Sve uloge Ljudevita Gaja

Sve uloge Ljudevita Gaja

Darko Gašparović

Ljudevit Gaj

Povijesna drama s likom vođe kao protagonistom u hrvatskoj književnosti i kazalištu čedo je 19. stoljeća, istinski rođeno godine 1845. iz pera neumorna pregaoca na polju kazališta, Dimitrija Demetera. Tragedija u pet činova Teuta s likom ilirske kraljice idealno se uklopila u kulturna nastojanja iliraca, a zanimljivo je da je svoj kultni ugled zadržala sve do kraja stoljeća. Iznimno ju je cijenio Stjepan Miletić, otvorivši njome, čim je postao intendantom (tada još) Narodnoga zemaljskog kazališta još u staroj zgradi na Markovu trgu, svoj repertoar (premijera je bila 1. rujna 1894). Dotad se već povijesne drame broje na desetine naslova, kojima i sâm Miletić pridružuje čak tri: Boleslav, Grof Paližna i Tomislav. No nijedna od njih nije izvedena za njegova života, a najviše je uspjeha imao Tomislav, historija u pet činova, koji je osim praizvedbe u HNK-u Zagreb 1. rujna 1913. izveden i u Osijeku 1925. i Splitu 1941, neposredno prije raspada Kraljevine Jugoslavije i uspostave NDH. Podrobnije razmatranje hrvatske povijesne drame (zapravo – tragedije) 19. stoljeća ovdje nećemo razvijati, jer je težište teme na njezinoj slici u 20. stoljeću, još preciznije na raščlambi prikazbe osobe Ljudevita Gaja u Tita Strozzija i Tihomila Maštrovića.

»Dramska kronika hrvatskoga preporoda u šest slika s epilogom« Gaj Tita Strozzija napisana je 1933, prerađena za tiskano izdanje 1936, i jedina je autorova drama koja nikad nije ugledala svjetla pozornice; »gluma u osam slika s prologom i epilogom u osam slika« Pjesnikova kob Tihomila Maštrovića praizvedena je u koprodukciji HNK Ivana pl. Zajca Rijeka i Hrvatske kazališne kuće Zadar u ambijentalnome prostoru Citadele u Zadru 26. rujna 1996, potom je uslijedila riječka premijera u zgradi HNK Ivana pl. Zajca 10. studenoga 1996. Važno je upozoriti na sličnosti i razlike između tih dvaju tekstova. Vidjet ćemo da su razlike, unatoč uočljivoj bliskosti u gradbi dramske strukture i liniji dramaturške razrade, veće. Tito Strozzi jedan od najvećih teatarskih ljudi hrvatskoga 20. stoljeća, glumac, redatelj i pisac više dramskih tekstova, među kojima se najvažnijom smatra povijesna trilogija nastala 20-ih i 30-ih godina: Zrin(j)ski (1924), Gaj (1933), Tomislav (1940). Drame su navedene redom nastanka, dok bi sižejno i kronologijski, dakako, trebalo ići od Tomislava preko Zrinjskog do Gaja. Tihomil Maštrović pak istaknuti je humanistički znanstvenik na području kroatistike, te je njegova Pjesnikova kob zapravo tek časovit izlet u područje književnodramskoga stvaranja i teatra. Dalje, u Strozzija je Gaj apsolutno dominantna dramatis persona, dok je u Maštrovića, unatoč golemoj važnosti na historiografskome planu s obzirom na epohalni sukob kroatizma i ilirizma (alias panslavenstva / jugoslavenstva), epizodan lik u odnosu na pjesnika Petra Preradovića i ključnu dramu njegova jezičnoga i nacionalnog identiteta.

Tihomi Maštrović

Strozzijev Gaj

Ana Lederer, koja se u novije doba najviše bavila Titom Strozzijem, ovako određuje bit njegova dramskog pisma:

»Bitna obilježja, pa i specifičnosti Strozzieva dramskog pisma ponajprije proizlaze iz konteksta autorova kazališnog iskustva: glumac i redatelj, autentični homo theatralis, dakle, vrstan poznavatelj svih tajni zanata teatarske umjetnosti, Strozzi je svoje dramske tekstove pisao iz bogatoga iskustva scenske prakse.«

(Iz pogovora knjizi Tito Strozzi Gaj,

Ogranak Matice hrvatske Krapina, 2003)

Svoju dramsku kroniku s Gajem u središtu koncipirao je Strozzi po uzoru na »historičke dramske glume«, s ciljem da teatralizira jednu od najvažnijih epoha novije hrvatske političke i kulturne povijesti – razdoblje hrvatskoga narodnog preporoda i ilirskoga pokreta unutar njega. Među osobama te kronike nalaze se doslovce svi važniji protagonisti rečene epohe, od grofa Janka Draškovića i bana Jelačića do danas malo znanih Tome Blažeka i Matije Smodeka. No, kao homo theatralis nepogrešiva instinkta Strozzi za ključnog protagonista bira Ljudevita Gaja, neporecivo karizmatičnu osobu pokreta s aureolom rođena vođe. Gestom vješta dramaturškog znalca, Strozzi uokviruje svoju priču inicijacijom i agonijom svoga junaka koje se zbivaju 1827, odnosno 1872. godine. Susret osamnaestogodišnjega Gaja na ulasku u javni život sa 75-godišnjim biskupom Maksimilijanom Vrhovcem, koji iz njega izlazi, po sebi jest dramatičan, osim toga iznosi ključnu Gajevu ideju koju će promicati na vrhuncu svoga političkog djelovanja: Velika Ilirija i Slavjanstvo. Liberalni biskup pozdravlja i blagoslivlja tu ideju te doživi viziju ostvarene Gajeve težnje za slobodnom hrvatskom domovinom na čistome nebu Danice. Na kraju prologa dolazi starina grof Janko Drašković, koji prvi put čuje za čovjeka s kojim će za koju godinu stvoriti veliki nacionalni, ali i sveslavenski pokret.

U kratkom epilogu koji je koncipiran kao predsmrtni posjet Gaja Demetru u njegovoj radnoj sobi 20. travnja 1872. glavni junak kronike monološki ispovijeda mučnu sintezu svoga promašena života pred svojim Horacijem. U dramskoj formi izriče istinu koju je već davno utvrdila i historiografija: da je Gaj politički umro prevratne godine 1848, poslije afere s Milošem Obrenovićem i dvostruke uloge koju je krio pred Jelačićem. Sve nakon toga jadno je životarenje u službi bečkoga dvora i stalnome natezanju s vjerovnicima. Strozzi sjajno vodi dramaturšku liniju i dramsku gradaciju od Gajeva trijumfa u krugu iliraca 30-ih godina, preko dramatičnih i krvavih događaja na Markovu trgu krajem srpnja 1845, dramatskoga agona između Gaja i Jelačića u Banskim dvorima svibnja 1848, do agonije koja traje četvrt stoljeća da bi se fizički okončala 20. travnja 1872. Tito Strozzi i tu je primijenio opću formulu svoje Hrvatske trilogije, kojom je pokušao povezati trojicu koliko vremenski, toliko i statusno i karakterno različitih likova: »prkosan zalet junaka, najednom neočekivani zastoj pa kolebanje i pad u tužnu putanju slabića«. Mora se reći da je ta poveznica ipak poprilično artificijelna i nategnuta, ne vodeći računa o činjenici da se ni povijesne situacije ni ponašanja povijesnih heroja nikad ne mogu ponoviti.

Paradoks cenzure

Slučaj cenzure koja je zapriječila pojavu Strozzijeva Gaja na pozornici i sličan je i poseban u povijesti zabrana kraljevskojugoslavenskoga režima drama s hrvatskim državnopravnim nabojem. Policijski dokumenti iz 1933. eksplicitno navode dvanaest citata kao primjere opasnih kroatocentričkih autorovih namisli. Paradoks je u tome da su Gaj i njegov ilirski pokret u svojemu konačnom cilju imali ostvarenje Jugoslavije, a ne samostalne Hrvatske, pa tako ta „ostvarena Jugoslavija“ sad zapravo cenzurira jednog od svojih ključnih idejnih preteča! Riječ je o upisu političkoga naloga aktualnog vremena, koji nalog u umjetničkoj transpoziciji povijesnih događaja vazda prepoznaje ono što ugrožava državnu moć – dakle, u ovom slučaju Gajev naglasak na »horvatskoj domovini« i obrani njezine samobitnosti pred germano-ugarskom hegemonijom. Točno zaključuje Ana Lederer:

»Bez obzira na intenciju da napiše povijesnu kroniku i psihološki prikaz, Strozzziu se zapravo ‘otrgnuo’ diskurz političke drame, a koji je vlast prepoznala kao diskurz protiv sebe.«

Gaj tako nije doživio scensku provjeru, pa ne možemo prosuđivati kakav bi odjek imao u teatarske publike. No, da je riječ o političkoj drami koju je svaka jugoslavenska vlast bez obzira na predznak čitala iz vazda joj sumnjive apologije hrvatstva, čini se neupitnim.

Gaj kao opsjenar

Pjesnikova kob Tihomila Maštrovića, strukturno srodna Strozzijevu Gaju, doživjela je posve oprečnu sudbinu. Nikad tiskana, izvedena je u koprodukciji HNK Ivana pl. Zajca Rijeka i Hrvatske kazališne kuće Zadar u dvama različitim izvedbama: ambijentalnom u Zadru i enterijerskom u Rijeci. Osam slika s prologom i epilogom prati životni put Petra Preradovića, s njegovom raspolućenom egzistencijom između karijernoga austrijskoga časnika i hrvatskoga pjesnika. Prostorno određenje drame slijedi Preradovićeve mnoge premještaje uvjetovane njegovom vojničkom profesijom: Milano, Venecija, Zadar, Zagreb, s okončanjem u Lukoranu nakon tragične smrti pjesnikove mlade supruge Pavice i kćerkice.

S obzirom na našu temu, usredotočit ćemo se na ulogu i funkciju Ljudevita Gaja, koji se pojavljuje u šestoj i sedmoj slici. Šesta slika događa se na Gornjem gradu u Zagrebu godine 1850. na šetalištu u Jurjevskoj ulici i na ljetnoj terasi gostionice Palainovka, koja je bila uobičajenim mjestom susreta onodobnog zagrebačkog kulturnoga i političkog gremija koji je disao hrvatskim duhom. U razotkrivanju dijabolične Gajeve uloge u političkoj dimenziji hrvatskoga narodnog preporoda glavnu ulogu kod Maštrovića, kao, uostalom i kod Strozzija, igra pjesnik Stanko Vraz. U Strozzijevoj drami u dijalogu s Dragojlom Jarnović Vraz u gostionici Fortunat godine 1845. grubo demistificira Gajevu ličnost i djelovanje, ustvrdivši: »San je razbijen. Krivnjom jednog čovjeka, koji je imao pouzdanje čitavog naroda«. U Maštrovićevoj drami Vraz u susretu s Preradovićem još ne otkriva karte, za nj je Gaj tad još uvijek »lovac ljudskih duša, i sve što je učinio za ilirsku ideju, ostvario je pomoću čudnovate moći koju ima nad ljudima«. U kasnijem zbivanju u gostionici Palainovka naznačen je latentni sukob između Gajeva slavjanstva i Kuzmanićeva hrvatstva, izraženih jasno u Danici ilirskoj s jedne i Zori dalmatinskoj s druge strane. Preradović u raspri oko jezika i nacionalne politike zastupa ideje zadarskoga preporoditelja Ante Kuzmanića, sve dok ne intervenira Vraz, sljedećim ubitačnim riječima kojima ruši Gajevu karizmu u prah i pepeo:

»VRAZ: Kanimo se nadmudrivanja, gospodo! Onaj tko je sve to zakuhao, još je tu, među nama, i cijeneći i Rakovčevo i Vukotinovićevo poštenje u procjeni prilika, oni ne domišljaju da se sva ona nesreća ilirskom blamažom zapravo zbila najvećom krivnjom jednoga čovjeka, koji je imao pouzdanje čitavoga naroda (gleda prema Gaju), ali je sve radio polag svoje vlastite pohlepe…«

Autorska karakterizacija Gajeve osobe sažima se u njegovoj autorefleksiji, gdje se prije odlaska određuje kao stari mačak koji grebe.

Cijela se enigma oko Gaja raspleće u bečkom salonu barunice Ide von Dürgnsfeld, gdje se u ljeto 1854. zateknu Preradović i njegova supruga Pavica del Ponte na spiritističkoj seansi. Nakon svojevrsna baruničina predavanja i Preradovićevih upita o fenomenu spiritizma, u salon naglo bane Gaj. Unatoč Gajevu protivljenju barunica Ida priziva duh Stanka Vraza, koji u tančine raskrinkava ulogu Ljudevita Gaja kao trostruka agenta: bečkoga dvora, ruskog dvora i Beograda s kojim je, prema iskazu Poljaka Zacha, i sama uključena u velikosrpske planove tadašnjega ministra vanjskih poslova Srbije Milutina Garašanina, kovao plan da se uspostavi »ne ilirsko kraljevstvo, nego upravo srbsko carstvo u familiji Karađorđevoj (…) i na to je celo njegovo teženje upravljeno«. Nakon cijele argumentacije Gaj vičući prevrne stol i izjuri u noć, da bi Preradović zamišljeno ustvrdio – »Izgleda ipak da je glavni opsjenar među nama bio upravo on – Gaj!«, a barunica Ida poantira: »Sic transit gloria mundi!«

Kontroverzna drama

Teatarska sudbina Pjesnikove kobi bijaše kontroverzna. Zadarsku praizvedbu pratile su vrlo loše vremenske prilike, tako da su neprestane kiše gotovo onemogućile predstave na Citadeli. Kritike su pozdravile zanimljivost temata, ali su zamjerile plošnost i narativnost dramaturške progresije i nedovoljnu teatralnost režije filmaša Mladena Jurana.

Zaključno kažimo da se Pjesnikova kob Tihomila Maštrovića, bez obzira na prosudbu njezinih imanentnih kvaliteta, pojavila na kraju 20. stoljeća kao koprodukcijska novost u kontekstu hrvatskoga glumišta. Dva jadranska središta, Rijeka i Zadar, udružila su snage u proizvodnji projekta koji je dodirnuo bitna mjesta hrvatske novije povijesti s refleksijama sve do današnjih dana. Pokrenuto je pitanje nacionalnoga i individualnog identiteta, u opoziciji (jugo)slavenstva (Gaj) vs. hrvatstva (Kuzmanić), sa žarištem u osobi velikoga pjesnika Petra Preradovića. Smjeralo se krenuti u toj suradnji dalje, potpisan je bio i protokol o dugoročnoj suradnji, ali s Pjesnikovom kobi sve je počelo i, nažalost, završilo. O razlozima moglo bi se govoriti nadugo i naširoko, ali tomu ovdje doista nije mjesto.