Jubilej

Andrija Tunjić

Pred vama je 400. broj sadašnje serije Vijenca. Naime, prvi broj Vienca pojavio se pred čitateljima 23. siječnja 1869, a urednik mu je bio Gjuro Deželić. Vienac je tada bio hrvatski identitet, sukus epohe, zrcalo vremena u kojem su pisali najbolji. Dakle, Vijenac nije počeo i završio 1993, kako si neki umišljaju i time hvale. Nije počeo kao skupina istomišljenika, jer istomišljenici često postanu smetnja drukčijem mišljenju! A pogotovo mu oni nisu dali ime.

No bez obzira na taštine, pokretači iz 1993. ipak su zaslužni i za ovaj 400. broj. I stoga što Vijenac nastavlja biti nešto što je u Hrvatskoj uvijek teško biti: nastoji biti književni list koji nije imun na stvarnost koja ga okružuje.

Sadašnji Vijenac ne bježi od toga da ga se prepozna kao mjesto identiteta, pluraliteta i kvalitete. Stalo mu je da ga se prepoznaje kao stjecište sveukupne hrvatske umjetnosti i kulture, a ne samo nekih njezinih segmenta i rukavaca. Ustrajava na kvaliteti, a ne na taštinama koje ne dopuštaju da itko bude veći od njih samih. Zato svoju uredničku ulogu shvaćam tek kao posredovanje i servis svemu što nastoji vidjeti sve što utječe na hrvatsku kulturu, koja često nije sklona svojim jubilejima. To dakako ne znači da ikomu oduzimam pravo na slavljenje jubileja. Nisam od onih koji se drže one latinske: Ni jednoga čovjeka ne hvali prije negoli umre.

Imajući to na umu sjetio sam se jubileja čija je proslava smišljeno izbjegnuta, a bio je zaslužio slavlje. Riječ je o namjerno izbjegnutu odigravanju 300. Hamleta u Mrduši Donjoj Ive Brešana, amblematske predstave Teatra ITD, koju je režirao Božidar Violić u vrijeme kada je tim teatrom upravljao Vjeran Zuppa.

No ako je politika olovnih vremena i bila uzrok da se izbjegne jubilej, teško mi je prihvatiti da nam se takve stvari događaju danas, kada nam itekako dobro dođe svako podsjećanje na vrijednosti koje čine hrvatski identitet. Je li posrijedi znameniti hrvatski jal koji ne može otrpjeti ništa i nikoga što pokazuje kvalitetu koja nadilazi naš malomišćanski, palanački mentalitet?

Posljednjih dana protekloga lipnja našoj hrvatskoj zaboravljivosti promaknuo je doista važan a nezabilježen jubilej: 25 godina od premijere opere Nabucco Giuseppea Verdija, u zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu u režiji Petra Selema. Predstava je doskora igrana i lako se mogla odigrati svečana, koja bi zaokružila 25 godina trajanja, ali nije doživjela taj rijetki jubilej.

Za one koji ne znaju, opera je premijerno izvedena 24. lipnja 1984, ravnao je Miro Belamarić, a pjevali su tadašnji najbolji operni solisti. U prvih pet godina Nabucco je gostovao u Luksemburgu, Ludwigshafenu, Kijevu, Moskvi, Lenjingradu – današnjem Petrogradu, Salzburgu... Obišao je svjetski najvažnije operne pozornice i svugdje doživio fantastičan uspjeh. I da se zna, scenografiju predstave osmislio je Božidar Rašica i zaštićena je kao umjetničko nacionalno dobro.

Ali imamo i pozitivnih primjera. Recimo, Dubrovačke ljetne igre 60 godina postojanja obilježit će i naizgled neznatnom sitnicom koja je ipak po mnogočemu velika – pokazuje da se ne zaboravlja što je identitet, kvaliteta i umjetnost. Tako će ovogodišnju premijeru Na taraci Iva Vojnovića uprizoriti Joško Juvančić, redatelj mnogih predstava na Igrama, s glumcima koji su igrali u nizu uspješnica na Igrama. Glumit će u njoj, osim Miše Martinovića, koji je igrao u prvoj podjeli, i mnogi drugi glumci koji su upamćeni po velikim kreacijama na Igrama. Publika će, neka opet a neka prvi put, vidjeti Peru Kvrgića, Milku Podrug-Kokotović, Žužu Egreny....