Grad u djelima (svojih) pisaca

Grad u djelima (svojih) pisaca

Boris Domagoj Biletić

Nakon kakva-takva hrvatskoga kulturno-književnog konteksta stvorena u okviru zakašnjela narodnog preporoda na Poluotoku u smiraj i potkraj austrijske vladavine, pa nakon četvrt stoljeća posvemašnjega rashrvaćivanja pod fašističkim terorom, trebalo je, dakle, nekoliko desetljeća da hrvatska književnost u novim okolnostima i u najzapadnijemu dijelu domovine dobije svoje književno središte – Pulu.

Taj daleko najveći i po svemu glavni istarski grad te najmlađe hrvatsko sveučilišno središte – stvarno kulturno, znanstveno i gospodarsko središte regije – u administrativnom pak smislu, i k tome u svojoj državi, danas to službeno nije, što je opet potpuna besmislica i pokazatelj tvrdoglave gluposti dnevne politike, kako lokalne tako i državne!

No vratimo se književnosti.

Pisac i kulturno ozračje

Govoreći o stvaralačkim individualnostima, pisci pripadnici starijega književnog naraštaja, književnokritički priznati dionicima središnjega toka suvremene domaće književnosti, jesu: Tatjana Arambašin, Ante Dabo, Stjepan Vukušić, Miroslav Sinčić, Rudolf Ujčić, Milan Rakovac i dr.; kao i oni srednje generacije: Daniel Načinović, Goran Filipi, Antun Milovan, Nada Grubišić i dr.; a od mlađih su u širem prostoru također već potvrđeni ili na dobru putu afirmacije Puljani: Igor Grbić, Natalija Grgorinić i Ognjen Rađen, Tatjana Gromača, Vlatko Ivandić, Tijana Vukić Stjelja i dr.

Među istarskim je piscima i spisateljicama, dakle, rijetko koje istaknutije ime, a da u rečenomu smislu nije bitno povezano s kulturnim ozračjem grada Pule.

Poticajna komplementarna realnost književnoga života te kulturne sredine jesu i istarski književni časopisi na hrvatskome jeziku, koji su, svi u Puli, izlazili/izlaze od početka 1950-ih do danas: Istarski borac / Ibor, Istarski mozaik, Istra i Nova Istra.

Od 1990. Pula ima iznimno aktivan Istarski ogranak Društva hrvatskih književnika (podsjećam osobito na njegovu razgranatu nakladničku i programsku djelatnost te časopis Nova Istra), zatim Sajam knjige u Istri od 1995, a s međunarodnim su programima i referencijama još i Pulski dani eseja koji se odvijaju od 2003.

Pula ima nekoliko ozbiljnih nakladnika sposobnih objaviti najzahtjevnije i vrhunski oblikovane knjige.

U novijoj književnosti hrvatskoj (npr. u: Mate Balota, Puna je Pula, Zagreb, 1954; Ivan Katušić, Admiralski stijeg, Zagreb, 1987), ali i u drugima (npr. u: D. Velikić, Via Pula, Beograd, 1988), osobito onima prostorno nam i civilizacijski bližima, Pula je razmjerno često i doslovce ili posredno tematizirana u različitim autorskim rukopisima. Na stranicama pak svojih pisaca ona je, držim, najznakovitije i najuspjelije zastupljena u sljedećih autora i u njihovim djelima: u Milana Rakovca i njegovu amblematskom „romanu“ ‘Riva i druži (Zagreb, 1983), u opsežnome lirskom eseju-rijeci Daniela Načinovića Odsjaj Zlatnoga runa (Pula–Zagreb, 1988) iz knjige Pula sa starih razglednica odnosno Desk (Pula, 2005), u esejističkoj knjizi Tatjane Arambašin Koliki su te voljeli, moja Pulo! (Zagreb–Pula, 1996) te u romanima Stjepana Vukušića Duh u kamenu (Zagreb–Pula, 1997), Zvijezde nad Gočanom (Pula, 2003) i, djelomice, Admiral (Zagreb, 2004), a djelomice u ovome slučaju znači barem u mjeri u kojoj je grad prisutan i bitan, recimo, u ovdje već spomenutu romanu Ivana Katušića.

Dalje ću se, što je kraće moguće, fragmentarno osvrnuti na neka djela petero pulskih autora, koja su djela pokazatelj snage književne sredine te su u uskoj inspirativnoj i tematskoj svezi s Pulom, uz nekoliko citata iz kojih je jasno kako je grad ambijentiran u cjelini tih tekstova.

Amblematski tekstovi

Puljanka Tatjana Arambašin autorica je dvadesetak objavljenih knjiga, među kojima je osam romana i sedam knjiga pripovijestî. Svojstvenim psihološkim realizmom osobito se posvećuje detaljima i pojedinostima, kako u tzv. međuljudskim odnosima, poglavito onima muško-ženskim, tako i stvarima, predmetima, navlastito uspomenama prošlosti i obiteljskim dragocjenostima – bilo artefaktima, bilo duhovnim tečevinama. Potpunu afirmaciju i priznanje, kao jedna od najistaknutijih i još aktivnih hrvatskih spisateljica, doživljuje upravo u posljednjih desetak godina, kada objavljuje neke od svojih najboljih knjiga. Za našu je temu, pak, najvažniji svezak njezine esejističke proze pod naslovom Koliki su te voljeli, moja Pulo!, gdje je Pula najprije duhovni topos. Eseji o životima i djelima ovdje uvršte-nih pisaca tiču se hrvatske (Ante Tentor, Matko Laginja, Hrvoje Mezulić), slovenske (Ivan Cankar), njemačke, odnosno austrijske (Paula von Preradović, Franz Karl Ginzkey, Felix Falzari) ili pak irske i, ujedno, svjetske književnost ili kulturne baštine (James Joyce). Njezin je književni rad ovdje u mnogome pionirski i kada je riječ o pojedinim osobama (npr. o Puljaninu dr. Hrvoju Mezuliću) i kada je posrijedi upoznavanje s djelima i životima pojedinih stranih pisaca, poduzevši u nas u tom smislu prva ili dosad najtemeljitija istraživanja. Primjerice, o djelu i životu poznatog austrijskoga književnika Ginzkeya, rođenoga Puljanina, ili o Falzariju, piscu Istarskih novela na njemačkome jeziku. Ako je riječ posebno o hrvatskoj baštini, čini se važnim upozoriti na doista temeljitu obradbu Ante Tentora kao »nepravedno zaboravljena hrvatskoga pisca iz Istre«, poglavito u dimenziji obuhvaćenoj poglavljem Hrvatica Rovinjštine i Kvarnerskih otoka u Tentorovu djelu. Nadalje, odličan je prilog o spomenutome Hrvoju Mezuliću, još jednome od nažalost slabo poznatih istarskih inte-lektualaca našega doba, a osobito u svezi s njegovom donedavno gotovo pa nepoznatom knjigom o sudbini hrvatskoga naroda u Istri tijekom novije povijesti, djelom o talijanizaciji Istre pod naslovom Fašizam – krstitelj i palikuća (Nakladni zavod Hrvatske, Zagreb, 1946; ponovno izd. tek 1997). Ne bih želio prešutjeti meni najdraži tekst ove knjige, ujedno naslovni, Koliki su te voljeli, moja Pulo! – s podnaslovom Moj doživljaj Paule von Preradović; svojevrsna je to oda Puli – i Paule pl. Preradović, Pjesnikove unuke i autorice teksta austrijske državne him-ne, i Tatjane Arambašin!

Od antike do suvremenosti

Noviji romani pjesnika i prozaika, usto i cijenjena hrvatskoga jezikoslovca, Stjepana Vukušića zapaženi su i gotovo odreda grade jednu književnu viziju koju doista možemo bez zadrške nazvati Vukušićevom Pulom. Slijedom izlaženja, unatrag nešto više od desetljeća, objavljeni su za ovu temu važni, sve već spomenuti, naslovi: Duh u kamenu, Zvijezde nad Gočanom i Admiral. Tematizirana su tim romanima (i) tri povijesna razdoblja. Duhom u kamenu antička Pula – Pietas Iulia (jednim predmetnotematskim segmentom knjiga govori o izgradnji amfiteatra – pulske Arene): »Na kršovitu pristranku s vidikom na Pulski zaljev – tu gdje uz žuto kamenje kraj plitke pećine rastu žuka i tamaris – stao je jednog predjesenjeg jutra Lucije Subago, najgenijalniji graditelj flavijevskoga doba. S toga će se mjesta, gdje stoji postariji vitki Rimljanin duboko smeđih očiju, zavijen u sivkasti ogrtač, s toga će se mjesta tisućljećima nad Pulskim zaljevom uzdizati jedan od najljepših amfiteatara svijeta… Ne, ne: prije će se promijeniti zle navike ovog vremena, nego padne to kameno zdanje. Poslužit će ono promijenjeno ljudima za druge namjene. Poslužit će jamačno i potomcima ovih koji su ga zidali.« Admiralom, romanom o Janku Vukoviću pl. Podkapelskom, prvome hrvatskom admiralu, dana je i panorama povijesnih zbivanja s kulminacijom u propasti Monarhije, što se na osobit način odrazilo u njezinoj glavnoj ratnoj luci i potonućem zastavnoga broda Viribus Unitis sa stotinama života nevinih koji ne dočekaše slobode te samim Vukovićem, koji je, umjesto da ostvari san o slobodnome hrvatskom moru, izabrao konac na morskome dnu kraj Pule među svojim ljudima. U Zvijezdama nad Gočanom prikazana je sudbina zauzetoga hrvatskog intelektualca u pulskoj sredini za vrijeme izgradnje hrvatskih ustanova u Istri, s epicentrom u Puli, nakon Drugoga svjetskog rata, za vrijeme kulturnog aktivizma u najširem smislu, osobito tijekom 1960-ih, pa do u 1980-e; riječ je o Hrvatskome proljeću u ovome podneblju, o progonu zbog pisane riječi, o sudbini kreativca i lučonoše u sudaru s totalitarnom vlašću, s političkim huljama, žbirima, novinarskim doušnicima…

Čitamo Vukušića:

»Na televizijskome zaslonu jednoga se dana pojavila glava države nad jakim epoletama, s temeljem u tvrdim čizmama i strogo se vojnički priprijetila profesorima, matičarima… A Ive je Borina baš posljednjih mjeseci bio glavni veligradski matičar. I žarište pozornosti usmjeri se na njega. I prilično lako bilo je predvidjeti daljnji tijek zbivanja… Razumljivo je da su ga najviše potresla noćna događanja… Još nije zaspao, mada je tih dana bio duboko neispavan, kad netko grubo lupne u vrata. Refleksno skoči na noge i priđe vratima. U polumraku hodnika stoje dvojica… radi premetačine… Onda je počelo, s prvim znacima… Od onih vremena prije tri tisuće godina, kada je neka skupina ljudi s Poluotoka položila kamen temeljac obrambenih bedema na središnjem brežuljku Veligrada, gore na sadašnjem Kaštelu, nikad od tog vremena do danas nije zbog nekoga ljudskog govora, zbog nekoga teksta, zbog neke knjige planula tako bjesomučna hajka, takva besmislena huka i buka, što je uzbudila sve, stigla do velikog središta države…«

Istarska epopeja

Kada se prije četvrt stoljeća pojavio, svojom mozaičnom strukturom i eksperimentom jezikâ u doticaju, prvi roman Milana Rakovca ‘Riva i druži izazvao je nepodijeljeno odobravanje kritike, bio je to, dakle, priličan tematsko--strukturni novum u književnim relacijama čitave bivše države, a pisca je lansirao u orbitu onih o kojima se znade i od kojih se očekuje. U četrdeset kraćih proznih cjelina, povezanih crvenom niti, likom dječaka Grge, riječ je o razdoblju od 1945. do 1947. godine, o vremenu mirnodopskog rata sa još svježim traumama nacifašističkog terora te o dvogodišnjoj angloameričkoj okupaciji koja je po svršetku rata u neizvjesnosti držala ovdašnje ljude. Riječ je o knjizi koja je najprije pulska urbana, no i istarska ruralna epopeja. Autor njome posredno, ali sugestivno, poručuje kako konačno valja odbaciti tradicionalne predrasude na svim stranama, naime stav da sve što se tiče Pule i Istre, u njima i oko njih, spada u nekakvu užu, zavičajnu egzotiku. Tiče se to ljudi s obiju strana Učke, podvlačim. A bez Pule i širega istarskog zavičaja nemoguće je zamisliti književni opus Milana Rakovca, koji nijednim kasnijim naslovom nije ponovio uspjeh svoga proznog prvenca, te vrlo pulske, najpulskije knjige.

Čujmo Rakovca:

»Život me odveo iz Pule na druge strane, vratio sam se poslije pustih godina, i šetajući opet tamo na Lungomare zapanjeno osluškivao onaj nesravnjivi šum borove šume, onu pjesmu igličavog lišća probuđenu i najmanjim lahorom maestrala. Naši borovi, moji borovi, prekrili su sve brežuljke uz gradska kupališta, lijepe, bujne krošnje, guste, gotovo oslonjene jedna na drugu, i tihi uzdah ljubavi i sjećanja oteo mi se iz prsa, što je djevojka uza me sebi pripisala, a ja sam plovio divnim morem uspomena natrag, natrag, sve dok se ono nije stalo rasplinjavati u nemirne zabiti ratnih oluja po skrovitim kutcima ranjene duše. Ti borovi, to smo bili mi, i ostali, i živimo u njima i živjet ćemo dok nas bude, trag ruke mršavog zbunjenog djeteta bačenog u ulice Grada iz seoskih ubavosti, trag moje ruke, ostat će stoljeća u godu barem jednog, dva, dvanaest borova i nositi tajnovite poruke života uza se...«

Pula – vječni grad

Prema koncu i spomen Daniela Načinovića, jednoga od vodećih suvremenih hrvatskih pjesnika, autora iznimno bogata i raznorodna opusa, koji je napisao onu krasnu, baladičnu i ironičnu istodobno, pjesmu Patrizia (poznatija je kao Addio Pola, u izvrsnoj izvedbi Francija Blaškovića i njegovih Gori Uši Winnetou). Načinović je i zato ovdje jer je pisac najboljega liriziranog proznog teksta o nekome našem gradu uopće u novijoj domaćoj književnosti – konkretno o Puli, u spomenutom eseju-rijeci Odsjaj Zlatnoga runa.

Čujmo, dakle, pisca s početka i konca jedne lijepe ljubavne izjave gradu, njegovoj prošlosti i njegovome danas i ovdje; pozorniji čitatelj rekao bi – eto i nešto od ozračja Balotine knjige Puna je Pula, konačno promaknuta u čistu literaturu!

»Pula od kamena bijela, bršljana i kapitela, grobova i ciklama, Pula od zrela voća i vječne mladosti… – kao i sva najobljubljenija mjesta ljudskog boravka kroz vjekove – izrasta iz legende. Ma koliko govor zbilje tragao za onim prvim utisnućem stopala na ovoj crvenoj zemlji, predaja, nošena krilima mašte i ljubavi, uvijek će zastati nad kolijevkom voljena boravišta… Ni ljetna vrelina, ni jesenje kiše, ni udari zimske bure, uz rijetke nalete snijega, ni prolazak starih prijatelja, ni dolazak neznana gosta, kao da ništa ne može poremetiti sklad i smirenu postojanost kršnih kamenih blokova Arene. I svaki je naš govor tek šapat prolaznika pred nadmoćnom tišinom posude za mjerenje vremena. A svaka pripovijest o ovome gradu započinje i završava pred velikim kamenim prstenom zarukâ zemlje i vode… Izjutra već, šareno mnoštvo prilazi kioscima i na bijelim jedrima novih razglednica upisuje svoj pozdrav u ljetnoj hladovini čudesnih zidova. A ti, koji sjediš među njima, dodirujući dlanom ovo kameno breme stoljećâ, osluhneš li bolje – čut ćeš zaveslaje u luci. To opet dolaze oni! Jazon na pramcu, Tifije za kormilom, a Orfej na krmi, ugađajući sunčane zlatne žice… I nad gradom šum bijelih aviona, što dolaze s dalekih uzletišta. Oni su pjesma o Marinoj kruni među algama i koraljima, pozdrav i uspomena: onaj trajni odsjaj Zlatnoga runa.«

Ovaj kratak slijed izabranih autora i njihovih tekstova neka za ovu prigodu završi dvama dojmljivim pulskim ulomcima iz priče Susret u potkrovlju Miroslava Sinčića:

»Dolazio je ovamo gore na Kaštel svake večeri i dugo u noć sjedio bi na drvenoj klupi pod borovima. Dok bi Pula tonula u san, i sâm bi se prepuštao snovima i uspomenama koje su ga nosile u svijet iz blještavih salona prošlosti. Taj svijet je bio jedini kojemu je istinski pripadao i koji je davao smisao njegovoj starosti. Živio je zapravo za ove trenutke na Kaštelu, tu nad svojim gradom u kojem je proveo čitav život, a koji mu sada u starosti izmiče, ostavljajući ga bez oslonca. ...

A noć je bila pritisnuta olovnim nebom. S pučine je tutnjalo jugo. Borovi su usporeno mahali granama kao starci nemoćnim rukama. U zamagljenu zraku žmirkalo je na tisuće očiju: na Kaštanjeru, na Montezaru, na Muzilu...«

Na koncu ponovimo: nekolicinom svojih autora i nekolikim književno--knjižnim inicijativama – usprkos još i danas stanovitu, a nerazumljivu prešućivanju pulskih/istarskih autora i njihovih djela na stranicama „metropolske“ hrvatske književne kritike te antologičarâ skučenih vidika i slabe čitateljske znatiželje – Pula je danas jako književno središte, najuvjerljivije u zapadnome dijelu hrvatskoga kulturnog prostora.