Budi svoj
FIDES VIDAKOVIĆ
(1921 – 2003)
Gasnu zvijezde
Gasnu zvijezde
nebom duboke tišine
radi tuge čovjeka.
Zemlja upija
krv ranjenih,
grli
nemoć iscrpljenih.
Mržnja ruši,
pali
i ubija.
Gasnu zvijezde
beskrajem tišine
da sakriju prognane.
Molitva miluje
visine.
LAZAR MERKOVIĆ (Subotica, 1926)
Park
Možda su ljepša
nadanja:
proljeća
zarivena
u plač
snijega.
A sada:
vječno
zelenilo
nadanja.
Triptih
1.
Nije uvijek poražen onaj tko tako izgleda.
Da je tako, bila bi sama i svaka zvijezda.
2.
Prepisujemo se iz klice u cvat, u vlat, u plod,
dokle god i sami ne postanemo sjeme – drugima.
3.
Svi smo krenuli iz mraka prema svjetlosti.
Kamo ćemo stići, reći će oni što tek dolaze.
BRANKO JEGIĆ
(Subotica, 1944 – Subotica, 2002)
Nikomu nemojte reći
Nikomu nemojte reći
u kom su razoru ptičja gnijezda.
Sloboda, u kojim brazdama pjeva.
I čije njive svijet su svanuća.
Rado bih pošao nekud, u svemir,
gdje je vječni mir i tišina.
Ne mogu zov kraja davit.
Žitna me polja mame i vuku.
I vječno noću glas vjetra čujem.
Kao dah. Kao ljubav
svih mojih dana.
Čežnja me za domom vuče.
MATIJA MOLCER (Subotica, 1935)
Oponašanje praznine
4
moja je zemlja
sam čovjek
ustrijeljen ranjen
ne gazite više
govoreći
naša je obljetnica
milost kosturima
86
sve je moje
jer mi ništa ne treba
VOJISLAV SEKELJ (Subotica, 1946)
U polju
Kor rose jutros
na gležnjevima bosim mi
hram slobode podigoše.
Vukovar
Poslije toliko žrtava
nakon svih razaranja
očaj je moja domovina.
MARKO VUKOV (Subotica, 1938 – Subotica, 1995)
Ja, buntovnik s razlogom
Ja, buntovnik s razlogom,
prepoznatljiv slobodom
što tražeći temelje
svojim bližnjima
kao rušitelj izgledam,
a bezbrižni, žvačući vrijeme
sigurni da nehaj donosi korist
glumeći neznanje o postojanju
nečije svetinje
složno i vješto kasape moj barjak
skromniji od svih –
na jarbolu se ne zaleprša –
skriti ga ne želim
i vapim Gospodu koji vječno
u vrijeme što prijeti
Beskraj krajolikom riše
da zaklon dade umornoj duši.
MIRKO KOPUNOVIĆ
(Subotica, 1952)
Tuga
Na pragu sna
poklekla
slomljena
zvoni
radost.
Svjetlost
U kamen
ulivena
žarom sjećanja
još uvijek
plamti
svijeća
jedna.
JOSIP TEMUNOVIĆ
(Stari Žednik, 1938 –
Subotica, 2006)
Prorok
Dolina, zagrljena vodama,
znakom tajni i života,
prepuna je nepomičnosti i mrtvila.
Tri dana hoda
s mnoštvom izgovorenih riječi,
al bez kostrijeti
pepela i suza Ninivljana.
S mučninom neuspjeha
povukoh se u sjenu drveta Jonina.
U očaju pobjegoh u gorje od Gospoda.
Umor me svlada,
zastadoh da se odmorim
na obroncima bregova.
Izmučeni pogled i mašta
htjedoše se umiriti
nad dolinom preko voda.
Iznenada, poput trešnje sa Siona,
zadrhtah, jer ugledah vrh Babilona.
Slomljen sam.
Preda mnom leži dolina puna kostiju.
Sledih se.
Osjetih ugodni mrak nad osjetilima.
S posljednjim naporom bića
potužih se Gospodu
što nisam među mrtvima.
Na drski prigovor odgovori Gospod,
snažno i s ljubavlju:
»Prorokuj kostima!«
PETKO VOJNIĆ PURČAR
(Subotica, 1939)
Rasprsla gruda
Zemlja se postepeno hladi
Hladim se
Rasprsla gruda
Od koga li je bačena kamo
Postan život
Vraćen grobaru skromne sahrane
U sutrašnjim stopama
Šutnja zbori
S nekoliko dalekih i nepoznatih
Mirisom mrijet
Raskvašenu zdjelu
Mahovinasto udišemo
Kao pušači
I žito, naravno,
I grob.
LAZAR FRANCIŠKOVIĆ
(Subotica, 1948)
Vihor u kugli sunca
Po pijesku
Kao proljetna kiša.
Šum galeba u nebu bez oblaka.
Na cesti bez ceste
Čovjek
Sa svojim križem.
JASNA MELVINGER
(Petrovaradin, 1940)
Erato, a u NATO-ratu
Nisam ni zazivala svoju muzu Erato
A u tome, ne, baš, odmah, ni NATO-ratu
Da zaviri k meni, na taj petnaesti kat
Ta, nije, valjda, sve otišlo u nepovrat
Ni s mojom od moljaca izjedenom odjećom
A ni s tom Jugoslavijom, dabome, već trećom
Kada se palila svijeća umjesto žarulje
I čekalo u redu za šećer i ulje
Dabome da je tlo, ne jednom, podrhtavalo
Dok se ukraj ledenih radijatora smrzavalo
Zašto lagati da nije bilo potmuloga straha
Uza svu brigu kako podgrijati nasušni lonac graha
Ponegdje je, i tada, sve treštalo od veselja
Nisu svi strepili zbog starih i bolesnih roditelja
Ne, nije u meni bilo, baš, nade, a ni vjere
U te što likujući prazne na sve strane šaržere
ILIJA ŽARKOVIĆ (Golubinci, 1947)
Na raskrižju
Kada stekneš prijatelja,
zatitra u tebi želja
da to traje cijeli vijek;
jer, On biva simfonija
što u dušu se upija
kao melem, kao lijek.
Onda, kad godine minu
i kad naslutiš prazninu
koju nosi sudbe tijek,
krene svatko svojoj stazi.
Al’ prijatelj kad odlazi,
ne odlazi zauvijek.
TOMISLAV ŽIGMANOV (Tavankut, 1967)
Iskri tuga
Suza iskri,
Žustar vir.
Svijetli, bistri
bijeli mir!
Kreće, tvori
Sreće pir.
Ljubav zbori:
Trajni hir!
Suza klizne,
Nesta mir!
Usna pisne –
Tuge dir…
ANTE VUKOV (Subotica, 1955)
Ružan san
Sužanj
na brodu omane.
Teškim lancima sapet.
Velemore, Ravnica.
Uz nebitnost bura
na raspuću valova.
Biti svjetlosni galeb,
ili sidro od rđe.
Nad vidikom,
smjenjuju se boje u slijedu
radosnu i skladnu.
Titraju te gasnu.
Vani je svuda svjetlo.
Sužanj samo,
granicom kruga tame
u nedogled brodi.
BLAŽENKA RUDIĆ (Bikovo, 1966)
Pustinja
Obična.
Suha.
Jednolična.
Neprocjenjiv dar:
kap kiše,
kaktusov cvijet.
Kako preživjeti?
Rasti u dubinu.
Puštati korijen
duboko
do Izvora.
ZVONKO SARIĆ (Subotica, 1963)
Budućnost je ono čemu pripadam
tko je pobjednik nakon ponovljene igre
sna o jednakosti šansama »uzmi ili ostavi«
i ravnopravnim mogućnostima dva Staljina;
misliš da si pametniji od njih
sabran i mudar u sezoni stakla
sve dok ne počneš fanatično urlati
na noćnom mitingu sektora 27
slaveći sutrašnji uspjeh histerična smijeha;
skriven iza svinjske maske iscjelitelja
krvavo krpenih biljega zbjegova
budi kratak, jer prilika se neće ponoviti
osim na bedževima kožnih jakni –
seksi Loli čudne čizme marširaju,
iznevjerit će te prvom prilikom
nijemi sinovi slobode,
mijenjaju se vremena, mijenjaju se ljudi
davljenik se hvata đačkim mentalitetom
za Hitlera koji mirno peca trudan
važna je količina nanosa pamćenja
za kaleidoskop stanara u mojoj glavi,
budućnost je ono čemu pripadam.
MILOVAN MIKOVIĆ
(Subotica, 1947)
Hologram
Pred putom si.
Očajnički želiš
– nekamo otići.
Ovdje zaboravljen si
mučnim snovima.
Laž se rasprostrla
i nema zidova
koji bi te skrili.
Tu ostavio bi
– sve.
I hologram
– da te ne traže
u osami
i ne oplakuju
zavide, mrze.
Skrivena
u nekoj
alpskoj kotlini
prije snjegova.
MARKO KLJAJIĆ
(Jakotina, 1950)
Budi svoj (Šenoi)
Ako nas ima
nek nas ima
ako nas nema
neka nas nema
još nas ima
i neka nas ima
ako nas neće biti
što nas ima
nek nas ne bude
ako nas ima
a nas nema
bolje je da nas nema
kad nas ima
(naime)
bolje je biti
pa ne biti
već biti
a ne biti
Izbor T. Žigmanov
Klikni za povratak