Osebujna poetska aura

Osebujna poetska aura

U najnovijoj knjizi poezije Jakše Fiamenga Svjetleća tijela, koja na poseban način svijetli i uspješno domišljenom naslovnicom (kao dobrodošla promjena!) potvrđuje se ona poznata izreka da pjesnici ustrajno ispisuju sebe, potvrđujući svoj poetski identitet, svoju prepoznatljivost.

U pet tematski znakovitih ciklusa (Svijetle plohe, Litoral, Kasparov iskorak, Pod stablom, Sjetni mehanizmi) Jakša Fiamengo nadahnuto se vraća autentičnim motivima: moru, sredozemnoj auri, otocima, riječju, svome dalmatinskom zavičaju.

Narativno blagoglasje njegovih pjesama zrači nekom unutarnjom, gotovo genetskom dobrotom, u kojoj istinska privrženost rodnom podneblju osmišljava glazbu vjetra, koji je »uvijek u dosluhu s iskoračenom zemljom«:

»… s njime smo i sami nekako krilatiji / s njime se naši pečati sami od sebe raskidaju / plovi si niz vrijeme bere svjetlost…/« (Božanstvo vjetra).

Gotovo svečan mimohod riječi u Jakšinim pjesmama, poput vjetra, kamena (»koji je izmislio šutnju« ), mora koje neobuzdano mami iskonskim i tajnovitom životom (»vrijeme obuzeto trajnom slanošću / moje i njegovo visoko pamćenje/« (Sastavljanje mora), raskriva modrinu neba, uranja u poznati krajolik koji neprekidno nadahnjuje.

Jakša Fiamengo upravlja riječima poput drevnoga maga koji uzvišeno izgovara molitveni koral, tumači taj proćućeni sklad disanja. Taj »stari savez vode, zemlje i prirodnih mjera« stvara osebujnu poetsku auru, on je pjesnikovo duhovno sidrište u kojem se pjesnik suvereno umnaža i u kojem ga »naslijeđena mudrost privodi dobru« (Litoral).

Gotovo romantičan odnos spajanja mediteranskoga, jadranskog ozračja s pjesnikovim duhovnim životom daje Fiamengovim stihovima prizvuk stalne svevremenosti ne oduzimajući mu ništa od – ovovremenosti. Naprotiv, fenomen samoće, naravnih mijena, blijedi u poetskom dosluhu s morem, s tijelom mora.

Znati osluškivati more, kako to čini Jakša Fiamengo, znači otkrivati stvaralačku sinergiju koja pomaže živjeti s mjerom »dobrog ravnovjesja« (Rad mora).

Fiamengova duhovnost sva je okrenuta životu poznatoga podneblja. On prati rast zvonika u nebo, prati »kretanje brodova« i »oni prate njega«, ništa životvorno što se zbiva u mediteranskom krajoliku ne izmiče mu. Sa svim tim on uvjerljivo, istinski komunicira.

Sažet Fiamengov stih koji bez napora teče stvarajući nepropusno poetsko zdanje oplemenjen je kadikad i ironijskim odmakom da bi se osmislio taj »mirakul od života« pa valja biti pripravan na to da se riječi mogu uzjoguniti, da mogu uskratiti umijeće govora, jer pjesniku su riječi – sve:

»A što ako se to ipak jednom dogodi, … A što ako me nastane vlastite pjesme?« (A što ako).

Fiamengo je meštar u izboru riječi. On zanesenom mudrošću strpljivo i ustrajno služi lirici. Ona je, lirika, aura vitalias našeg pjesnika, životna sila koja ga pokreće u nove pjesničke pustolovine.

Ima ih koji samo gledaju, Jakša Fiamengo gleda i vidi!

Ljerka Car Matutinović