Između tradicije i suvremenosti

Između tradicije i suvremenosti

Kolo će na već potvrđenim tradicionalnim vrijednostima prezentirati čitateljstvu nadasve recentne tekstualne sadržaje / Našoj nacionalnoj kulturi i nadalje opasno prijeti svojevrsno brisanje identiteta u naletu globalizacijskih procesa / Uporno minoriziranje hrvatske kajkavske i čakavske književnosti novo uredništvo Kola neće podupirati / Kolo će nastojati biti svojevrsno okupljalište pisaca svih generacija, kao i trendova i svjetonazora

Književnik Ernest Fišer odnedavna je na mjestu glavnog urednika Kola, časopisa Matice hrvatske. Povod je to razgovoru u kojem govori o novoj koncepciji Kola, kao i o mnogočemu drugome.

Što će novo ponuditi Kolo pod vašom uredničkom rukom?

Ponajprije želim spomenuti da od ovoga, 19. po redu godišta izlaženja (otkako je ovaj Matičin časopis ponovo pokrenut, 1991), Kolo, uz mene kao glavnog urednika, uređuju još dvojica uglednih kolega, književnici i sveučilišni profesori, Joža Skok i Zvonko Kovač. Nas trojica zajednički smo utvrdili novu programsko-uređivačku koncepciju Kola koja će se, vjerujem, podosta razlikovati od dosadašnje, dok je Kolo kao glavni urednik (u minulih četrnaest godina) uređivao kolega Vlaho Bogišić (sa suradnicima).

U čemu se vaše uređivačke koncepcije razlikuju?

Već u Proslovu prvog ovogodišnjeg (dvo)broja Kola, koji je upravo izišao iz tiska, istaknuo sam kako bi nova uređivačka koncepcija časopisa trebala ispuniti bar dvojaku zadaću. Prvo, Kolo želi potvrditi plodonosnu tradiciju Matičine središnje (periodične) publikacije koja je – od svog pokretanja 1842. pa (s prekidima) do danas – na svoj način svjedočila ne samo o bitnim tokovima i razvojnim mijenama nego i o nemalim estetskim dosezima hrvatske književnosti, umjetnosti i kulture. I drugo, a to mi se čini i važnijom (i svakako težom) zadaćom, nastojat ćemo da Kolo novom uređivačkom koncepcijom – umjesto dosadašnje svojevrsne zborničke prezentacije odabrane građe – na hrvatskoj časopisnoj sceni ponovno postane jasno profiliran, recentan i aktualan periodik, i to izrijekom za književnost, umjetnost i kulturu (s poželjnim dvomjesečnim ritmom izlaženja), koji će ne samo brojčano popunjavati nego i djelatno su-kreirati suvremenu časopisnu praksu u nas.

Nije li Kolo sličnu koncepciju prakticiralo i u nekim ranijim razdobljima?

Da, a najjasnije se slična programsko-uređivačka koncepcija Kola očitovala u razdoblju od 1963. (kada je časopis obnovljen upravo s podnaslovom »časopis za književnost, umjetnost i kulturu«) pa sve do zabrane Matice hrvatske 1971. U tom, rekao bih, zlatnom razdoblju u dugovječnoj povjesnici Kola tiskano je u devet godina čak 88 svezaka časopisa, a uređivali su ga redom istaknuti hrvatski intelektualci i književnici – Vlatko Pavletić, Saša Vereš, Mladen Čaldarović, Milivoj Slaviček, Miroslav Vaupotić i Igor Zidić. Tada je Kolo imalo ne samo jednu od vodećih pozicija u hrvatskoj književnoj periodici nego je to bila i prepoznatljiva i vrlo važna Matičina publikacija, koja je na specifičan način zrcalila Matičin sve važniji i utjecajniji status u ondašnjoj hrvatskoj kulturnoj i društvenoj zbilji.

Međutim, današnje su društvene okolnosti u kojima djeluju i Matica i Kolo drukčije od spomenutih. Kako se u njih uklapa vaša programska koncepcija?

Najkraće rečeno – jednom osmišljenom sintezom tradicije i suvremenosti. Što se tradicije tiče, ovdje ću citirati uredničko opredjeljenje Vlahe Bogišića iz 1995: »Kolo neće iznevjeriti vlastitu povijesnu matricu, prvo zato što su je oni koji ga preuzimaju svjesni, a drugo zato što to nije moguće.« Ali, nadodao bih odmah da to nikako ne znači nekakvo robovanje toj povijesnoj matrici, odnosno tradiciji, nego naprotiv, na već potvrđenim tradicionalnim vrijednostima – i vrijednosnim kriterijima – prezentirati čitateljstvu nadasve recentne tekstualne sadržaje. Kada je Igor Zidić bio glavni urednik Kola, on je takvo shvaćanje tradicije objasnio svima razumljivom dosjetkom: »Ako želite da ostanemo isti –moramo se promijeniti!«

O kakvim je promjenama riječ u vašoj programskoj koncepciji Kola?

Svakako je moguće, ali i nužno, a posebice zbog nimalo ohrabrujućih okolnosti u recentnoj hrvatskoj društvenoj i kulturnoj praksi, kao i bitno drukčijim, promijenjenim zadaćama Matice hrvatske u našoj suvremenosti – Kolo učiniti: 1) učestalijim i redovitijim u kontinuitetu izlaženja; 2) još releventnijim, zanimljivijim i aktualnijim hrvatskim časopisom negoli je to bio u posljednjih desetak godina. A potrebno je to (u)činiti upravo danas, kad je i hrvatski standardni jezik konačno postao međunarodno priznat jezik (zahvaljujući upornom nastojanju naše Nacionalne i sveučilišne knjižnice i njezinog ravnatelja Tihomila Maštrovića), jer istodobno našoj nacionalnoj kulturi i nadalje opasno prijeti svojevrsno brisanje identiteta u naletu globalizacijskih procesa, odnosno utapanje u kulture velikih naroda i njihove jezike...

Možete li sada vašu programsko-uređivačku koncepciju i konkretizirati, već sa sadržajima prvoga ovogodišnjeg sveska Kola?

Svaki se časopis može programski i uređivački profilirati tek u nekom razumnom nizu od nekoliko objavljenih svezaka, odnosno bar u cijelome godištu redovitog izlaženja. No uvjeren sam da će glavne značajke nove programsko-uređivačke koncepcije Kola čitatelji moći uočiti već u izboru tekstova i autora, kao i u naznačenim tematskim blokovima prvog ovogodišnjeg dvobroja. Tako, konkretno, taj svezak Kola donosi (kao temu broja) vrlo zanimljive priloge čak šesnaest autora u povodu 40. obljetnice povijesne Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika. A ostali su još tematski blokovi (i uvršteni autori) u novome svesku: Književna scena (s tekstovima Branimira Bošnjaka, Davora Šalata, Božice Jelušić i Valentine Šinjori), Novi prijevod (Višnja Sepčić prevela je pjesme D. H. Lawrencea), Glazba (Bosiljka Perić Kempf), Kritika (Cvjetko Milanja piše o novim knjigama Vinka Brešića i Anke Žagar), te Građa za Enciklopediju Matice hrvatske (integralni tekst Igora Zidića o Ljubi Babiću) i Izlog knjiga Matice hrvatske, 2008/2009. (Josip Brleković).

Uočljivo je da novo Kolo prati i nakladničku djelatnost Matice hrvatske?

Pa, zar to nije logično? Zar je bilo logično da časopis, čiji je nakladnik Matica, ne objavi ni popis ili osnovne informacije o njezinim objavljenim izdanjima, a kamoli relevantne prikaze najvažnijih Matičinih knjiga?! Jednako mi je tako neshvatljivo što upravo časopis Matice hrvatske u cijelome (prošlome) godištu nije objavio niti jedan relevantan prilog o dvije polumilenijske hrvatske književne obljetnice, onoj Držićevoj i onoj Zoranićevoj.

Hoće li novo Kolo objavljivati književne tekstove samo na (štokavskom) standardu ili i na kajkavštini i čakavštini?

Ako cjelovitost i identitet hrvatskog jezika postoji samo u njegovoj tronarječnosti (preporučujem zainteresiranim čitateljima da o tome konzultiraju tekst Deklaracija i jezikoslovlje akademika Radoslava Katičića u novom broju Kola!), onda niti suvremena hrvatska književnost nije cjelovita bez svojih kajkavskih i čakavskih sastavnica. Posebice se to odnosi na suvremeno kajkavsko i čakavsko pjesništvo, koje po svojim najvišim književnoumjetničkim dosezima nimalo ne zaostaje za recentnom hrvatskom pjesničkom produkcijom pisanom na štokavskom (jezičnom) standardu. Inače, uporno minoriziranje hrvatske kajkavske i čakavske književnosti (kao uostalom i kajkavštine i čakavštine kao hrvatskih govornih jezika, a ne tek pukih narječja) već predugo traje, praktično od Gajeve jezične reforme do dana današnjega, ali to je tema za neku drugu prigodu... U svakom slučaju, novo uredništvo Kola takvu nerazumnu praksu neće podržavati, a jedini će kriterij za sve uvrštene književne tekstove biti – njihova provjerena kvaliteta, dakle primarno estetska mjerila, a tek potom i sva ostala.

Kakva je zapravo situacija na recentnoj hrvatskoj književnoj sceni? I po kojem ćete „ključu“ s te scene birati suradnike Kola – generacijskom, trendovskom, svjetonazorskom ili nekom drugom?

Rekao bih, jedino mogućim i ispravnim „ključem“, a to je – profesionalnost, tj. prema kriterijima uredničke struke. Nažalost, aktualna je hrvatska književna pozornica sva u oporbama, podijeljena po posebnim udrugama, čak i klanovima, pojedini pisci strogo su vezani uz svoje nakladnike (kao „kućni pisci“), pa i oni najtiražniji zapravo ne žive od svojih književnih uradaka nego od – pisanja novinskih kolumni. U takvoj nimalo zavidnoj situaciji – iliti upravo njojzi usprkos – s novim urednicima Kolo će nastojati biti svojevrsno okupljalište pisaca svih generacija, kao i trendovskih i svjetonazornih opredjeljenja, koji u tom Matičinu časopisu žele surađivati, a u stanju su uredništvu ponuditi neki (još neobjavljen), a kvalitetan, zanimljiv i aktualan tekst (i to s područja književnosti, umjetnosti i kulture – u najširem značenju posljednjega pojma).

Postoji li uopće interes (i čitatelja i autora) za časopis kao što je Kolo?

Dakako da takav interes postoji, o čemu svjedoči i trenutačna naklada Kola, koja je otprilike na razini ostalih relevantnih književnih časopisa u Hrvatskoj. Međutim, kada bi bar polovica redovnih članova Matice hrvatske postala i stalna čitateljska publika Kola (ili njegovi pretplatnici, u sklopu svoje redovne godišnje članarine Matici, o čemu sami odlučuju), ovaj bi časopis jamačno dosegao i najvišu nakladu u recentnoj hrvatskoj književnoj periodici. Zato je jedna od redovnih zadaća novog uredništva da se i taj cilj postigne, a u svakom slučaju da se sadašnja naklada Kola bitno poveća. A glede interesa autora za suradnju u Kolu, on je i sada više negoli zadovoljavajući.

Znači li to da će neki od već poslanih autorskih tekstova ostati u „uredničkoj ladici“, odnosno da i neće biti objavljeni?

Ne samo neki od pristiglih rukopisa, nego podosta njih. Zašto? Grubo rečeno – zato što Kolo nije tek obični književni „poštanski sandučić“, nego časopis s ugledom i (dugom) tradicijom, dakle s referencijama koje će i novo uredništvo bezuvjetno nastojati sačuvati. No to istovremeno ne znači da će Kolo biti nedostupno npr. za mlade darovite književnike ili još neafirmirane stručne pisce (s raznih područja umjetnosti i kulture), koji imaju kvalitetne i zanimljive rukopise za objavu. Štoviše, upravo za takve autore Kolo može postati specifična javna tribina za njihovu bržu profesionalnu afirmaciju, za napredovanje u određenoj struci ili čak u znanstvenome zvanju. S druge pak strane, mogu osobno posvjedočiti kako mi se u dugogodišnjoj uredničkoj praksi (posebice u časopisima Gesta, Kaj i sada u Kolu) još nije dogodilo da bi mi i neki od najpoznatijih suvremenih hrvatskih književnika, kritičara ili stručnih pisaca – odbio suradnju.

Na kraju: Kao književnik i profesionalni novinar koji živi izvan Zagreba, u tzv. provinciji, recite – je li to za vas prednost ili otežavajuća okolnost?

Ponajprije, raščistimo značenje pojma provincija. U ovom našem vremenu, kada je i cijeli svijet (zahvaljujući internetu i elektroničkim medijima) zapravo jedno globalno selo, tradicionalno shvaćanje pojma provincija postalo je gotovo – besmislica. U strogo povijesnom i zemljopisnom kontekstu (lat. provincia) taj termin »kao područje izvan (glavnoga) grada« još ima nekakvo značenje, ali u shvaćanju kulturološkom i metaforičko-pejorativnom (kao kulturna zaostalost, palanaštvo) tim se pojmom danas pretežito služe upravo – provincijalci (ili pridošlice, a kajkavci bi rekli dođoši). Ako se pak pojam provincijalnosti primarno shvati kao stanje duha i osobne kulture, onda danas nedvojbeno najviše provincijalaca živi i djeluje u – našoj državnoj metropoli i najvećim hrvatskim gradovima! Zato sam iznimno zadovoljan što kao književnik i profesionalni novinar (a inače rođeni Zagrepčanin) imam sreću već godinama živjeti i raditi u jednome manjem europskom gradu, Varaždinu. Baroknome gradu koji upravo ove godine slavi 800. obljetnicu proglašenja slobodnim i kraljevskim gradom, koji je istodobno (po svim relevantnim anketama) ne samo najpoželjnije mjesto življenja u kontinentalnoj Hrvatskoj, nego i (prema broju građana) – hrvatska kulturna metropola.

Andrija Tunjić