dobro samo ono što je njihova politička opcija i na smrt mrze sve što im ne pripada i sve one što nisu oni smatraju nepostojećim. Još im je itekako teško, gotovo nemoguće priznati da je zločin – zločin, bez obzira koja ga je politička ideologija počinila, pa bio on i komunističke provenijencije kojemu Predsjednik RH i mnogi bivši komunisti daju povlašteni položaj.

Premda je komunistička ideologija vladala duže od drugih zločinačkih ideologija ipak nije uspjela u čovjeku slomiti ideale Pravde, Istine i Dobra. Istina će otkriti sve žrtve, ma kako one bile zatrpane u dubokim jamama ili zabetonirane u napuštenim rudnicima, jer sve žrtve žele u svjetlo istine stoga što je »svaki čovjek čudo koje se samo jednom događa« (Wittgenstein). Ti koji su pedesetak godina vladali nedemokratskim metodama smetnuli su s uma da demokratski karakter, kao i sve ljudsko, nije urođen nego se stvara, razvija i stalno usavršava svoj tolerantni odnos spram drugih i drugačijih, jer »čovjekova sposobnost da povrijedi druge ljude veoma je velika, upravo stoga što je njegova sposobnost zamisliti drugačije ljude veoma mala« (E. Scarry).

Koliko ta jugokomunistička prošlost pritišće jako hrvatsku sadašnjost svakodnevno svjedočimo jer se čak ni povjesničari ne mogu složiti oko nje: neki su opterećeni komunizmom, neki vlastitim frustracijama, a neki obiteljskim traumama, stradanjem roditelja i bližnjih u kvislinškoj NDH, pa stoga često kategorički tvrde da je i sadašnja hrvatska država prožeta fašističkim natruhama.

Dolazi li to »otuda što je danas moral i suviše relativan u svojim načelima, dok je suviše apsolutan u svojim primjenama« (T. Ujević), jer je u mnogima naslijedio ateizam kojega su komunisti pretvorili u surogat vjere koja je negirala sve druge religije? Nije li to posljedica toga što su bivši komitetski savjetnici i partijski sekretari sada uvelike zauzeli visoke društvene položaje i kao profesori djeluju na fakultetima humanističkih, društvenih i političkih znanosti? Koji svojom ideološkom orijentacijom daju smjernice brojnim novinarima, njihovim studentima, koji ih za uzvrat često pitaju za brojne hrvatske društvene, političke i ine probleme, te njihove odgovore i njihova mišljenja uokviruju u svojim prilozima.

Alain Finkielkraut

Takvi nas premda ideološki profilirani uvelike upućuju Zapadu i poučavaju demokraciji, iako su nas svojedobno u vrijeme svoje ideološke zastranjenosti odvraćali od truloga kapitalističkoga Zapada, a osobito su bili zlonamjerni spram hrvatskih »proljećara« 1971. godine koji su budili dašak slobode za Hrvate i Hrvatsku. Među takvima osobito se ističe Damir Grubiša sadašnji veliki teoretik demokracije koji se 1971. istakao rečenicom: »Pušteni su psi na ulice!«

Da prošlost hoće oduzeti glas sadašnjosti primjer je i sveučilišni profesor Žarko Puhovski, najintervjuiraniji stanovnik RH, svojedobno svjedok jugokomunističkog tužiteljstva protiv hrvatskih »proljećara«. Puhovski koji je u demokratskoj Hrvatskoj bio godinama na čelu zaštite ljudskih prava (ali čijih?), opet je postao svjedokom tužiteljstva, ali sada haškoga, te je sa svojim bratom Nenadom sačinio »dokumentarni« film-pamflet Oluja nad krajinom kojega je D. Latin, njihov istomišljenik, s oduševljenjem prikazao na tzv. Hrvatskoj televiziji kako bi uvjerili sebe i svijet da je hrvatska država stvorena na zločinima. Isti taj film koristi i haško tužiteljstvo protiv hrvatskoga vojnoga i političkoga vodstva. Nameće se pitanje zašto je Ž. Puhovski toliko intervjuiran? Zašto se od njega traži mišljenje, poruka i savjet o svemu i svačemu u hrvatskoj državi koju nije želio? Kako će on bez ljubavi za Hrvatsku nju usavršavati, i kako će svoje osjećaje usavršavati spram nje kada znamo da je jedino ljubav graditeljska a mržnja rušilačka?

Svojim je cinizmom Ž. Puhovski za sebe priskrbio svojevrsnu arognaciju neprestanoga tužitelja hrvatskih interesa kao da se posve predao svome uzoru F. Engelsu – teoretičaru znanstvenoga socijalizma koji je svojedobno o Hrvatskoj i Hrvatima rekao: »Dovoljno sam autoritativan da mogu držati zastarjelim postojanje takvih malih primitivnih naroda u samome srcu Europe!«

Teško mi je povjerovati da je Ž. Puhovski, koji je u Hrvatskoj stvorio zavidnu karijeru, posve iskorijenjen iz hrvatske nacije, da mu je posve strana misao A. Finkielkrauta: »Nacija je zajednica u kojoj se i meni događa ono što se događa i drugima!«? Zar nije shvatio da su se u njegovoj ljubimici Jugoslaviji narodi toliko međusobno upoznali da su se »razišli« za svagda? Zar nije shvatio da je Jugoslavija s neriješnim nacionalnim pitanjem pojedinih naroda i velikosrpskom hegemonijom, despocijom i mitomanstvom uzrokovala tolike tragedije 1941. i 1991. godine! Zar ne shvaća da je hrvatski narod svjestan kako je povijest čovječanstva zapravo oslobađanje kako pojedinaca tako i naroda, jer svatko želi biti vlasnik svoje sudbine?! Zar je zaboravio Hegela koji je napisao da narod bez svoje države nestaje kad-tad iz povijesti?!

Toma Podrug