Paradoksalna zavodljivost pogreške

Paradoksalna zavodljivost pogreške

Pogrešna ili kriva izvedba, u totalitetu društvenog, pa onda i kulturnog te na koncu i umjetničkog djelovanja, bila je tema petnaeste konferencije istraživača, znanstvenika i umjetnika izvedbe međunarodnog okupljenih u udruženju Performance Studies International (PSI). Zaslugom domaćih, još uvijek rijetkih, akademskih i praktičnih aktivista na polju izvedbe ona je održana u Zagrebu od 24. do 28. lipnja, i tako dobila laskavu označnicu najvećeg humanističkog skupa održanog u Hrvatskoj od njezine samostalnosti. Konferencije takva tipa uobičajeno imaju tipičnu akademsku formu sesija i panela, uglavnom čitanja referata i raspravljanja o njima, a ovisno o proračunu i velikodušnosti domaćina, još i pokoji gutljaj ili zalogaj. Zagrebačka PSI-inačica, međutim, postavila je presedan i patentirala proizvod domaće pameti, što je u javnosti možda i nedovoljno naglašeno, time što je jedinstvenim oblikom smjena, šihti ili shiftova, ponudila mogućnost da se, u skladu s temom i prirodom ovog svjetskog susreta, na istoj diskurzivnoj ravnini i u ravnopravnom položaju dogodi razmjena pogleda, mišljenja i refleksija teoretičara i umjetnika, dakle onih koji su prečesto na suprotnim stranama imaginarnih barikada. Ta nova forma nije jedini ekskluzivitet zagrebačkog skupa, po čemu je već prepoznat barem od strane više od pet stotina inozemnih sudionika sa svih vodećih svjetskih sveučilišta, te brojnih institucija i umjetničkih organizacija.

Na poticaj redovite profesorice na Odsjeku za komparativnu književnost zagrebačkog Filozofskog fakulteta Lade Čale Feldman i docenta na Odsjeku za dramaturgiju zagrebačke Akademije dramske umjetnosti Marina Blaževića, koji su kasnije postali i čelni ljudi konferencije, koncept je razrađen u suradnji s kremom institucionalno nepostojećih, ali kapilarno, od ADU i FF-a, preko Instituta za etnologiju i folkloristiku i Centra za dramsku umjetnost, rasprostranjenih spora izvedbenih studija u Hrvatskoj. Tema pogrešne izvedbe, od pucnja u prazno preko lošeg čitanja do katastrofalnih političkih iskliznuća, nametnula se sama po sebi na ovim prostorima, koje karakterizira ne samo niz sustavnih pogrešaka, nego i inzistiranje na njihovu upornom ponavljanju. Koliko je sama tema uspjela u svojoj neuspješnosti, i koliko je bila presudna za tijek konferencije, pokazuje i činjenica da je umjesto na Filozofskom fakultetu i u prostorima Studentskog centra više od tri stotine referata pročitano uglavnom na Arhitektonskom fakultetu, dok je četrdesetak umjetničkih projekata prezentirano u studijima, podrumima, pokusnim dvoranama i scenama Zagrebačkog kazališta mladih.

Odjek konferencije na ovim prostorima, ne samo u akademskim nego i u krugovima koji prakticiraju i izvedbu koja se može podvesti pod umjetničko djelovanje, rezultat je koji će biti vidljiv tek nakon nekog vremena. Ipak, treba se nadati da je i ovakav, uza sve i akademski model rasprave o djelomično i umjetničkom fenomenu, jedan od koraka koji će, umjesto dosadašnje samo umjetničke proizvodnje ili reprezentativnosti festivalskih gostovanja koji ostavljaju malen ili nikakav trag, otvoriti polje za i šire, ili barem dubinski bolje razumijevanje ove problematike. Izvedbeni studiji se, naravno, ne tiču, i ne dotiču, samo umjetničke, kazališne, novokazališne, plesne, dramske ili postdramske produkcije, već je njihovo polje na sjecištu antropologije, sociologije, filozofije, znanosti o književnosti... Istraživače iz svih tih polja okupila je zagrebačka konferencija i time, između ostaloga, pokazala ne samo Hrvatsku nego i cijeli istočnoeuropski prostor kao još nedovoljno zaražen, ili osviješten, kompleksom koji izvedbu misli pored toga što i konstantno izvodi. Zato je, sa svrhom informiranja, osvještavanja i razjašnjavanja razlike između tradicionalne teatrologije i izvedbenih studija, koja i u akademskim krugovima izaziva metodološke, disciplinarne pa i ideološke prijepore, široj javnosti otvoren takozvani Prelude Panel, uvodna rasprava na kojoj su sudjelovala neka od najzvučnijih imena s obje strane, među njima i Partice Pavis i Hans-Thies Lehmann.

Osim samom organizacijom i sudjelovanjem u radu konferencije, domaća se scena pokazala aktivnom i živom kroz nekoliko smjena. Novokazališni protagonisti, od BADco. do Bacača sjenki, te pojedinačni autori, svoj su rad ponovno međunarodno kontekstualizirali, samom izvedbom, ali i kasnijim sudjelovanjem u sesijama posvećenim, naravno, ne samo njima. Misperformance je pritom bio trajno prisutan. Otvaranje konferencije začinili su ponovljeni vrhunci povijesti hrvatskog performansa, što je nekima od izvođača donijelo i prijavu zbog remećenja javnog reda i mira, dojilje i djeca na pozornici zagrebačkog Hrvatskog narodnog kazališta u fragmentima dramskog monologa Europa Ivane Sajko u režiji Anice Tomić te ne do kraja preveden i stoga od strane inozemnih gostiju, bez suptilnijeg poznavanja kulturnog konteksta kojim se igra, pogrešno pročitan Turbofolk Olivera Frljića na istoj sceni. Ganga-party na zatvaranju skupa bio je pak potpun uspjeh prodaje folklora kao izvorne činjenice koja komunicira s otvorenošću prijemčivih gostiju, pogotovo nakon nekoliko krugova bukare s jakim domaćim vinom, što će vjerojatno istraživačima izvedbe iz cijelog svijeta ostati u trajnom pamćenju. Ukratko, ne samo sudeći po reakcijama stranaca, konferencija s temom pogreške nije se pokazala ništa lošijom od onih koje bi se hvalile savršenošću izvedbe. Ako je riječ o paradoksu, treba se samo sjetiti da ionako živimo na prostorima koji, paradoksalno, upravo pogrešku smatraju vrlinom, a paradokse više ni ne primjećuju.

Igor Ružić