Knjiga s krupnim promašajima

Knjiga s krupnim promašajima

Tito ist ein gewönlicher Straßenräuber

(Tito je običan drumski razbojnik)

Konrad Adenauer

Trebalo je čekati dvadeset godina da se pojavi prva politička biografija jugoslavenskoga komunističkoga diktatora i to iz pera jednog srpskog novinara i povjesničara.

Pero Simić otkrio je da je gotovo sve bilo falično u Titovoj biografiji, počevši od datuma rođenja i imena (ima ih više) pa do učlanjenja u Partiju. Broz je sustavno unosio zamke i laži u svoja biografska očitovanja. Skrivao je važne činjenice svoga političkog rada (sudjelovanje u Španjolskom građanskom ratu) i osobnoga života, uklanjao je sve one, neke i fizičkom likvidacijom, koji su mu bili ili mogli biti konkurenti. Stvarao je mit o sebi i zapovijedao da drugi mitologiziraju njegov herojski život, koji je ipak bio vrlo lukav, lažan, neautentičan, a sve u svrhu održavanja na vrhu vlasti po svaku cijenu.

Simić ipak nije dokraja osvijetlio Brozov lik jer se više koristio službenim dokumentima, a manje svjedočenjima Titovih suvremenika, primjerice Milovana Đilasa, čija sjećanja upravo sad, s velikim zakašnjenjem, izlaze u Hrvatskoj, nažalost na srpskom jeziku, za razliku od Simićeve knjige, koja je prevedena na hrvatski.

Unatoš tome velika je zasluga Pere Simića što je sustavno opisao Brozovo političko vrludanje od prvoga boravka kao ratnog zarobljenika u Rusiji, gdje nije sudjelovao u Oktobarskoj revoluciji, kako su tvrdili njegovi službeni hagiografi, pa do rada u sindikalnom pokretu u Jugoslaviji, gdje je bio jedan od mnogih malih funkcionara.

Simićeva najbolja poglavlja u ovoj važnoj knjizi odnose se na Titov boravak u Sovjetskom Savezu, odakle se vratio u Jugoslaviju kao Staljinov pomazanik da bi uveo red u frakcionaštvom oslabljenu KPJ. Vatreno krštenje kao partijac Broz je doživio u Sovjetskom Savezu, gdje se u paklu Staljinovih čistki odlikovao brojnim denuncijacijama svojih partijskih drugova, od kojih su najzaslužniji završili pred streljačkim odredom NKVD-a. Tito je gorio od želje da što temeljitije optužuje svoje drugove, ali to se u Jugoslaviji krilo pod prijetnjom najgorih progona. Brozov dolazak na čelo Partije bio je sve samo ne regularan, i tu je bio uzurpator, kao i nakon pobjede njegova partizanskoga pokreta. Simić dokazuje da se Tito naveliko služio lažima i nasiljem kako bi osigurao svoju apsolutnu vlast u Partiji i Državi.

Iz knjige se može zaključiti, da nije bilo Hitlerova napada na Jugoslaviju, Titova bi Partija ostala u ilegali, dakako oslobođena frakcionaških borbi, što je njegova zasluga, ali bez velika utjecaja na politički život zemlje. Tek je rat pružio komunistima raskošnu priliku da se nametnu kao borci protiv okupatora, a ti su bili vjekovni neprijatelji južnoslavenskih naroda Germani i Talijani. Dok su komunisti propagirali slavenstvo, ponajprije ljubav prema Rusiji u Srbiji i Crnoj Gori te dalmatinstvo u Hrvatskoj kao protutežu osvajačkim Talijanima, dotle su o svojim poslijeratnim namjerama uporno šutjeli, licemjerno i u razgovorima s predstavnicima Zapada, u prvom redu s Britancima, koji su odustali od potpore četničkom pokretu Draže Mihailovića prije svega zato što su, kako je Churchill cinički govorio, »partizani ubijali više Nijemaca nego četnici«.

Tito je inače bio sklon suradnji s đeneralom Dražom, ali uz svoje uvjete. U svim pregovorima spretno je lagao čak tvrdeći da će nakon rata uvesti višestranački sustav, neće dirati Crkvu i omogućit će osobne slobode.

Zasluga je Simića što je dokumentirano dokazao da su sve partizanske avnojevske predstave bile u ulozi zavaravanja naroda i zapadnih saveznika jer Tito je bio čvrst lenjinist, vjeran riječima Vladimira Iljiča Lenjina da komunisti smiju surađivati i sa sotonom ako im to pomogne da zauzmu vlast. Stoga najvažnija svrha partizanskog ustanka nije bila toliko u borbi protiv okupatora i njihovih saveznika koliko u stvaranju preduvjeta za poslijeratno zauzimanje apsolutne vlasti. To nisu osjetili oni iz tzv. građanskog tabora koji su se priključili Titovu pokretu, a poslije im se to osvetilo; sve te »korisne budale« Broz je nakon osvajanja vlasti gurnuo u političko ništavilo, neke čak poslao i na robiju.

Simić je dokumentirano dokazao da je J. B. Tito odgovoran ili suodgovoran gotovo za sve pojedinačne i masovne zločine svoje Partije i Armije od kraja Drugog svjetskog rata do smrti u Ljubljani. Njega bi se temeljem Simićevih dokaza bez ikakvih poteškoća moglo optužiti kao masovnog ubojicu jer za to postoje brojni dokumenti i svjedočanstva. Kad se radilo o očuvanju apsolutne vlasti, Tito nije prezao ni od najgorih represalija ne samo protiv tzv. narodnih neprijatelja nego i svojih partijskih drugova za čije usmrćenje, kako dokazuje Simić, snosi pojedinačnu odgovornost (Hebrang) i kolektivno suučesništvo (Bleiburg i Goli otok) pa bi i zbog toga mogao biti osuđen na najtežu kaznu da je to bilo moguće. Srbijanskom autoru valja odati priznanje za osnaženje svih tih optužbi iz dokumenata u Moskvi i Beogradu koji su dosad djelomično bili nepristupačni.

Simić točno ustvrđuje da Titov sukob sa Staljinom nije bio ono što su o tome propagandistički tvrdili jugoslavenski ideolozi, nego obratno, to je bio Staljinov obračun s Titom zbog neposlušnosti posljednjega. I nakon Rezolucije Informbiroa Tito je pojačao svoje staljinističko djelovanje, a čitav život ostao je marksist-lenjinist s velikom dozom staljinističkih praktičnih poteza u politici. Vanjskopolitički uspjesi Titove politike (nesvrstani), kako točno opaža Simić, bili su mogući samo zbog antagonizama između blokova, no on je pronašao da su većinu ideja Pokreta neangažiranih stvorili Nehru, Naser, Sukarno i ostali, a ne Tito. Propašću komunizma Nesvrstani su ostali ljuštura bez sadržaja te nisu mogli nimalo utjecati na sudbinu svoje saveznice Jugoslavije.

Simićeva knjiga gubi na uvjerljivosti što se autor više približava posljednjim godinama Titove vladavine. Simić očito ne može zatomiti stanovitu dozu srpskog nacionalizma kad kritizira nužno »federaliziranje Federacije« (Vladimir Bakarić) i uvođenje samoupravljanja u jugoslavensko gospodarstvo, koje je imalo mnogo slabosti, ali je bilo znatno bolje od centralističke privrede. Također je vrlo nedostatno opisao uzroke i posljedice rušenja Hrvatskoga proljeća, koje je zaista imalo veliku potporu hrvatskoga naroda, za razliku od srbijanskog partijskog liberalizma, kao tečevine tanka sloja komunističke nomenklature. Simićev opis razvoja prilika na Kosovu može se podvrgnuti najvećoj kritici jer on Kosmet smatra srpskim, a nije srpski bio ni onda kad ga je Srbija osvajački dobila nakon uzmaka Otomanskog Carstva s Balkana. Ne spominje Titovo obećanje kosovskim Albancima da će njihova pokrajina biti priključena Albaniji ako ona uđe u državni savez s Jugoslavijom (svjedočanstvo posrednika KPJ na Kosovu Dušana Mugoše). Poslije je to Broz nastojao »zaboraviti«.

U posljednjih pet poglavlja knjige autor gubi dah. Titov utjecaj nije bio toliko jak jer je diktator fizički i umno onemoćao, ali njegovu su politiku nastavljali titići (predstavnici nove klase sa svim njezinim pogubnim osebinama) na način koji je spriječio sve moguće reforme kako bi se odumiranje SFRJ izvelo na što bezbolniji način. Trebao je posvetiti više pozornosti slovenskim pripremama za »bijeg u Europsku ekonomsku zajednicu« (Europa zdaj!), zatim katastrofalnoj hrvatskoj šutnji te srbijanskom propagandističkom oštrenju noževa za razdoblje poslije Tita, i naposljetku bosansko-hercegovačkoj, crnogorskoj i makedonskoj nemoći u artikuliranju boljih rješenja za budućnost itd. Knjiga bi dobila na težini ako bi posljednja poglavlja, njih pet, šest, bila obogaćena novim sadržajima kako bi se ispravile navedene slabosti. Kao prokušani novinar Simić je naveo brojne podatke o Titovoj rastrošnosti kakva se može usporediti samo s rasipništvom indijskih maharadža i holivudskih zvijezda, i to u jednoj vrlo siromašnoj zemlji.

Je li Tito bio fenomen stoljeća? Ako fenomen shvatimo kao nešto neobjašnjivo, nije, pogotovo ne nakon ove knjige. Možda nikad nećemo saznati sve tajne iz Brozova života, ali dovoljno je ono što već znamo, a tome je vrlo mnogo pridonio Pero Simić s ovom knjigom, da ga ocijenimo kao nedovoljno obrazovana i lijena hohštaplera, denuncijanta, nemilosrdna osvetnika, masovnog zločinca, komunističkog diktatora, antihrvatskog Jugoslavena, licemjerna hedonista, bezbožnika, ženskara i antifeminista, i uopće krupnog negativca koji je bio zaista uspješan, ali samo u postizavanju svojih egoističnih ciljeva. Broza treba prepustiti povjesničarima, a njegovo ime valja označiti onakvim kakva su dobili Lenjin, Staljin, Hitler, Mussolini, Mao Ze Dong, Castro i ostali diktatori – posvemašnjim negativcima koji su nanijeli najviše zla upravo svojim narodima. Za legendarnog njemačkog kancelara Konrada Adenauera (kršćanskoga demokrata i žrtvu nacionalsocijalista) Josip Broz Tito bio je u najmanju ruku »običan drumski razbojnik«. Da je Dante živ, stavio bi ga u posljednje krugove pakla Božanstvene komedije.

Gojko Borić