Otkucaji zemlje i soli

Otkucaji zemlje i soli

Kuzma Kovačić kipar je koji se oduvijek svojim stvaralaštvom opirao svrstavanju. Kako onoj od forme, tako i onoj od materijala. Poput Parkina klupka, njegov se opus razvija u nepoznatim i nepredvidljivim smjerovima, čije su imanentne niti vodilje ipak Mediteran. Ponekad su te niti apstraktno rasute, nekad pak figurativno namotane, ali uvijek satkane od različitih tvoriva. Ovaj kipar traga za materijalom najprikladnijim svakoj novoj ideji, tako da se po tome čimbeniku uvelike razlikuju i izlošci u Galeriji Forum. Sedam novih skulptura i reljefa, nastalih ovoga proljeća, oblikovao je u bronci, aluminiju, čempresovu drvu, lipovu drvu, pčelinjem vosku, enkaustici... Dakle, neki je materijal izravno otkinut od zemlje, a neki je stvorila ljudska ruka.

Zanimljivo je da su u većini slučajeva skulpture od čiste prirode prilično apstraktne i minimalističke, dok one druge teže figuraciji. Prve bismo mogli nazvati nenapadnima, dok druge sjajem aluminija i pozlate isijavaju ljudskim djelovanjem. K tome, pošto ih je isklesala zemlja, kipar je na prvima samo ostavio svoj trag poput vjetra, ne dirajući u bit. Zbog toga za njih, možda, apstraktan i nije pravi izraz, budući da su stvarnije od bilo čega drugoga. One su poput majčina mlijeka i drveta u vrtu. Druge su pak skulpture isključivo ljudska, kipareva tvorevina, koja poput obeliska strši iz spomenute zemlje. Tu istu zemlju one svojom neprirodnošću pokušavaju osvojiti, pokoriti. Možda je baš zato na izložbi najveći i najimpozantniji izložak čizma od aluminija koja nosi ime Veliki relikvijar Pobjede (kombinirana tvoriva, 2009).

K. Kovačić, Suton u zaljevu hrgvatskih svetaca (foto Branko Hrkač)

To djelo dominira prostorom u kojemu je smješteno, u njemu se ističe sjajnim materijalom i značenjem. Okomicom, odnosno visinom koja premašuje dva metra, ono je nit vodilja, poput obeliska, pa se čini kao da se druge skulpture nižu oko njega. Jer je Relikvijar Pobjede poput posvete skulpturi, jer i čizma, kao i skulptura, osvaja određeni prostor. Iako je to djelo posve statično, promatrač, gledajući ga, ne može vidjeti ništa drugo doli kretanje, vapaj za slobodom koji se pak može pronaći u skupini reljefa nastalih od prirodnih tvoriva. Spomenimo Otok (čempresovo drvo, 2009) i Na hrvatskom žalu, konac VI. stoljeća (lipovo drvo i enkaustika, 2009).

Oba reljefa mogli bismo nazvati slikoreljefima jer Kuzma Kovačić drvene daske oslikava bojom, u drugom slučaju koristeći se i drevnom tehnikom enkaustike, koja zahtijeva primjenu voska. Mogli bismo reći da te drvene splavi, u slučaju Otoka izvedene od čempresa (drva koje se može pronaći na otocima), predstavljaju same otoke prenesene u galerijski prostor. Jedino što na njima možemo pronaći, kao i u ranome kršćanstvu, jednostavni su simboli križa i plavi tragovi mora koje pod valovima skriva ribe, također simbole kršćanstva. Iz tih reljefa izvire čistoća kipareva jezika te njegov osjećaj za baštinu.

Kako god Kuzma Kovačić oblikovao i u kojem god to materijalu činio, u njega je uvijek prisutan snažan osjećaj za tradicijske vrijednosti. Tako je i sa skulpturom Suton u Zaljevu hrvatskih svetaca (bronca, 2009). To je grubo obrađeno zvono, koje djeluje poput arheološke iskopine čija je zvonjava već odavno »zašla iza otuđujućih gradskih nebodera«. Suton je u Zaljevu hrvatskih svetaca, ljudi su oglušili na crkvena zvona, okrenuli leđa duhovnom. Kao da je ta skulptura antipod sjajnoj, blistavoj čizmi koja predstavlja i simbol onoga materijalnog, želju za posjedovanjem. Zvono je, također, na mnogo mjesta probušeno, što je aluzija na rupe od metaka, odnosno na Domovinski rat koji je ostavio tragove na dušama ljudi, narušivši im vjeru koja je ipak još prisutna barem kroz zvuk vjetra koji zavija i zvoni kroz šupljine.

Tragovi boli i zacjeljenja, tragovi vječne promjene zasigurno su zabilježeni na reljefu Hodočašće u Svetu zemlju (kombinirana tvoriva, 2009). Prazna je to ploča iz koje možemo iščitati što želimo, ondje je zapisano i sve i ništa. Ne možemo odrediti je li utore i izbočine izveo kipar, vjetar ili možda vrh čizme. Ona predstavlja simbolički reljef same zemaljske ploče na koju će od dana današnjega pa nadalje različita bića i pojave urezivati toliko sličnih tragova. Iza svih nas tragovi su klupka jednaki.

Neva Lukić