Sadržajno intrigantno, stilski neuvjerljivo

Sadržajno intrigantno, stilski neuvjerljivo

U trećem poglavlju prvoga dijela Brešanova romana Ništa sveto glavni junak nenadano se, »u nedostatku ičeg boljeg«, predao bogatoj biblioteci u stanu zagrebačkoga intelektualca otkrivši svijet knjige, za njega dotad neprivlačan i potpuno nepoznat. U ruke mu je, slučajno, najprije dospio roman francuskoga pisca 18. stoljeća Alain-Renéa Lesagea Zgode Gila Blasa santillanskoga, knjiga za koju će reći da ga je »toliko zabavila da mi je ulila strast za čitanjem«, a k tome u njezinu je glavnom junaku našao »dosta zajedničkih crta sa sobom«. Iskusnu čitatelju, osobito čitatelju koji poznaje Brešanovo prozno stvaralaštvo, jasno je da je taj iskaz autoreferencijalan, dakle da se u romanu nije našao nimalo slučajno.

Doduše autoreferencijalnost iskaza, s obzirom na njegovu sažetost, gotovo je na simboličnoj razini, ali sjetimo li se Brešanovih romana Ptice nebeske (1990), kojim je otvorio proznu dionicu svoga književnog opusa te Ispovijedi nekarakternog čovjeka (1996), zazivanje Gila Blasa zapravo je ključ u ruke čitatelju: najlakše ćeš me razumjeti uzmeš li u obzir konvencije pikarskoga romana. (Riječ je o žanru s višestoljetnom tradicijom, kojemu su se u novije vrijeme utjecali i takvi pisci kao što su Hašek, Iljf i Petrov, Thomas Mann, Grass i dr., i koji su upravo u tom tipu proze stvorili klasične romane svjetske književnosti.) Obilježja su pikarskih romana da su najčešće pisani kao autobiografske ispovijedi skitnica i probisvijeta; da se protagonisti (antijunaci) neprestano bore za preživljavanje, često za goli život, i da su u toj borbi sva sredstva dopuštena (i korištena!); da se u njima otkriva nepremostiv ponor između ideja o uređenju društva i stvarnosti svijeta; konstrukcija romana vrlo je labava, fragmentarna, jer se sastoji od niza zasebnih pustolovina koje jedino povezuje glavni lik; moguća su neočekivana rješenja, čudne preobrazbe, slučajnosti koje odlučuju o životu i smrti, nagla bogaćenja/siromašenja, integriranje glavnog junaka u bilo koji društveni sloj, i sl.

Brešan očito drži da upravo takvim načinom pripovijedanja najbolje može izraziti svoju sliku svijeta, i tako privući i zabaviti čitatelja (tj. ne biti mu dosadan). Konvencije pikareske, uza sve ostalo, otvaraju mu golem vremenski i zemljopisni prostor nužan za epsku narav njegove proze. Tako je u Pticama nebeskim obuhvatio vrijeme od tridesetih do šezdesetih godina prošlog stoljeća, a u Ispovijedima nekarakternog čovjeka razdoblje od nastanka do nestanka Jugoslavije. Radnja toga romana logično završava krupnim povijesnim događajem – danom nastanka samostalne Republike Hrvatske. Roman Ništa sveto govori pak o gotovo pola stoljeća – od šezdesetih 20. stoljeća do naših dana – pa je ta činjenica navela neke kritičare na zaključak da je u novom romanu riječ zapravo o nastavku Ispovijedi. I sam je autor u razgovoru za novine kazao nešto slično – tamo gdje je stao Fabricije Viskov, nastavlja protagonist romana Ništa sveto. Ali ta je tvrdnja dosta slobodna interpretacija činjenicâ i valja je uzeti uvjetno. Jer riječ je o samostalnu djelu, čiji se tek drugi dio – događa se od osamostaljenja Hrvatske do današnjih dana – u pogledu vremenskog obuhvata može nazvati nastavkom svoga prethodnika, dok se prvi dio poklapa sa završnih dvadesetak godina Ispovijedi.

Protagonist novoga Brešanova romana, realizirana kao autobiografska ispovijed (osim nekoliko uvodnih stranica; Prolog), sin je splitske prostitutke koji prolazi neobičan životni put – od bijega iz doma za nezbrinutu djecu do hrvatskoga generala u Domovinskom ratu i haškoga osuđenika. A sudbina toga pikara s trima identitetima – Nenad Pralina, Eugen Lopanda, Krešimir Brakus; ne treba posebno obrazlagati da je višestruk identitet u ovom žanru gotovo redovita, logična i legitimna pojava – određena je njegovim nepovoljnim polaznim socijalnim položajem. Uhvaćen u krađama i prijevarama, postaje žrtva varalicâ sličnih sebi ili specifičnih državnih službi te preuzima različite uloge: političkog emigranta i terorista, Udbina suradnika, visokog časnika HV-a u Oluji, bankara koji pere novac kriminalcima. Glavni junaci Brešanovih dvaju već spominjanih romana protuhe su, varalice i nitkovi; ali u tom romanesknom svijetu u kojem su mnoge ustaljene predodžbe i postupci koje uzimamo zdravo za gotovo, bez razmišljanja, gotovo relativizirani – ti likovi nisu sasvim bez nekih načela, odnosno moralnih granica koje ne žele prijeći. Tako Motka, protagonist romana Ptice nebeske, drži do »estetskog nivoa prijevare«, a Fabricije Viskov iz Ispovijedi nekarakternog čovjeka drži se principâ neke univerzalne pravde do kojih je došao sudarajući se sa suprotstavljenim ideologijama i politikama 20. stoljeća. Za protagonista Brešanova najnovijeg romana jedan lik kaže da je »čovjek bez karaktera, ideala, savjesti i bilo kakvih principa«; on sam potpuno je svjestan da je »bagra koja nema nikakvih moralnih obzira«, ali ipak ima granicu preko koje ne želi: » (…) ništa mi nije toliko sveto da ne bih bio u stanju to i pogaziti, kad se radi o mojoj osobnoj koristi. Ni nacija, ni domovina, pa ni sam Gospod Bog. Ali ljudski život – e, to je nešto posve drugo.«

Iako se i ta mrva njegove etičnosti može dalje relativizirati – što bi bilo sasvim u Brešanovu stilu, osobito s obzirom na broj opisanih svinjarija koje je taj lik napravio – poštovanje (svetost) tuđeg života uopće nije malo kad se zna kako su zaluđeni pristaše dominantnih ideja minulog stoljeća o novom svjetskom poretku i o svijetloj budućnosti svoje neistomišljenike bez pardona skraćivali za glavu. Provodeći svog crnog junaka kroz najvažnija povijesna zbivanja druge polovice prošlog stoljeća i prvih godina ovoga, od Hrvatskoga proljeća do suđenja generalima u Den Haagu, Brešan se zapravo vratio nekim bitnim pitanjima čovjekova postojanja i djelovanja kojima je bio zaokupljen u ranijim djelima. U priči o moralnoj ništariji u jednom liku s trima imenima skeptični će autor sve relativizirati i staviti u satirički kontekst s vjetrovitim komentarima jednog od sporednih likova da bi čitatelju otvorio neuobičajen, drukčiji pogled na zbiljski svijet. Primjerice na odnos pojedinca (pojedinačne volje) i povijesti (povijesne nužnosti, tj. velikih ideologija i političke moći), na hipokriziju u razdiobi na društvenu elitu i društveni ološ, na ustaljeno mišljenje da su ljudi samo dobri ili samo zli, na činjenicu da se svatko može naći u ulozi i krvnika i žrtve, na ljudsku glupost, prijevaru, domoljublje, časne i nečasne postupke, na (estetsku) bliskost lijepog i ružnog...

Brešanov dar zapažanja ponekad jedva primjetnih, ali važnih detalja iz suvremenog života i njegova implicitna kritika bolesnih mjesta društvenoga organizma i u ovom su romanu neupitni. No sadržajnom dijelu romana Ništa sveto nedostaje rafiniranija potpora njegove jezične i stilske razine. »Zapanji me sklad njezine građe«, opisuje glavni junak izgled žene s kojom će uskoro imati bliski kontakt; »s tijelom savršenih proporcija, kao u Praksitelove knidijske Afrodite« ta je žena »prava fešta za oči«. Takve povremene banalnosti i površnosti ne možemo pripisati konvencijama žanra, nego autorovoj žurbi ili nepažnji. To tekstu oduzima na ukupnoj vrijednosti i čini ga u umjetničkom pogledu manje uvjerljivim od respektabilnih Ptica nebeskih i Ispovijedi nekarakternog čovjeka.

Strahimir Primorac