Priče o ljubavi, moralu i životu

Priče o ljubavi, moralu i životu

Da parafraziram simpatičnoga Calimera, legendarnog animiranog junaka svojeg djetinjstva, prava je nepravda činjenica da je veliki francuski filmaš Éric Rohmer gotovo nepoznat u široj hrvatskoj kulturnoj pa dijelom i filmofilskoj javnosti. Tijekom njegove prebogate i iznimno zanimljive karijere tek bi gdjekoji Rohmerov film zalutao u domaće kinodvorane, premda je sjajna (romantična) drama Moja noć kod Maud u njima svojedobno ostvarila vrlo pristojnu gledanost, a ni s malim ekranima stvari ne stoje mnogo bolje. Istina, ostvarenja umjetnika pravim imenom Jean-Marie Maurice Scherer, koji je pseudonim Éric Rohmer odabrao kombinirajući imena glasovitoga redatelja Ericha von Stroheima i pisca Saxa Rohmera, autora niza pustolovnih romana o junaku Fuu Manchuu, na državnoj su televiziji ponešto češća pojava, no i tu nailazimo na niz problema. Porazna je činjenica da Hrvatska televizija, za razliku recimo od Hitchcocka, Antonionija, Chabrola ili Bergmana, nikad nije prikazala sustavan ciklus Rohmerovih filmova. Ako se na Prisavlju i odluče emitirati poneko redateljevo djelo novijega datuma, redovito se za to biraju kasnovečernji ili poslijeponoćni termini.

Dakako da osebujan i iznimno skroman umjetnik tzv. nevidljivog redateljskog stila zaslužuje bolji tretman, no bojim se da je u današnje vrijeme dominacije šupljih holivudskih blockbustera, artificijelnosti, kiča i ispraznih zaglupljujućih sadržaja, podjednako u kinima i na TV-u, takvo što nemoguće i nerealno očekivati. Jer Rohmerovi su filmovi listom namijenjeni strpljivijim i obrazovanijim gledateljima, onima koji od filmova ponajmanje traže samo puku zabavu i bjesomučnu akciju te kojima imponiraju promišljene obrade ozbiljnijih, zrelijih i nerijetko filozofičnošću obilježenih životnih tema. Ako bi se kao u nekakvu kvizu asocijativnim nizom željelo opisati samozatajna novovalovca Érica Rohmera i njegove filmove, taj bi niz uistinu bio beskrajan.

Naime, nekadašnji profesor književnosti, trajno zaokupljen slikarstvom, filozofijom, teatrom i napokon filmom, koji je bavljenje sedmom umjetnošću započeo kao istaknuti kritičar te glavni urednik legendarnoga časopisa Cahiers du Cinéma, u svom liku i djelu objedinjuje dojmljivo mnoštvo osobina i vrlina. Uz spomenutu skromnost i sklonost filozofičnosti, temeljna obilježja njegovih djela naglašeni su moralizam, dominantan izbor suvremenih odnosno svevremenih tema ljubavi i odnosa među spolovima, suptilno profiliranje karaktera beskrajno životnih i uvjerljivih protagonista, tematiziranje nestalnosti i hirovitosti ljudske naravi, kreiranje iznimno sugestivna ozračja, nenametljiva erotika te težnja za savršenstvom forme i filmske strukture, uz istodobno stvaranje dojma opuštenosti i gotovo improvizatorske prirodnosti. Gotovo se svi Rohmerovi filmovi čine neopisivo lako i jednostavno režiranima, s temeljnom težnjom hvatanja i dočaravanja autentičnosti života i međuljudskih odnosa, a upravo se u ležernosti, hinjenoj frivolnosti, prividnom nedostatku zbivanja i laganim dozama humora krije dobar dio razloga njihove magnetske privlačnosti.

Rohmerova su ostvarenja ponajprije filmovi dijaloške forme, što je zacijelo posljedica (i) njegova teatarskog zaleđa, a iznimno inteligentne dijaloge izgovaraju redovito nezreli, nesigurni, infantilni, licemjerni i često laganju skloni protagonisti, osobe prevelikih i nerealiziranih očekivanja, koje u interakcijama s drugima upadaju u niz nesporazuma i (romantičnih) preokreta. No Rohmer je altruist i humanist koji unatoč svim njihovim slabostima, ili možda ponajviše zbog njih, itekako voli svoje likove i suosjeća s njima, a tu empatiju maestralno prenosi i na gledatelje. Tako, primjerice, kad se u Mojoj noći kod Maud nesigurni Jean-Louis (izvrsni Jean-Louis Trintignant u jednoj od svojih najboljih uloga) prestraši vlastitih osjećaja i moguće ljubavi prema intelektualno mu i statusno ravnopravnoj samosvjesnoj razvedenoj ženi i samohranoj majci iz naslova, on će pobjeći u sigurnost manje obvezujuće i zahtjevne veze sa studenticom Françoise, plahom djevojkom za koju će tek nakon pet godina bračne veze doznati da je bila suodgovorna za raspad Maudina braka. Pritom se Jean-Louis samozavarava i tješi da je odabrao djevojku koja mu je bliža, koja je predana katolkinja i plavuša, no dobro zna da to nije ljubav koju je osjetio prema Maud.

Zahvaljujući psihološkoj i karakternoj punini protagonista, koja se primarno razvija kroz njihove suspregnute kretnje i duge dijaloge, a koja je konstanta Rohmerova opusa sve do posljednjega ciklusa Priče o četiri godišnja doba, gledatelj možda ne odobrava, no svakako prihvaća i razumije postupke i životne odluke Jeana-Louisa. Uz Rohmerovo stilsko i redateljsko majstorstvo, razlog tomu leži i u nestalnosti, nesigurnosti i fragilnosti likova, u čijim slabostima i nedostacima promatrač prepoznaje vlastite osobine i nedostatke. Na to utječe i redateljev čest izbor naturščika i nepoznatih ili manje znanih glumaca, poput recimo Béatrice Romand, čije odrastanje i sazrijevanje pratimo u filmovima Clairino koljeno, Lijep brak i Jesenja priča.

Napokon, kako je u svojoj knjizi Le Goűt de la beauté (Okus ljepote) zapisao sam autor: »Filmska fikcija počiva na dobru zapletu i likovima koji u razgovorima traže razumijevanje, uz istodobnu nepodudarnost njihovih riječi i djela, izgovorenog i prešućenog. Sve se to snima jednostavnim slijedom kadrova i protukadrova, uz rijetku uporabu vožnji i zumova, a kamera obavještava i odmara gledatelja. Tako se stvara reljef prizora te predočavaju stvari i tijela«. Te riječi savršeno precizno opisuju naizgled jednostavno savršenstvo filmova jedinstvenog i neponovljivog Érica Rohmera.

Josip Grozdanić