Čipkarice i paški motivi

Čipkarice i paški motivi

Osobno vjerujem da dvije fotografije na izložbi Paških motiva Branke Primorac amblematično naglašavaju autoričin komparativni pristup kulturnopovijesnom identitetu paških čipkarica i paškoj renesansnoj arhitekturi

Američki fotograf Aaron Siskind (1903–1991) rekao je da »fotografija izražava način na koji fotograf osjeća, dodiruje i voli. To što si uhvatio na filmu ostaje zauvijek. Fotografija pamti najmanje sitnice još dugo nakon što si ih ti sve zaboravio.«

Na Siskindov citat može se lijepo nadovezati misao da postoje fotografi i fotografkinje koji, snimajući odabrane motive, svjesno i namjerno žele dokumentirati te motive ne samo da ti motivi ne bi pali u zaborav nego i da bi postali dio određene kulturne baštine i fotografova umjetničkog djela.

Ciklus fotografija, Paški motivi, zagrebačke novinarke, spisateljice i fotografkinje Branke Primorac primjer je koji podupire i Siskindovo mišljenje o fotografu i fotografiji, i moj dodatak njegovu mišljenju. Paški motivi podijeljeni su na dva dijela: prvi je posvećen krajolicima Paga i renesansnoj arhitekturi, dio koje je u 15. stoljeću izveo zadarski Venecijanac, kipar i arhitekt Juraj Dalmatinac, a drugi je dio ciklusa posvećen paškim čipkaricama i njihovim čarobnim čipkama. Nije slučajno da je Branka Primorac, izabravši te dvije naoko različite teme, težila njihovu ujedinjenju i spajanju. Polazeći od kontrasta između bjeline paške arhitekture, dramatičnoga kamenjara, soli i čipke, i udovičke crnine i mirnoće postarijih paških čipkarica, autorica je postigla neobično efikasnu ravnotežu. Naime, čipkarice i arhitektonski objekti na fotografijama Branke Primorac redovito su usredišteni na zlatnosmeđim podlogama ulica i trgova osvijetljenih ili škrtim, noćnim svjetlom, ili mrtvim mediteranskim podnevom kada sunčeva jara bijeli sve oko sebe u čvrste plohe, bacajući kratke, tamne sjene drveća i kuća po praznim ulicama. Taj crno-bijeli kontrast u boji na fotografijama Branke Primorac može se razumjeti i kao svojevrstan tonalno-semantički simbolizam koji čvrsto podupire autoričinu nakanu da u fotografijama poveže kulturnu prošlost hrvatske baštine s europskom baštinom i vlastitom sviješću o pripadnosti toj baštini.

Dio je te baštine i arhitektura kasne gotike, koja se raširila Europom u razdoblju između 13. i 14. stoljeća. Talijanski slikar i arhitekt Giorgio Vasari (1511–1574) nazvao ju je cvjetnom gotikom zbog brojnih cvjetnih ukrasa. Najistaknutiji je od tih ukrasa rozeta, okrugli prozor kroz koji difuzno svjetlo sipi u unutarnji prostor građevine na čijoj se fasadi rozeta nalazi. Rozeta je simbol kretanja, nebeskoga svoda, jutarnjega sunca, ruže, lopoča.

Na fotografiji Stolna crkva u Pagu oko objektiva Branke Primorac usredotočeno je na bijelo-žućkastu fasadu crkve na čijem je gornjem dijelu usađena cvjetna rozeta. Ispred crkve prazan je trg osvijetljen blijedim, noćnim svjetlom, a iza crkve mrklo nebo. Ta izvanredna fotografija odaje fotografkinjinu unutrašnju disciplinu u kojoj ona sintetizira jednostavnost svog subjekta s transcendentalnom porukom tog subjekta.

Rozeta na fotografiji Stolna crkva u Pagu priziva u misli čipke-rozete, stolne ukrase koje su paške čipkarice počele šiti iglom također u 15. stoljeću. Povijest kaže da podrijetlo paške čipke seže u vremena drevne Mikene, a u Pag su je donijele časne sestre benediktinke s južnog Mediterana. Njihova tehnika izrađivanja končanih ukrasa bio je bod šivane čipke u obliku geometrijski točne okrugle, kvadratne ili pravokutne cvjetičaste mrežice s čvrstom, izvornom točkom-cvijetom u sredini.

Na fotografijama Branke Primorac stare paške čipkarice, odjevene u crne, udovičke oprave, uglavnom sjede ispred pragova kućâ na stolčićima na kojima iglom šivaju snježnobijelu čipku. Neke žene drže u rukama ispruženim ispred sebe dragocjeni, bijeli, čipkani cvijet ili kvadratični ukras, druge ih pak drže u krilu. Iako je perspektiva na tim fotografijama plošna, sadržaj je fotografije taj koji diktira fotografkinjin pristup temi; stare čipkarice nisu željele pokazati sebe na fotografiji, nego svoj rad. One ne poziraju, statične su, ali njihovi kristalični, čipkani ukrasi, koje stidljivo pokazuju, zaigrani su u svojim prepletenim, latičastim krugovima i križevima. Nije stoga slučajno da je Branka Primorac na svakoj fotografiji tražila, i našla, jednostavnost i čistoću bjeline na crnini, dajući nam tako uvid i u samozatajan život čipkarica i u specifičan tekstualni oblik njihova tekstilnog rukotvorstva.

Osobno vjerujem da dvije fotografije na izložbi Paških motiva Branke Primorac amblematično naglašavaju autoričin komparativni pristup kulturnopovijesnom identitetu paških čipkarica i paškoj renesansnoj arhitekturi. Na fotografiji Čipkarica na prozoru, kao što i naslov kaže, oko objektiva Branke Primorac zaokružilo je u plitkoj perspektivi nježnu glavu i dio torza sjedokose, postarije žene odjevene u crno. Ona stoji nekoliko koraka iza bijelih, raskriljenih prozorskih grilja. Na prozorskoj dasci ispred čipkarice nehajno su poslagani njezini radovi – nekoliko čipkanih rozeta. Sadržaj, krupni prednji plan i tiha perspektiva te fotografije simboliziraju materijalizaciju duhovnoga svijeta koji otkriva žensku potrebu za samoizražavanjem, kreativnošću i ljepotom.

Na drugoj fotografiji Branka Primorac ovjekovječila je noćni utok ulice Donja vela u prostrani Trg Petra Krešimira Četvrtog, trg koji Pažani jednostavno zovu pjacom. Na lijevoj strani ulice raskošan je Knežev dvor, a na desnoj elegantna, renesansna kuća. Sadržaj, prostornost i otvorena perspektiva izražavaju na toj fotografiji Brankinu sintezu umjetničkoga doživljaja u kojem se ljepota izvanjskog svijeta i njezina kontemplacija o tome svijetu stapaju u jedno.

Neda Miranda Blažević-Krietzman