Ostvarenje stogodišnje ideje

Ostvarenje stogodišnje ideje

Priča o splitskoj Galeriji umjetnina započinje prije nešto više od jednoga stoljeća. Još davne 1908, naime, na zagovor don Frane Bulića, Emanuela Vidovića i budućega gradonačelnika Ive Tartaglie, održavanje Prve dalmatinske umjetničke izložbe u novoizgrađenom Hrvatskom domu iskorišteno je kao povod kako bi se prvi put javno ukazalo na potrebu osnivanja muzejske ustanove koja će stručno skrbiti o golemu likovnoumjetničkom nasljeđu Splita, ali isto tako i podupirati mlade umjetnike. Odmah, još za trajanja izložbe, pristupilo se i prikupljanju umjetnina za buduću galeriju – prva donacija djelo je tadašnjega dalmatinskog namjesnika Nikole Nardellija – ali tek dva desetljeća poslije splitska će općina donijeti i službenu odluku o njezinu osnivanju. Zbog nedovoljno novca morat će proći još više od tri godine prije nego što je 1. prosinca 1931, u zgradi u Lovretskoj 11, nova Galerija umjetnina konačno i otvorena.

Zgrada muzeja

Tom prigodom izloženo je tristo umjetnina od ukupno petsto prikupljenih. Od tada je fundus Galerije umjetnina stalno obogaćivan otkupima, donacijama i ostavštinama, među kojima je zasigurno najvažnija ona Ive Tartaglie. Povećavanje fundusa učinilo je da zgrada u Lovretskoj ulici s vremenom prestane zadovoljavati i najosnovnije muzeološke uvjete, a posljednji stalni postav skinut je davne 1982. zbog sanacije prostora. Započelo je dugo razdoblje djelomična funkcioniranja Galerije umjetnina, a Splićani su izgubili mogućnost sustavna uvida u doista impozantnu likovnu baštinu koja pokriva razdoblje od 14. stoljeća pa sve do suvremenosti.

Kada je 1991. u zgradi Stare bolnice prestao djelovati Muzej revolucije, ponovno je aktualizirana davno iznesena ideja Emanuela Vidovića o ustupanju tih prostora Galeriji umjetnina. Ali od zamisli do realizacije, osobito kada je riječ o tako opsežnu i osjetljivu poslu, put je dug i neizvjestan. Potkraj 1998. za ravnatelja je imenovan Božo Majstorović, što će se pokazati ne samo kvalitetnim nego možda i spasonosnim rješenjem. Vrstan, ali i iznimno ustrajan – da ne kažemo tvrdoglav – stručnjak kao osnovni cilj djelovanja zacrtao si je, naime, upravo to: opsežnu adaptaciju zgrade Stare bolnice kako bi ona zadovoljila sve muzejske standarde, a potom i preseljenje cjelokupne Galerije umjetnina u njezine doista reprezentativne prostore u najstrožem središtu grada. Neizmjerna energija što ju je Majstorović ulagao u realizaciju svoje vizije urodila je plodom. Nakon radova koji su trajali pet godina, 9. svibnja 2009. bit će upamćen kao jedan od važnijih datuma u novijoj kulturnoj povijesti Splita. Tada je, naime, u nazočnosti velikoga broja uzvanika, otvorena nova zgrada Galerije umjetnina s novim stalnim postavom. Pa što su svi ti brojni uzvanici nakon višegodišnjeg iščekivanja bili u prilici vidjeti?

Stalni postav (foto Zoran Alajbeg)

Odmah valja reći da su i najoptimističnija predviđenja vjerojatno bila ispunjena, ako ne i premašena. Majstorović je u stalni postav – prostire se na dvije etaže s oko 2200 m2 – smjestio oko 400 eksponata, čime ga je učinio preglednim i reprezentativnim, pa posjetitelj ni jednoga trenutka nema osjećaja prevelike gustoće. Svako djelo moguće je dakle doživjeti individualno i u punoći njegovih formalnih, sadržajnih odnosno poetskih karakteristika. U tom smislu dovoljno je istaknuti kako ne postoji mjesto gdje slike vise jedna iznad druge. Istodobno, raspored izložaka stimulira nas i na njihovo međusobno uspoređivanje, pa tako bez napora pratimo razvojne mijene i trendove do kojih je dolazilo u likovnosti općenito, ali i unutar zasebnih poetika pojedinih autora. To znači da se Majstorovićeva koncepcija stalnoga postava sastoji od nadasve sretno odabrana kompromisa između strogo kronološkog principa i isključivo tematsko-sadržajnoga grupiranja izložaka.

Galerija umjetnina u Splitu objedinjava pinakoteku starih majstora, galeriju moderne umjetnosti i muzej suvremene umjetnosti u malome. Sve ono što Zagreb ima raspoređeno u tri velike institucije, u Splitu je smješteno u jednoj jedinoj. Ne treba posebno isticati kako je ta činjenica dodatno komplicirala koncipiranje stalnoga postava. Gornju etažu, koja je nešto manjih dimenzija – osobito se to odnosi na njezinu visinu – Majstorović je stoga odredio kao mjesto gdje posjetiteljevo putovanje različitim povijesnoumjetničkim razdobljima započinje. U gotici se ističu slike Paola Veneziana, a u renesansi naići ćemo na radove Andrije Alešija, Albrechta Dürera i Jurja Čulinovića. Razdoblje manirizma zastupljeno je Andrijom Medulićem, a korpus starih majstora zatvorit će barokno slikarstvo s radovima autora kao što su Matej Ponzoni, Antonio Zanchi ili Girolamo Brusafero.

Slijedi razdoblje 19. i početka 20. stoljeća, unutar kojega nam Majstorović omogućuje usporedni uvid u sličnu problematiku na način Ivana Rendića, Branislava Deškovića i Ivana Meštrovića, a tu su još i antologijska djela Vlahe Bukovca, Mirka Račkoga i Mate Celestina Medovića, kao i jedan rad Puvisa de Chavannesa. Što smo dublje u 20. stoljeću, broj poznatih nam izložaka raste. Velika pozornost, posve razumljivo, darovana je Vidoviću i njegovim plošnim i asketskim eksterijerima, ali i kasnijim interijerima kod kojih će znatno veću pozornost pridavati prostornoj dubini prizora. Moramo, dakako, spomenuti i Marina Tartagliu, Jerolima Mišea, Vilka Gecana, Vladimira Becića, Ljubu Babića, Antuna Motiku, ali i Egona Schielea. Sve spomenute autore Majstorović prezentira na način da ih bez problema možemo uspoređivati te zapaziti njihove sličnosti, razlike, ali i međusobne utjecaje. Zadržavajući dosljednost i preglednost postava, gornja etaža završava s djelima hrvatske poslijeratne umjetnosti. Reprezentativnim radovima od skulptora su primjerice zastupljeni Branko Ružić, Dušan Džamonja, Kosta Angeli Radovani, Belizar Bahorić i Ivan Kožarić, a od slikara Edo Murtić, Ivo Dulčić, Antun Masle, Ljubo Ivančić, Slavko Kopač, Ferdinand Kulmer, Đuro Seder, Oton Gliha, Ordan Petlevski i Ante Kaštelančić. Inteligentno su grupirani radovi što vode od postupna rastakanja figuracije prema različitim oblicima organičke apstrakcije kao što su apstraktni ekspresionizam, gestualno slikarstvo ili enformel. U prizemlju su radovi suvremene umjetnosti, dakle oni nastali tijekom proteklih nekoliko desetljeća. Sada se osim slikarstva, crteža, skulpture i grafika javljaju i novi mediji, odnosno izričaji poput fotografija, instalacija, videoinstalacija, konceptualne umjetnosti i ambijenata. Poetike su sve individualnije i raznorodnije, pa je izrazito teško uspostaviti izlagačku sustavnost i preglednost. Majstoroviću to ipak polazi za rukom. Katkada ih grupirajući medijski, a katkada prema srodnosti problematike kojom se bave, on mnoštvo izrazito raznorodnih eksponata uspijeva zaokružiti u logičnu cjelinu. Na taj način za izlaganje nerijetko zahtjevna djela Damira Sokića, Borisa Demura, Nine Ivančić, Gorana Petercola, Dalibora Martinisa, Gorkog Žuvele, Edite Schubert, Borisa Bućana, Mladena Stilinovića ili Viktora Popovića, da nabrojimo samo neke, ne gube ništa od izražajnosti i uvjerljivosti te predstavljaju doista reprezentativan uzorak dominantnih strujanja u najnovijoj hrvatskoj umjetnosti kraja 20. i početka 21. stoljeća.

Galerija umjetnina u Splitu iznimno je ugodan prostor, kako za razgledavanje tako i za rad u njoj. Prekrasan i uvijek suncu izložen atrij, ugodan kafić i stručno osoblje zasigurno će pridonijeti privlačnosti i odličnoj posjećenosti najnovijega kulturnog ponosa grada Splita.

Vanja Babić