Eurokaz i smrt

Eurokaz i smrt

Neraskidiva veza kazališta i smrti seže u daleku prošlost, u same početke kazališne umjetnosti jer je smrt, kako bi britanski dramatičar Howard Baker rekao, preokupacija velike umjetnosti čak i kad nije njezina neposredna tema. S time se u potpunosti slaže francuski redatelj Aurélien Bory, čija je predstava Sedam dasaka varke u produkciji Scčnes de la terre i Cie 111, 20. lipnja otvorila 23. Eurokaz.

Organizatori festivala svake godine, na festival pozivaju predstave ovisno o odabranoj temi, jer je početna ideja da se dovode predstave novog ili drukčijeg kazališta već dugo upitna, s obzirom da su velika imena eksperimentalnoga kazališta odavno prihvaćena od tzv. srednje struje pa gostuju i na njihovim festivalima te je sam termin eksperimentalnog i novog danas teško definirati.

Iz predstave Kamp

Sedam dasaka varke, primjerice, vizualno je toliko dojmljiva i izvedbeno savršena predstava te bi mogla podjednako gostovati na Tjednu suvremenoga plesa ili Festivalu svjetskoga kazališta, pa čak i Festivalu novoga cirkusa. Na prvi pogled s ovogodišnjom Eurokazovom temom – temom smrti nema mnogo dodirnih točaka. Četrnaestero kineskih akrobata fascinantnom preciznošću i matematičkom točnošću slaže sedam lukavih ploča od kojih se sastoji kineska igra tangram, no kako se po tim predimenzioniranim geometrijskim oblicima penju i spuštaju, padaju pod njih i dižu ih, metaforički prikazuju životni ciklus od rođenja do smrti. Zato, otkriva Bory, iako nije o smrti mislio dok je stvarao predstavu, sada točno zna da se ona sjajno uklapa u temu festivala jer je, »smrt nekako unutar predstave.

To je i razlog zašto je predstava vrlo mračna, gotovo sva u crnini – crni su blokovi, kostimi, pod. Postoje i neki prizori koji prikazuju samu smrt. To je zanimljiva tema. Mislim da je čak u umjetnosti i kazalištu ona tema broj jedan. Smrt je vrlo važna jer smo jedino za nju svi sigurni da će se dogoditi, ona je sveprisutna i ne možemo je izbjeći. Upravo zato umjetnik, što god radio, uvijek govori o smrti – ona je veliki problem za sve, a osobito za umjetnike koji žele probiti granice, pa tako i ograničenje smrti. Da bismo stvari doživjeli i iskusili drugačije, potrebna nam je umjetnost i po tome je ona vrlo duhovna. A duhovnost je, pak, usko povezana sa smrti te se tako taj krug zatvara.«

Budući da je po struci i fizičar, Bory se dugo bavio primjenom fizičkih zakona i matematičkih principa u kazalištu, no s ovom je predstavom, smatra, dosegnuo sam vrh nakon kojega želi krenuti u potpuno drugom umjetničkom smjeru.

Dok je Boryjeva predstava apstraktna, o smrti vrlo izravno, mučno i snažno progovara izvrsna predstava Kamp nizozemske skupine Hotel Modern, rekonstruirajući na pozornici, s pomoću dvije tisuće minijaturnih lutaka te modela baraka i željeznice, najveću tvornicu smrti – logor Ausch-witz. Pauline Kalker za njom je posegnula jer je bila potaknuta osobnom poviješću. Djed joj je, naime, umro u Auschwitzu i htjela ga je, putem predstave, na simboličan način susresti. »Bilo nam je vrlo teško približiti se toj temi. Prije rada na samoj predstavi dosta smo istraživali te raspravljali o tome kako je nemoguće zamisliti tu strahotu. Ipak sam htjela nastaviti raditi, prisilila sam se na to jer mi se otac razbolio i znala sam da je više ne smijem odgađati jer on jedini zna dio djedove priče.«

Dodaje Pauline Kelker »vrlo je dragocjeno kad znate da ste u ljudima nešto otvorili, da ste ih dirnuli ili potaknuli na razmišljanje. Mi pokazujemo ružnu stranu čovječanstva i ponosni smo na to da nismo zatvorili oči, nego da smo se u to hrabro i duboko upustili.«

Bez riječi, s tek pokojim zvukom, prikazuje se jedan dan u logoru, publika prati lutke na maketi i na projektoru, iz bliže i dalje vizure, a zadivljujuće je to što je svako lice, svaka grimasa, potpuno različita te osim što odaje zajedničku patnju, otkriva i svaku pojedinačno. Lutke su, prema mišljenju Pauline Kelker, najprikladniji medij za prikazivanje smrti. »Drugačije je promatrati mrtva tijela kroz lutke, nego gledati fotografiju pravih trupala. Lutka stvara veću distancu pa nas neće šokirati ono što vidimo, nego ono što znamo. Mislim da bi se realne slike strahota trebale pokazati u obrazovnim institucijama, a da ih umjetnost može prikazivati blaže, apstraktnije te na taj način u gledateljima otvoriti neke nove kanale za razmišljanje.«

Temi smrti na potpuno je drukčiji način pristupila popularna britanska skupina Forced Entertaiment, koja se u pomalo razvučenoj predstavi Spektakularno duhovito poigrava ustaljenim kazališnim konvencijama i izvedbama. Glumac Robin Arthur odjeven u kostim kostura dolazi na pozornicu i publici pripovijeda o predstavi koja se trebala održati, a glumica Claire Marshall pritom izvodi patetičnu i preglumljenu scenu smrti. Na pitanje parodiraju li time različita, često naglašena umiranja u dramskom kazalištu, Robin Arthur odgovara: »Mislim da to čak i nije parodija jer na neki čudan način glumica to voli raditi. Glumci naprosto vole umirati na pozornici – to je za svakog izvođača velika stvar koja je povezana s taštinom jer nema veće melodramatike od ‘moje velike smrti’.«

I dok predstava Forced Entertaimenta nije izvedena jer je, kako piše Gordana Vnuk u programskoj knjižici »umrla prije izvedbe«, predstava Knjiga mrtvih Zlatka Burića Kića govori o nekad slavnu, no davno umrlu Kugla glumištu, prisjeća se pojedinih fragmenata i ljudi te tako uspostavlja dijalog s vremenom i ljudima kojih više nema. »Predstave postoje i nestaju. Nikada više neće biti Kugla glumišta, niti bi ta akcija danas imala ondašnju vrijednost. Zato me smeta kada ljudi od nas očekuju da se ponovno okupimo – to nema nikakva smisla jer ta vrsta prakse više nije radikalna. Naša je predstava jedno emocionalno putovanje i misaona refleksija o tome što smo radili, ali isto tako i konačni iskaz da je danas to uistinu mrtvo. Osim toga, mi govorimo o ljudima koji su mrtvi, fragmenti svakodnevice i krhotine dramskog teksta koje izgovaramo istinite su rečenice dnevnika mrtvih ljudi. To nam daje snagu da stojimo iza nečega što se inače očitava kao banalnost, da pokažemo da se naš život, kad nam se približava smrt, odigrava u jednoj raspuknutoj slici«, objašnjava Zlatko Burić Kićo.

I na samu kraju festival se preselio na Mirogoj, gdje se, u projektu Tertulia, pokušava uspostaviti dijalog prošlosti i sadašnjosti, živih i umrlih. Sama riječ označava oblike razgovora i druženja argentinske građanske klase s kraja 19. stoljeća, a dizajner zvuka Nicolas Varchausky i likovni umjetnik Eduardo Molinari svoj su multimedijalni projekt prvi put izveli u Buenos Airesu na groblju La Recoleta. »Htjeli smo otvoriti groblje noću i pozvati publiku da hoda i luta po prostoru, susreće se sa slikama i zvukovima iz svoje povijesti. Tim projektom postavljamo različita pitanja, kao na primjer: što znači zapamtiti ili zaboraviti? Je li smrt osobna ili kolektivna refleksija, stvar zajednice ili samo obitelji?Upravo zbog tog dijaloga koji smo htjeli uspostaviti između svih nas i svih njih – mrtvih, bilo nam je potpuno logično odabrati groblje kao mjesto izvedbe«, kaže Nicolas Varchausky.

Tertulia je ujedno najveći ovogodišnji Eurokazov projekt, a za hrvatsku izvedbu s argentinskim su umjetnicima surađivali Saša Božić i Simon Bogojević Narath. Izvedena je četiri puta, a njime je u nedjelju, 28. lipnja, festival završio. Na programu je još bila Posljednja predstava Petra Halasza, dokumentarni film o pioniru nezavisnoga mađarskog kazališta te osnivaču jednog od najboljih nezavisnih kazališta u New Yorku – kazališta Squot te U agoniji Branka Brezovca kao dio smjene Pogrešno čitanje pisca u okviru konferencije Performance Studies International.

Katarina Kolega