Novo vrhunsko djelo

Novo vrhunsko djelo

Nakon višestruko nagrađivana djela Od Bacha do Bauhausa, jedinstvene povijesti njemačke kulture, ovih je dana u nakladi Matice hrvatske objavljeno novo kapitalno djelo Viktora Žmegača, Majstori europske glazbe. Od baroka do sredine 20. stoljeća. U njemu se sustavno prikazuje razvoj novije europske glazbe, prateći njezine stilske odrednice u stvaralaštvu najvećih umjetnika, poput Bacha, Mozarta, Beethovena, Schuberta, Chopina, Wagnera, Verdija, Čajkovskog, Mahlera, Stravinskog i drugih majstora.

Žmegačevo opsežno djelo na više od 900 stranica osvjetljava specifične umjetničke postupke navedenih majstora, stavljajući njihova djela u kontekst općih estetskih i društvenih kretanja. Uz pomne analize, knjiga sadrži i prikaze mijena u razvoju glazbenoga života velikih europskih gradova.

Djelo je pisano na razini suvremenih znanstvenih istraživanja u svijetu, ali unatoč stručnom diskursu ponajprije teži pristupačnosti širem krugu čitatelja pa je s lakoćom mogu čitati svi ljubitelji glazbe.

Najbolja preporuka svakako su ulomci iz knjige o pojedinim autorima o kojima Žmegač piše.

Johann Sebastian Bach (1685-1750)

Stvaralaštvo Johanna Sebastiana Bacha najveći je događaj u povijesti europske glazbe. S obzirom na obilježja epohe u kojoj je majstor živio, nameću se razmišljanja o odnosu između opsega ukupnoga djela i njegova značenja. U usporedbi s mnogim skladateljima tog razdoblja, Bach je bio daleko od vrtoglave produktivnosti Vivaldijeve ili Telemannove. Iako je u svim fazama svoga života neumorno komponirao, stvorio je opus koji se – stavi li se uz djela spomenutih glazbenika – na nekim područjima doima upravo skromno. (…)

Stoga uopćene tvrdnje o beskrajnom izobilju Bachova djela, omiljenoj poštapalici mnogih publikacija, u neupućenih čitatelja stvaraju posve pogrešne predodžbe. Nešto drugo je, međutim, istina o Bachu: nijedan drugi skladatelj epohe nije stvorio toliki broj remek-djela. Najsažetije rečeno, Bach nije gigant po kvantiteti, nego po kvaliteti. A to je najveće priznanje koje se umjetniku može izreći.

Joseph Haydn (1732-1809)

Joseph Haydn bio je suvremenik Bachov, Mozarta je nadživio, a postao je i svjedok uspona svoga učenika Beethovena. Njegovo je povijesno mjesto na razmeđi društvenih razdoblja i stilova, predvodnička uloga apsolutnoga povijesnog protagonista. S današnjega gledišta pritiješnjen između golemih ličnosti poput Bacha i Mozarta, uvriježilo ga se u široj glazbenoj javnosti smatrati neprijepornim majstorom, ali ipak skladateljem nešto skromnijega formata. Činjenica je, međutim, da se upravo u sudovima o njemu razlikuju stručnjaci od ljubitelja. Laici se rado hvataju one banalne izreke o tatici Haydnu, dok se pravi poznavatelji još uvijek klanjaju pred genijalnim inovatorom, bez čijega je europskog ugleda i zračenja u kasnijem 18. stoljeću teško zamisliva afirmacija simfonijske i komorne glazbe.

Wolfgang Amadeus Mozart (1756-1791)

Posebnost je Mozartova stvaralaštva u tome što je već kao dječak bio paradigmatski skladatelj epohe. Primivši s nevjerojatnom lakoćom poticaje sa svih strana, on nije bio izložen opasnosti da se nađe u položaju epigona. Kategorija originalnosti, uglavnom tek tečevina romantizma, u njegovo doba još nije bila mjerilo prema kojem se stvaraju estetski sudovi. (…)

Mozartova je tajna savršenstvo unutar postignute konvencije. To je prvi korak, mladenačko stvaralaštvo. U zrelim godinama on je jedan od protagonista glazbene dinamike klasičnoga stila 18. stoljeća: ne zastajući, razvio je prepoznatljiv izraz, koji je obilježen, osobito u posljednjim djelima, sve jasnijom težnjom za umjetničkim individualizmom, dakle za načelom koje će postići prvi vrhunac u Beethovena.

Ludwig van Beethoven (1770-1827)

Uvriježila se glazbenopovijesna formula koja Haydna, Mozarta i Beethovena, bečke klasike, stavlja u spregu. Koliko god u njoj i ima opravdanja, ona zamagljuje bitnu preobrazbu europskoga kulturnog života na pragu 19. stoljeća, to jest u doba kad se Ludwig van Beethoven počeo potvrđivati u javnosti. Iako se on u stilskom pogledu samo djelomice može podvesti pod pojam glazbenog romantizma, važno je uočiti podudarnost koja pripada povijesti mentaliteta. Beethoven je suvremenik prvog naraštaja programatskog romantizma, koji se pojavio u Njemačkoj i Engleskoj. A krilatica te generacije, u kojoj odjekuje između ostalog i Rousseauova filozofija, bio je umjetnički individualizam. Umjetnik postaje, osobito u estetičkim manifestima njemačkih romantičara, zakonodavna instancija, tvorac mjerila i njihov izvršitelj u isti mah, ukratko ličnost koja se u svom stvaralaštvu više ne mora obazirati na norme takozvanoga društvenoga ukusa.

Richard Wagner (1813-1883)

Doista je nova kvaliteta Wagnerove umjetnosti sposobnost glazbenoga dočaravanja ozračja i određenog ambijenta: susret demonizma i priproste domaće sredine, osjećaj identiteta s jedne strane i lutalački gubitak istovjetnosti s druge. (…)

Završni recepcijski pogled na Wagnerovo stvaralaštvo uočava prije svega pojavu koja je malokad izražena toliko oštro. Kod većine drugih majstora postoji potpuna suglasnost o veličini i neprijepornosti njihove umjetnosti, bez obzira na povijesne promjene. Najbolji je primjer Bach. No Wagner je bio, a donekle i ostao, ličnost koja izaziva egzaltacije, dvojbe, sukobe – čak i kad je riječ o tome kakve će biti generacijske smjene u Bayreuthu među potomcima. Wagnerovo stvaralaštvo od početka nije pratio konsenzus nego fenomen polarizacije. U 19. stoljeću u cijeloj su Europi stvaraoci opreka bili mahom glazbeni kritičari i književnici, jedni neizmjerno zaneseni, drugi puni gnušanja.

Gustav Mahler (1860-1911)

Suočen s mnogim zlobnim kritičarskim napadima, Mahler je spokojno ustvrdio: »Moje će doba doći.« Nada se ispunila. Trebalo je proći samo pedeset godina od autorove smrti. Široka recepcija uslijedila bi možda i prije da sudbina majstorove glazbe nije neko vrijeme bila političko pitanje. Zalaganjem velikih dirigenata poput Otta Klemperera, Bruna Waltera i osobito Willema Mengelberga, ravnatelja glasovitog amsterdamskog orkestra Concertgebouw, Mahler nije bio dvadesetih godina nimalo zaboravljen; dapače, Mengelberg je priređivao festivale posvećene njegovu stvaralaštvu. Recepcijski slijed prekinulo je nacističko nasilje. Stoga je petnaestak godina poslije rata, oko 1960, u SAD-u i Europi, a poslije i na ostalim kontinentima, počela renesansa majstorove umjetnosti. Mahler je danas, uz Straussa, najviše izvođen autor svoje epohe – a razlozi naglog recepcijskog uspona potiču rasprave koje ni približno nisu završene.

Béla Bartók (1881-1945)

Bartók je jedini među velikim majstorima 20. stoljeća koji je trajno bio usmjeren prema folkloru. To je temelj definicije njegova posebnog položaja. A veličina umjetničkog izraza može se odrediti gotovo jedinstvenom sposobnošću da stopi regionalne vrijednosti s univerzalnim, to jest da u narodnom, pučkom i pokrajinskom glazbenom jeziku pronađe govor svijeta.

Igor Stravinski (1882-1971)

I o Stravinskom vrijedi tvrdnja da se stilska usmjerenja u raznim razdobljima njegova života toliko razlikuju da se čak i upućenijem slušatelju nameće zaključak da je posrijedi susret s dva, tri ili čak više skladatelja. Balet Petruška nema nimalo srodnosti s, recimo, Simfonijom psalama, a ona pak pripada posve drukčijem idiomu negoli Movements za klavir i orkestar. Bila bi zabluda zaključiti da su posrijedi samo razlike među posebnostima glazbenih vrsta ili razvojnih okolnosti u podužim vremenskim razmacima. (…) Riječ je o nečem drugom – o stvaralačkom mentalitetu koji svjesno niječe jedinstvo umjetničkog idioma i individualističkog shvaćanja ličnosti, poimanja koje je za Stravinskoga romantički hir. Preobrazbe su u njega tako virtuozne i esencijalne, nadindividualističke, da je maska postala oblik umjetničkog bitka.

To su tek mali dijelovi Žmegačeva iznimna djela.

Luka Šeput