Budi svoj

Budi svoj

FIDES VIDAKOVIĆ

(1921 – 2003)

Gasnu zvijezde

Gasnu zvijezde

nebom duboke tišine

radi tuge čovjeka.

Zemlja upija

krv ranjenih,

grli

nemoć iscrpljenih.

Mržnja ruši,

pali

i ubija.

Gasnu zvijezde

beskrajem tišine

da sakriju prognane.

Molitva miluje

visine.

LAZAR MERKOVIĆ (Subotica, 1926)

Park

Možda su ljepša

nadanja:

proljeća

zarivena

u plač

snijega.

A sada:

vječno

zelenilo

nadanja.

Triptih

1.

Nije uvijek poražen onaj tko tako izgleda.

Da je tako, bila bi sama i svaka zvijezda.

2.

Prepisujemo se iz klice u cvat, u vlat, u plod,

dokle god i sami ne postanemo sjeme – drugima.

3.

Svi smo krenuli iz mraka prema svjetlosti.

Kamo ćemo stići, reći će oni što tek dolaze.

BRANKO JEGIĆ

(Subotica, 1944 – Subotica, 2002)

Nikomu nemojte reći

Nikomu nemojte reći

u kom su razoru ptičja gnijezda.

Sloboda, u kojim brazdama pjeva.

I čije njive svijet su svanuća.

Rado bih pošao nekud, u svemir,

gdje je vječni mir i tišina.

Ne mogu zov kraja davit.

Žitna me polja mame i vuku.

I vječno noću glas vjetra čujem.

Kao dah. Kao ljubav

svih mojih dana.

Čežnja me za domom vuče.

MATIJA MOLCER (Subotica, 1935)

Oponašanje praznine

4

moja je zemlja

sam čovjek

ustrijeljen ranjen

ne gazite više

govoreći

naša je obljetnica

milost kosturima

86

sve je moje

jer mi ništa ne treba

VOJISLAV SEKELJ (Subotica, 1946)

U polju

Kor rose jutros

na gležnjevima bosim mi

hram slobode podigoše.

Vukovar

Poslije toliko žrtava

nakon svih razaranja

očaj je moja domovina.

MARKO VUKOV (Subotica, 1938 – Subotica, 1995)

Ja, buntovnik s razlogom

Ja, buntovnik s razlogom,

prepoznatljiv slobodom

što tražeći temelje

svojim bližnjima

kao rušitelj izgledam,

a bezbrižni, žvačući vrijeme

sigurni da nehaj donosi korist

glumeći neznanje o postojanju

nečije svetinje

složno i vješto kasape moj barjak

skromniji od svih –

na jarbolu se ne zaleprša –

skriti ga ne želim

i vapim Gospodu koji vječno

u vrijeme što prijeti

Beskraj krajolikom riše

da zaklon dade umornoj duši.

MIRKO KOPUNOVIĆ

(Subotica, 1952)

Tuga

Na pragu sna

poklekla

slomljena

zvoni

radost.

Svjetlost

U kamen

ulivena

žarom sjećanja

još uvijek

plamti

svijeća

jedna.

JOSIP TEMUNOVIĆ

(Stari Žednik, 1938 –

Subotica, 2006)

Prorok

Dolina, zagrljena vodama,

znakom tajni i života,

prepuna je nepomičnosti i mrtvila.

Tri dana hoda

s mnoštvom izgovorenih riječi,

al bez kostrijeti

pepela i suza Ninivljana.

S mučninom neuspjeha

povukoh se u sjenu drveta Jonina.

U očaju pobjegoh u gorje od Gospoda.

Umor me svlada,

zastadoh da se odmorim

na obroncima bregova.

Izmučeni pogled i mašta

htjedoše se umiriti

nad dolinom preko voda.

Iznenada, poput trešnje sa Siona,

zadrhtah, jer ugledah vrh Babilona.

Slomljen sam.

Preda mnom leži dolina puna kostiju.

Sledih se.

Osjetih ugodni mrak nad osjetilima.

S posljednjim naporom bića

potužih se Gospodu

što nisam među mrtvima.

Na drski prigovor odgovori Gospod,

snažno i s ljubavlju:

»Prorokuj kostima!«

PETKO VOJNIĆ PURČAR

(Subotica, 1939)

Rasprsla gruda

Zemlja se postepeno hladi

Hladim se

Rasprsla gruda

Od koga li je bačena kamo

Postan život

Vraćen grobaru skromne sahrane

U sutrašnjim stopama

Šutnja zbori

S nekoliko dalekih i nepoznatih

Mirisom mrijet

Raskvašenu zdjelu

Mahovinasto udišemo

Kao pušači

I žito, naravno,

I grob.

LAZAR FRANCIŠKOVIĆ

(Subotica, 1948)

Vihor u kugli sunca

Po pijesku

Kao proljetna kiša.

Šum galeba u nebu bez oblaka.

Na cesti bez ceste

Čovjek

Sa svojim križem.

JASNA MELVINGER

(Petrovaradin, 1940)

Erato, a u NATO-ratu

Nisam ni zazivala svoju muzu Erato

A u tome, ne, baš, odmah, ni NATO-ratu

Da zaviri k meni, na taj petnaesti kat

Ta, nije, valjda, sve otišlo u nepovrat

Ni s mojom od moljaca izjedenom odjećom

A ni s tom Jugoslavijom, dabome, već trećom

Kada se palila svijeća umjesto žarulje

I čekalo u redu za šećer i ulje

Dabome da je tlo, ne jednom, podrhtavalo

Dok se ukraj ledenih radijatora smrzavalo

Zašto lagati da nije bilo potmuloga straha

Uza svu brigu kako podgrijati nasušni lonac graha

Ponegdje je, i tada, sve treštalo od veselja

Nisu svi strepili zbog starih i bolesnih roditelja

Ne, nije u meni bilo, baš, nade, a ni vjere

U te što likujući prazne na sve strane šaržere

ILIJA ŽARKOVIĆ (Golubinci, 1947)

Na raskrižju

Kada stekneš prijatelja,

zatitra u tebi želja

da to traje cijeli vijek;

jer, On biva simfonija

što u dušu se upija

kao melem, kao lijek.

Onda, kad godine minu

i kad naslutiš prazninu

koju nosi sudbe tijek,

krene svatko svojoj stazi.

Al’ prijatelj kad odlazi,

ne odlazi zauvijek.

TOMISLAV ŽIGMANOV (Tavankut, 1967)

Iskri tuga

Suza iskri,

Žustar vir.

Svijetli, bistri

bijeli mir!

Kreće, tvori

Sreće pir.

Ljubav zbori:

Trajni hir!

Suza klizne,

Nesta mir!

Usna pisne –

Tuge dir…

ANTE VUKOV (Subotica, 1955)

Ružan san

Sužanj

na brodu omane.

Teškim lancima sapet.

Velemore, Ravnica.

Uz nebitnost bura

na raspuću valova.

Biti svjetlosni galeb,

ili sidro od rđe.

Nad vidikom,

smjenjuju se boje u slijedu

radosnu i skladnu.

Titraju te gasnu.

Vani je svuda svjetlo.

Sužanj samo,

granicom kruga tame

u nedogled brodi.

BLAŽENKA RUDIĆ (Bikovo, 1966)

Pustinja

Obična.

Suha.

Jednolična.

Neprocjenjiv dar:

kap kiše,

kaktusov cvijet.

Kako preživjeti?

Rasti u dubinu.

Puštati korijen

duboko

do Izvora.

ZVONKO SARIĆ (Subotica, 1963)

Budućnost je ono čemu pripadam

tko je pobjednik nakon ponovljene igre

sna o jednakosti šansama »uzmi ili ostavi«

i ravnopravnim mogućnostima dva Staljina;

misliš da si pametniji od njih

sabran i mudar u sezoni stakla

sve dok ne počneš fanatično urlati

na noćnom mitingu sektora 27

slaveći sutrašnji uspjeh histerična smijeha;

skriven iza svinjske maske iscjelitelja

krvavo krpenih biljega zbjegova

budi kratak, jer prilika se neće ponoviti

osim na bedževima kožnih jakni –

seksi Loli čudne čizme marširaju,

iznevjerit će te prvom prilikom

nijemi sinovi slobode,

mijenjaju se vremena, mijenjaju se ljudi

davljenik se hvata đačkim mentalitetom

za Hitlera koji mirno peca trudan

važna je količina nanosa pamćenja

za kaleidoskop stanara u mojoj glavi,

budućnost je ono čemu pripadam.

MILOVAN MIKOVIĆ

(Subotica, 1947)

Hologram

Pred putom si.

Očajnički želiš

– nekamo otići.

Ovdje zaboravljen si

mučnim snovima.

Laž se rasprostrla

i nema zidova

koji bi te skrili.

Tu ostavio bi

– sve.

I hologram

– da te ne traže

u osami

i ne oplakuju

zavide, mrze.

Skrivena

u nekoj

alpskoj kotlini

prije snjegova.

MARKO KLJAJIĆ

(Jakotina, 1950)

Budi svoj (Šenoi)

Ako nas ima

nek nas ima

ako nas nema

neka nas nema

još nas ima

i neka nas ima

ako nas neće biti

što nas ima

nek nas ne bude

ako nas ima

a nas nema

bolje je da nas nema

kad nas ima

(naime)

bolje je biti

pa ne biti

već biti

a ne biti

Izbor T. Žigmanov