Odlične glumačke kreacije

Odlične glumačke kreacije

Predstava je nepotrebno razvučena i spora, prijeko joj je potreban dramaturg koji bi vješto pojedine prizore skratio i spojio s drugima

Beogradsko dramsko pozorište svakim svojim gostovanjem dokazuje da doista ima izvrsne glumce, čije kreacije gledatelje ne mogu ostaviti ravnodušnima. O tome smo se uvjerili i gledajući Pavla Pekića i Ljubomira Bandovića u predstavi Elling, koja je gostovala na 33. danima satire. Naslovni antijunak duševno je bolesna osoba kojoj norveška vlada, zajedno s prijateljem iz bolnice, dodjeljuje stan u Oslu, pomažući im time da se uklope u društvo i uobičajen način života. Topla komedija Simona Benta, nadahnuta romanom Invara Ambjornsena, prati razvoj prijateljstva dvojice pacijenata koji na početku dijele bolničku sobu, a zatim i stan – od površna poznanstva do privržena odnosa, zahvaljujući kojemu postaju spremni na samostalan život izvan bolničke ustanove. Kako bi utjelovio pedantnog i urednog Ellinga, koji se boji nepoznatih ljudi, pati od anksioznosti, agorafobije i neurotičnih poremećaja, živi u izmišljenim svjetovima i ne može se pomiriti s majčinom smrti, držanje i ponašanje Pavla Pekića bilo je ukočeno i lišeno svake spontanosti, pokreti su mu bili feminizirani, a kako bi se što bolje našao u liku, pomogao mu je i izgled – uredno počešljana kosa i gelom oblikovana frizura, staromodno i smiješno odjeven u čisto i izglačano odijelo. No ta vanjska obilježja nisu bila, kako se činilo na prvi pogled, stereotipno i površno rješenje za gradnju tog lika. Elling je, upravo suprotno, potpuno zaživio na pozornici Kerempuha, pokazavši vrline i slabosti, odbojnu i privlačnu stranu. Pekić je bio naporno zanovijetalo i simpatičan strastveni underground pjesnik kiselog kupusa, brižan, ali i sebičan i ljubomoran prijatelj.

Iz predstave Elling

Ljubomir Bandović u ulozi dobrodušnog diva nježna srca Kjella Bjarnea publiku je osvojio neposrednošću, iskrenošću, slatkom nezgrapnošću i duhovitošću. On je Ellingov antipod – glasan, neuredan, naivan, komunikativan i društven, ne pere se često, kosa mu je stalno raščupana, odjeća zgužvana i nemarno navučena, pa sebe simpatično naziva orangutanom. Dok se Elling od svega suzdržava, Kjell u svemu ide do kraja – u smijehu, plaču, iskrenosti, ljutnji. Opsjednut je ženama i njihovim tijelom, pornografskim časopisima i pričama o seksu, a zapravo žudi za ljubavlju, koju nikada nije osjetio. Elling se pak pod utjecajem majčina stroga odgoja svega toga sablažnjava, no dobiva Kjellovo prijateljstvo upravo zahvaljujući mašti i izmišljenim pričama o svojim egzotičnim ljubavnim pustolovinama.

Poput djece oni su ljubomorni kad netko od njih nađe drugog prijatelja, ljuti su ako taj prijatelj postane i prijatelj onoga drugoga, svađaju se dječjim žargonom, no isto tako vole se i žive potpuno iskreno i neiskvareno. Oni su dječaci zarobljeni u tijelima muškaraca srednjih godina, igraju se svijeta odraslih, no njime još nisu zatrovani. Izraženu infantilnost Ljubomir Bandović izvrsno je istaknuo očima i glasom, a Pavle Pekić u iznenadnim emotivnim ispadima. Iako ima četrdeset godina, Elling se ponaša kao starmalo dijete, i to Pekić točno ocrtava.

Njihova dinamička glumačka igra frcala je od energije, a da su glumci u njoj potpuno uživali te da su se s ulogama stopili, dokazuje i duhovita interpolacija Ljubomira Bandovića, koja nije samo do suza nasmijala publiku, nego i njegove partnere na pozornici. Taj trenutak prožimanja privatnog i glumačkog bio je toliko intezivan, iznenadio je i same glumce, a publici će sigurno dugo ostati u dobru sjećanju. Zato ne čudi da je to prepoznao i ocjenjivački sud, koji je Bandoviću dao nagradu Ivo Serdar za ulogu koju je najbolje prihvatila publika.

Osim dvojice spomenutih glumaca u predstavi su nastupali i vrlo solidni Slobodan Ćustić, Ivan Tomić i Jelena Ćuruvija-Đurica, a najveći je nedostatak Ellinga nemaštovita režija mladoga Marka Manojlovića. Predstava je nepotrebno razvučena i spora, prijeko joj je potreban dramaturg koji bi vješto pojedine prizore skratio i spojio s drugima. Bez dojmljivih glumaca tu bismo predstavu, unatoč izvrsnu tekstu, zaboravili čim bismo iz kazališta izašli. Pamtit ćemo je zahvaljujući Pekiću i Bandoviću.

Katarina Kolega