Ispunjeno poslanje

Ispunjeno poslanje

Lijep je običaj, i znak intelektualne zrelosti akademske zajednice, istodobno i znak kolegijalne smjernosti, da zaslužnu znanstvenom istosmjerniku ili, najčešće, predšasniku, zna posvetiti niz novonapisanih rasprava, koje valja tumačiti kao izraz poštovanja prema zaslužnu svečaru ili kao čin odanosti učitelju. A kako se to u pravilu zbiva prigodom svečarove obljetnice – najčešće je to „zaokruženi“ rođendan, nastup kakve velevažne službe, odlazak u mirovinu i sl. – takvu se izdanju pridaje posebno svečan značaj. Ponajrašireniji jezici imaju poseban naziv za tu vrst tiskovine, obično nimalo duhovit. Ni metaforičan. Tako je i u hrvatskom. I u našem je naime predmetnom slučaju posrijedi „znanstvenički suh“ podnaslov Zbornik radova u povodu sedamdesetog rođendana Mirka Tomasovića. Šturo, no filološki i precizno i točno. Njemački je istovrsni i istonamjenski naziv lijep koliko izrazom toliko i sadržajem: Festschrift. Preveden oblikom izraza, bio bi to kakav svečanosni spis. Oblikom sadržaja, prepričano perifrazom, bio bi to snop izabranih spisa koji se objavljuju u dotičnoj svečanoj zgodi. U ovoj pak svečanoj zgodi hrvatski su kolege uvaženome akademiku Mirku Tomasoviću kao naslov spisima smislili svečan polumetaforičan naslov: Poslanje filologa. Kakvo je to poslanje, i na kojim ga je to područjima bavljenja filolog Tomasović ispunio, svjedoči Festschrift koji su uvaženome svom učitelju priredili današnji sveučilišni djelatnici-nasljednici, starokroatisti Tomislav Bogdan i Cvijeta Pavlović. Nakladnik je FF-press, dakle Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, točnije: njegov Odsjek za komparativnu književnost.

Na pamet mi pada niz Tomasovićevih prethodnika biti slavljenim. Ivšićev zbornik iz 1963. među znanstvenicima kroatistima bio je nekako zakladan. Ivšićevu su zborniku slijedili u dugom nizu oni kojima su nositelji posvete bili primjerice Milan Ratković, Ivo Frangeš, Zdenko Škreb, Aleksandar Flaker, Eduard Hercigonja, pa jezikoslovci Krunoslav Pranjić, Josip Silić, teolog i pjesnik Ivan Golub, nedavno Miroslav Šicel i Milivoj Solar, i tako što bliže nama to češće. Pribrojiti im valja opsežne sveske zadarskog zbornika Croatica et slavica iadertina (ur. Josip Lisac), posvećene Daliboru Brozoviću, Nikici Kolumbiću i Branimiru Glavičiću. Premda sve svečane zbornike nije lako pobrojiti od prve, nipošto se ne može reći da ih je previše. Naprotiv! Jer svrha im na poseban način pažnju filologa nasljednika usmjeruje na probleme i rješenja što su ih bili iznosili baš posvetnici-prethodnici.

Mirko Tomasović (kroatist, romanist, komparatist) filolog je najčišćega kova, nazočan već pol stoljeća u odnosnim susjednim strukama. Od studentskih dana ranih šezdesetih – koje smo inače, uključno i Tonka Maroevića, dobrim dijelom proveli u zajedničkom stjecanju znanja – uvaženi je kolega akademik objavio preko trideset znanstvenih knjiga i preko dvadeset knjiga prijevoda klasika romanskih književnosti. Bibliografija njegovih radova, uporabnih oblika najrazličitijih vrstnih određenja te prijevoda iznosi preko 850 jedinica, a onih pak koji su o njemu napisani ima više od 400. Tako nam eto govori Bibliografija Nedjeljke Paro, pridometnuta zborniku. Ime mu se tijekom tih pustih desetljeća nalazilo otisnuto na stranicama gotovo svih hrvatskih književnih, znanstvenih i kulturoloških časopisa, ali i talijanskih, francuskih, portugalskih i španjolskih. Prošle je godine dobio i uglednu nagradu Zvane Črnja za najbolju knjigu eseja, Nove slike iz povijesti hrvatske književnosti, a u nakladi Matice hrvatske.

Knjigu Poslanje filologa od preko 900 stranica napisalo je pedeset svečara, među kojima je zapaženo i sudjelovanje nekolicine Talijana, po jednog Španjolca i Mađara, jedne Njemice i jednog Amerikanca. Raspon struka što ih zastupaju svi ti prinosnici s jedne strane Mirkovoj svečanosti, s druge pak hrvatskoj znanosti o književnosti, doista je zapanjujuće širok. Jer radovi se, što znanstveni što stručni što memoarski, kreću poljem kroatistike, talijanistike, hispanistike i francuzistike, luzitanistike, opće i specifične teorije prevođenja, povijesti književnosti, teorije književnosti, književne kritike, dakako hrvatske i opće kulturologije.

Priređivači su zbornik iznutra rasporedili u četiri skupine. U prvoj su tekstovi koji se izričito bave posvetnikom i njegovim djelom. U drugoj pak studije i članci koji se s područjem Tomasovićeva bavljenja više ili manje dodiruju, bilo da je posrijedi tumačenje, recimo, kojeg od aspekta petrarkizma ili romantizma, bilo da kao polazište služi neki od Tomasovićevih prijevoda (Dante, Petrarca, Pessoa, Lamartine, Tasso, Camőes, Gaspara Stampa i dr.). Treći dio mahom čine tekstovi koji doduše nisu u najizravnijem dodiru s Tomasovićem kao auktorom odnosno s njegovim temama, nego su osobni prinos uvjetovan vlastitom užom strukom. Četvrti dio tvori spomenuta vrlo iscrpna i jasno pregledna Bibliografija. Svim tekstovima priloženi su iscrpni sažetci, što i površnu čitaču omogućuje uvid u rečeni raspored i raspon.

Izlagati svih pedeset tekstova na ovom malom proplanku na kojemu se zaustavlja moj hod kroz teško prohodnu šumu znanstva, zahtijevalo bi puno ispisana i tiskana prostora, dakako i vremena koje bi čitatelj morao posvetiti mom komentaru. No vjerojatno će se lako prihvatiti dojam, da je pred nama snimka suvremene hrvatske „normalne znanosti“ na znanstvenom polju filologije, s druge pak strane radosno uzdarje osobi koja je i sama svom užem akademskom krugu porazdijelila toliko duhovnih darova. Ipak, rado bih upozorio na dvije rasprave koje ispunjaju čak tri kriterija za objavljivanje u ovakvoj skupnoj knjizi: tekst posvećen Tomasovićevu opusu, problem tijesno vezan uz njegove analize, i vlastiti novi prinos struci. Prvu, po meni takovrsnu, napisao je Mladen Machiedo pod naslovom Hrvatski Tasso od Zlatarića do Tomasovića: mitovi, paradoksi, projekt i (daljnje) nepoznanice. Drugoj je autorica osječka (vinkovačka) docentica Ružica Pšihistal, a glasi: Tomasovićev prinos kulturi pjesničkog pamćenja Marka Marulića. Uopće, radovi koji se s više ili manje znanstveničke zauzetosti tiču Tomasovićevih struka, svjedoče o njegovu dokraja ispunjenu plemenitom poslanju suvremena filologa: moderna humanista a staroga (renesansnog) kova.

Ante Stamać