Sklepana kućica

Sklepana kućica

Nedomišljen pokušaj zbrajanja poznatih sastojaka ili, jednostavnije rečeno – štancanje

Kad su se počeli baviti kazalištem za djecu, Robert Waltl i Ivica Buljan, redateljsko-dramaturški dvojac zamjenjivih funkcija, bili su dobrodošlo osvježenje možda i u slovenskom, ali u hrvatskom glumištu sigurno. Obrada Šegrta Hlapića s drvenim plošnim lutkama koje je sam Waltl i animirao, uvođenje pripovjedača i iznimne likovnosti u osječkom Kresivu i slične intervencije označile su pomak u poetici, ne samo lutkarskoj, kazališta za najmlađe, koje su, upravo zbog kvalitete, mogli gledati i odrasli. Činilo se tada da suradnja s Ivicom Buljanom, sklonu novokazališnim eksperimentima i suvremenom pristupu kazalištu, daje i slovenskom lutkaru, glumcu i redatelju poticaj da se i hrvatsko kazalište za djecu pomakne s mrtve točke. Prepoznali su to i ravnatelji kazališta od Zadra do Osijeka, a među njima i Senka Bulić, koja vodi Scenu Gorica Pučkog otvorenog učilišta Velika Gorica. Posljednja ovosezonska premijera održana 23. lipnja u toj dvorani pokazala je koliko nisko može pasti neka poetika shvati li je se s jedne strane odveć ozbiljno, a s druge nekritički.

Ježeva kućica, prema nezaboravnoj dijaloškoj pjesmi Branka Ćopića, već je doživjela preradu u mjuzikl, koji svojom formom i ciljanom publikom zapravo priziva. Čak i tako, ova oda samosvojnosti, skromnosti, ali i odlučnosti, koju se i nekad i danas može čitati i kao apoteozu suvremenosti, najprije pojedinca, a onda i kolektiva, funkcionira u svakom vremenu i na svakom prostoru. Postoji samo jedan uvjet za to – da se njezin tekst čuje, pogotovo da ga čuju oni kojima je i namijenjena, a to je ipak publika mlađa od onih koji su je svojedobno imali u lektiri i učili napamet. Ćopićeve se stihove u velikogoričkoj produkciji teško razaznaje, za što je djelomično zaslužan i autor glazbe Damir Martinović Mrle iz riječke art-rock skupine Let 3, čija je monotona i poprilično neinventivna glazbena konstrukcija pokušala slijediti trag repetitivnosti i konceptualnog izbjegavanja forme mjuzikla kao zbroja šlagera, ali se po putu izgubila u nemaštovitosti. Takva glazba uspijeva u onome što se donedavno činilo nemogućim – da Mladen Badovinac iz splitskog hip-hop kolektiva TBF, koji ovdje igra Medu, zvuči kao da nema glasa, pa čak ni sluha. Kad je njemu već učinjena takva medvjeđa usluga, naravno da nimalo bolje nisu prošli ni ostali, od Ivane Roščić u ulozi Lije, preko Stipe Kostanića kao Vuka, pa sve do Martine Vrbos, pjevačice koja ovdje tumači Svinju. Tek nešto bolje prolazi Ana Vilenica kao Ježurka Ježić, djelomično i zato što se samom količinom prisutnosti na pozornici nameće kao koliko-toliko relevantna izvođačica koja sve to što radi, ili je prisiljena raditi, stoički podnosi.

Cijela Ježeva kućica daje dojam pretenciozne sklepanosti, kao da je svaki od suradnika dao svoj maksimum, ali bez sagledavanja cjeline, što je ionako posao redatelja. Zato, kao Martinovićeva glazba i jest neka vrsta eksperimenta s uključenim pravom na pogrešku, sve ostalo trebalo bi nadomjestiti ili barem prikriti njezin učinak. Međutim, nije tako, jer se kostimografkinja i scenografkinja Ana Savić Gecan odlučila ponovno natjecati sa samom sobom pa su kostimi apsolutno najdojmljiviji segment predstave. Pozornost plijeni sve – od detalja poput pčela na Medinim leđima ili šminke Vuka, do cijeloga Ježurkina outfita koji se igra s kulturalnim klišejima neprilagođenosti i individualizma unatoč konkretnim okolnostima, a nadahnuće nalazi možda i u spotu, kao i u poruci, Stingove pjesme Englishman in New York. No, i u tome se može pretjerati, jer uz takve kostime vizualna raskoš scene djeluje napadno i namjerno kičasto, što dječjoj publici možda i može biti zanimljivo i fascinantno, ali odrasle umara poput jeftina vica. Kad se svemu doda i interpolacija velikogoričkih breakdancera, kojima je ovo već tko-zna-koji nastup u Waltl–Buljanovim velikogoričkim izletima, Ježeva kućica ostaje projekt koji treba pripisati umoru na kraju jedne uspješne sezone, nedomišljenom pokušaju zbrajanja poznatih sastojaka ili, jednostavnije rečeno – štancanju. Više bi smisla imalo da je Ana Vilenica jednostavno sa scene sama pročitala ono što je Ćopić napisao.

Igor Ružić