Dalibor Brozović (1928–2009)

Dalibor Brozović (1928–2009)

U petak, 19. lipnja 2009, napustio nas je akademik Dalibor Brozović, jedan od najvećih hrvatskih lingvista 20. stoljeća. Rođen 28. srpnja 1928. u Sarajevu, završio je osnovnu školu u Zenici, a gimnaziju u Visokom, Sarajevu i Zagrebu. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu studirao je slavistiku i talijanski jezik, te diplomirao 1951. Bio je asistent na Akademiji za kazališnu umjetnost (1952–1953), zatim lektor na Filozofskom fakultetu u Ljubljani, a osnivanjem Filozofskoga fakulteta u Zadru zaposlio se ondje kao asistent 1956. Na tom je fakultetu ostao do završetka sveučilišne karijere (1990). Docentom je postao 1958, 1962. izvanrednim, a 1968. redovitim profesorom.

Brozovićev utjecaj na suvremenu hrvatsku lingvistiku teško je precijeniti. Njegov se doprinos očitovao u mnogim granama jezične znanosti, no ipak je najznatniji u disciplinama koje su ga najviše zaokupljale, i kojima je posvetio nekoliko desetljeća svojega života. To su hrvatska i slavenska dijalektologija, povijest hrvatskoga jezika, sociolingvistika i fonologija. Već je svojom doktorskom disertacijom Govori u dolini rijeke Fojnice Brozović otvorio nove putove slavenskoj dijalektologiji, dokazujući postojanje do tada nepoznatoga istočnobosanskog štokavskog dijalekta i razvijajući strukturalistički pristup dijalektološkim istraživanjima. U svojim je kasnijim dijalektološkim radovima Brozović opisao mnoge hrvatske i bosanske govore, a najveća mu je zasluga što je u značajnoj mjeri rasvijetlio iskonsko, predmigracijsko stanje južnoslavenskih dijalekata i njihovu rasprostranjenost, te što je jasno izdvojio osobitosti zapadnoštokavskoga narječja iz kojega se razvila većina suvremenih hrvatskih štokavskih govora. Kruna je Brozovićevih povijesnih istraživanja njegov opsežni članak Hrvatski jezik, njegovo mjesto unutar južnoslavenskih i slavenskih jezika, njegove povijesnemijene kao jezika hrvatske književnosti. Tijekom čitave svoje znanstvene karijere Brozović je ustrajao na znanstvenom obrazlaganju posebnosti hrvatskoga jezičnog izraza, pa i u razdobljima kad su njegova znanstvena stajališta bila politički izrazito neoportuna. Bio je jedan od autora Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika 1967, temeljnog dokumenta hrvatskoga otpora jugoslavenskom jezičnom unitarizmu i totalitarizmu.

Brozovićeva je knjiga Standardni jezik (Zagreb 1970) označila novo razdoblje u hrvatskoj lingvistici i slavistici, a dobila je znatne odjeke i u inozemstvu. U njoj je Brozović problematici standardnoga jezika pristupio sa suvremene sociolingvističke točke gledišta, jasno ističući složene hijerarhijske odnose među jezičnim varijetetima, te ističući važnost opreke tzv. organskih i neorganskih idioma (terminološka i pojmovna razlika koju dugujemo upravo Brozoviću). U svojim je istraživanjima fonologije hrvatskoga jezika Brozović rano prihvatio najsuvremenije strukturalističke metode, što se odrazilo i u njegovoj monumentalnoj Fonologiji hrvatskoga književnog jezika (Zagreb 1991).

Naposljetku, treba reći da je Dalibor Brozović bio jedan od rijetkih hrvatskih lingvista 20. stoljeća koji su pokazivali kompetentan interes za svjetske lingvističke teme, prije svega za probleme jezične tipologije i genetske klasifikacije jezika svijeta. Pisao je o problemima odnosa baltijskih i slavenskih jezika, a za svojih studijskih boravaka u SAD, Francuskoj i Sovjetskom Savezu upoznao se sa strukturom mnogobrojnih afričkih, kavkaskih i američkih indijanskih jezika, te je svoja slavistička i kroatistička istraživanja uvijek znao smjestiti u širi obzor tipološke i genetske lingvistike.

Brozović je bio jedan od rijetkih znanstvenika koji su, gledajući unatrag na svoju višedesetljetnu znanstvenu karijeru, mogli biti zadovoljni osjećajem da su ostvarili neizbrisiv doprinos cijelom nizu naizgled nepovezanih područja. Svi ćemo ga pamtiti kao sjajnoga predavača, duhovita i nadahnuta sugovornika i preciznoga i savjesnog znanstvenika, koji je odgojio nekoliko generacija hrvatskih lingvista, među kojima i autora ovih redaka.

U svojoj sveučilišnoj karijeri kao predavač gostovao je na više svjetskih sveučilišta. Kao gostujući profesor boravio je na Sveučilištu Michigana u Ann Arboru (1969) i na Sveučilištu u Regensburgu (1971). Od 1991. do 2001. bio je glavni ravnatelj Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža u Zagrebu. Članom suradnikom Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (tada JAZU) postao je 1975, izvanrednim članom 1977, a 1986. redovitim članom. Osim toga, bio je i vanjski član Makedonske akademije nauka i umjetnosti i član Academia Europea.

Za svoj je znanstveni rad akademik Brozović primio mnoge nagrade, među ostalim Nagradu Grada Zadra (1970), Nagradu za životno djelo Republike Hrvatske (2002) i nagradu Stjepan Ivšić. Nositelj je nekoliko odlikovanja, među kojima velereda kralja Zvonimira, reda Danice Hrvatske s likom Ruđera Boškovića i bugarskoga ordena Madarskog konjanika 1. reda.

Ranko Matasović