Tek udaljena lektira

Tek udaljena lektira

Završnica je manifestacija ostarjeloga, tradicionalnog pristupa kazalištu koje uzmiče pred suvremenijim praksama

Beckettov očaj i dalje radi, ali, osim toga, što mu je novoga donijela koprodukcija Gradskog kazališta Sisak i Osječkoga ljeta kulture, odigrana u sklopu Kazališnoga festivala u Starom gradu Sisku krajem lipnja? Ne previše, izuzme li se jedinstvena atmosfera u kojoj se ambijent spaja s memlom što su je višednevne kiše istjerale iz starih zidova. Možda i previše poetično, i previše doslovno, susret starog kamena i živih žaba koje se kroz publiku probijaju nekim svojim putem, zgodna je koliko i slučajna ilustracija Završnice, kako u novom prijevodu glasi naslov vjerojatno druge najpoznatije drame irskog nobelovca.

U režiji Zlatka Svibena Završnica je primjereno, gotovo školski, ofucana predstava. Sve u njoj mora biti onako kako lektirna mašta to može zamisliti; kostimi su stari i prašnjavi, djelomično svedeni i na krpe. Završnica je manifestacija ostarjeloga, tradicionalnog pristupa kazalištu koje, na sreću ili nesreću, uzmiče pred suvremenijim praksama za koje tek treba utvrditi jesu li samo prolazni trendovi ili zaista iskorak u novo. Sviben i jest ona vrsta redatelja koja uvijek igra na sigurno, misli kazalište u totalu, ali zatvoreno samo u sebe, što je dosljedno i konzistentno, no ne daje uvijek rezultat. Ovoga puta adut je potražio u drukčijim izvođačima, pa je iz osječkoga Dječjeg kazališta posudio Aretu Ćurković i Mladena Vujčića, a iz Hrvatskog narodnog kazališta Ivanu Soldo i Miroslava Čabraju, i preko maski im pokušao dati lik koji djeluje kao dio Beckettove svevremene, te stoga i suvremene, postapokalipse.

Time, međutim, samo otvara drugo pitanje – zašto se ove i slične drame u većini slučajeva moraju igrati tom ruševnom estetikom, kad njihova namjera uopće nije odmaknuti se od svijeta? Sluša li se, i čita, replike Hamma, Clova, Nagga i Nell, njihove riječi rezoniraju rezignacijom, umorom, slabošću i očajem, ali materijalno one ne prizivaju duh siromaštva. Bilo bi zaista zanimljivo jednom vidjeti Završnicu u ambijentu suvremenog stana, s prozorima koji gledaju na more ili bez njih.

Ipak, ni ova predstava nije bez redateljskog upisivanja. Sviben je, uz pomoć Saše Šekoranje, krajeve scene opremio kao skladište povijesti, gdje se nazire čak i brončano poprsje nekoga od prošlih heroja, dok je vjerojatno sam birao projekcije – od i previše asocijativne rešetke ili jedrenjaka na pučini, do iznenađujućeg isječka iz filma koji je s Busterom Keatonom snimio sam Beckett. Ornamenti tog tipa čuju se i u glazbi Igora Valerija, jednom od nedorečenih segmenata ove predstave koja, naravno, ne nudi izlaz, ali se ni ne trudi od Becketta stvoriti referentno polje za opsesije suvremenoga gledatelja.

Igor Ružić