Zašto Slavenu Letici smeta Dan neovisnosti

Zašto Slavenu Letici smeta Dan neovisnosti

Slaven Letica, po struci sociolog medicine, ma što to značilo, a po političkoj poziciji u početku stvaranja Republike Hrvatske savjetnik predsjednika Tuđmana, u prošlom se broju Vijenca u jednom galimatijas-članku pod naslovom Tko je Hrvatskoj ukrao rođendan ili velika osveta podrumskih junaka obračunava s hrvatskim nacionalnim blagdanima. Prije svega to se odnosi na Dan neovisnosti 8. listopada, kad je tog dana 1991. u zgradi INA-e u Šubićevoj ulici Hrvatska konačno raskinula sve državnopravne veze s komunističkom Jugoslavijom.

Dosta bi prostora uzelo da se u jednako tako kobasičarskom članku upuštam u raščlambu Letičinih tvrdnji i prosudbi, pa ću se osvrnuti samo na nekoliko njegovih ključnih tvrdnji koje ne odgovaraju povijesnim činjenicama. Citirat ću radi lakše orijentacije uvodni dio Letičina članka:

»Službeni rođendan Republike Hrvatske, Dan državnosti, do 2002. bio je slavljen kao glavni nacionalni blagdan 30. svibnja. Na taj je dan 1990. održana svečana konstitutivna sjednica Hrvatskoga sabora. Kako su se u to vrijeme i vlast i narod nadali mirnu raspadu Jugoslavije (podcrtao V. K.), taj je dan izabran kao službeni rođendan hrvatske države. Nažalost našemu narodu nije bilo suđeno da njegova dvostruko potvrđena politička volja (na slobodnim i poštenim izborima 22. travnja i 6. svibnja 1990. i na referendumu o neovisnosti 19. svibnja 1991. na kojemu je 94 posto građana glasovalo za neovisnost) bude dostatan uvjet za stvaranje i međunarodno priznanje države.«

U najmanju ruku čudna je tvrdnja tadašnjeg savjetnika Predsjednika Republike da su se u to vrijeme, dakle 1990, »vlast i narod nadali mirnu raspadu Jugoslavije«. Kakav je to bio savjetnik Predsjednika Republike koji je tako razmišljao, a moguće i pogrešno savjetovao da se ne treba pripremati za oružanu obranu države u nastajanju nakon što je Slobodan Milošević 1989. s Gazimestana zagrmio da u ostvarenju velikosrpskog projekta ni oružane bitke nisu isključene. Slaven je Letica čini se u to doba još sanjao svoju Četvrtu Jugoslaviju, kako je glasio naslov njegove knjige tiskane u Zagrebu 1989. u izdanju CIP-a. Štoviše, on i iz sadašnje povijesne distance vjeruje u takvu tvrdnju, iako je svakoj iole politički pismenijoj osobi u Hrvatskoj bilo jasno da će se Hrvatska kao država u nastajanju morati krvlju braniti od velikosrpske agresije i da s Miloševićem nikakav miran raspad Jugoslavije nije bio moguć. Zadržimo se na tvrdnji Slavena Letice da je na referendumu o neovisnosti 19. svibnja 1991. glasovalo 94 posto građana. Ne mora se imati pravničko znanje da bi se iz teksta referenduma iščitalo kako to nije bio referendum o neovisnosti. Za one koji su zaboravili kako je glasilo referendumsko pitanje ovdje ćemo ga citirati: A) Jeste li za to da Republika Hrvatska, kao suverena i samostalna država, koja jamči kulturnu autonomiju i sva građanska prava Srbima i drugim pripadnicima drugih nacionalnosti u Hrvatskoj, može stupiti u savez suverenih država s drugim republikama (prema prijedlogu Republike Hrvatske i Republike Slovenije za rješenje državne krize SFRJ)? i B) Jeste li za to da Republika Hrvatska ostane u Jugoslaviji kao jedinstvenoj saveznoj državi (prema prijedlogu Republike Srbije i Socijalističke Republike Crne Gore za rješenje državne krize u SFRJ)?

Rezultati referenduma na koji je izišlo 84,9 posto birača bili su sljedeći: Za prvu varijantu, dakle da Hrvatska može stupiti u savez suverenih država s drugim republikama glasovalo je 93,2 posto (a ne 94 posto, kako navodi Slaven Letica), a za drugu varijantu glasovalo je 5,3 posto birača izišlih na referendum.

To dakle nije bio referendum o neovisnosti, nego referendum o konfederaciji (pitanje A), odnosno očuvanju Jugoslavije (pitanje B). Na temelju takva referendumskog rezultata Hrvatski je sabor 25. lipnja donio Ustavnu odluku o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske, koja je trebala stupiti na snagu kad je proglasi Sabor Republike Hrvatske. Slaven Letica kaže da je Dan državnosti »čudačkom odlukom« premješten s 30. svibnja na 25. lipnja, te da je tog istog dana odluka zamrznuta na tri mjeseca. Ni ta tvrdnja ne odgovara istini, jer ta odluka nije zamrznuta istog dana, kako tvrdi Slaven Letica, nego je tzv. Brijunskom deklaracijom, kojom je Konferencija o Jugoslaviji nastojala spasiti federaciju u raspadu, 7. srpnja Hrvatska pristala na tromjesečni moratorij za konačni čin razvrgavanja svih veza s dotadašnjom državom. Taj moratorij istjecao je 7. listopada, kad je Miloševićeva JNA u posljednjem pokušaju pokušala zaustaviti tijek povijesti i u Banskim dvorima likvidirati predsjednika Tuđmana na sastanku s Antom Markovićem.

Nakon tog raketiranja, koje za Slavena Leticu nije bombardiranje, bilo je jasno da Hrvatskoj ne preostaje ništa drugo nego da provede Ustavnu odluku o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske, pozivajući se na Deklaraciju o proglašenju suverene i samostalne Republike Hrvatske usvojenu u Hrvatskome saboru 25. lipnja 1991. Budući da je u to doba sve važnije državne odluke po slovu Ustava donosio predsjednik Tuđman, ostaje nejasno zašto je on završni državnopravni čin osamostaljenja Republike Hrvatske 8. listopada prepustio Vladimiru Šeksu. O važnosti 8. listopada, kad ga se tih godina politički ignoriralo, svojedobno je saborskim zastupnicima u ono doba agilni politički aktivist Mario Štambuk uputio opširnu promemoriju, pa je od njega Ivo Škrabalo preuzeo ideju da se taj datum proglasi Danom neovisnosti.

Itekako je znakovito da, kad se na tom zasjedanju Hrvatskoga sabora glasovalo o usvajanju Ustavne odluke o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske, nije prisustvovao gotovo nitko od tadašnjih članova Vrhovništva na čelu s predsjednikom Tuđmanom. Dio njih uopće nije došao na to zasjedanje, a drugi dio Vrhovništva, uključujući i tadašnjega predsjednika Sabora Žarka Domljana, napustio je podrumsku dvoranu INA-e neposredno prije prihvaćanja te povijesne odluke. Stjepan Mesić bio je tog dana u Bruxellesu. Svakako je ključno ponašanje predsjednika Tuđmana, o čijim se motivima izostanka s tog ključnog skupa kojim je Hrvatska konačno razvrgnula sve državnopravne veze s Jugoslavijom može tek nagađati. Ako je vjerovati upitnom Slavenu Letici, predsjednik Tuđman mu je 1997. rekao kako su i njega »zvali (!? – opaska V. K.), ali se nije htio skrivati u podrumu dok su ljudi diljem Hrvatske ginuli«. I dalje mu je predsjednik Tuđman navodno rekao: »Želio sam pokazati JNA da ih se ne bojimo!« Zdravorazumsko pitanje nakon te Tuđmanove tvrdnje jest zašto je onda, ako je želio pokazati JNA da ih se ne bojimo, izbjegao sam proglasiti, bez obzira gdje to bilo, razvrgnuće svih veza s komunističkom Jugoslavijom. Možda je odgovor u tome što je i poslije tog napada na Banske dvore Tuđman i dalje imao na umu da se na referendumu glasovalo za konfederaciju, a ne za samostalnu i neovisnu državu Hrvatsku. Valja podsjetiti da je čak dvije godine nakon toga, 1993, u poznatoj Mirovnoj inicijativi, predsjednik Tuđman zagovarao konfederalne veze s ostalim jugoslavenskim republikama, iako je Hrvatska bila međunarodnopravno priznata.

Možda je u tome i odgovor kakvi su motivi natjerali Slavena Leticu sociologa medicine i bivšeg savjetnika predsjednika Tuđmana, da se u skladu sa svojim idejama iz knjige Četvrta Jugoslavija (1989) drvljem i kamenjem obruši na povijesni čin 8. listopada 1991, kad je i formalnopravno Republika Hrvatska raskinula sve veze s komunističkom federacijom. Mnogo bi prostora trebalo da se raskrinka i ta Letičina zapjenjenost ne samo glede važnosti tog nadnevka nego i njegovih osobnih omalovažavanja onih koji su bili u tom važnom činu moderne hrvatske povijesti. Sviđalo se to nekomu ili ne, 8. listopada istinski je Dan neovisnosti Republike Hrvatske. To ne mogu biti, za što se zalaže Slaven Letica, ni 30. svibnja ni 25. lipnja 1991, jer je po tadašnjem Ustavu iz 1990. Hrvatska formalnopravno još bila sastavni dio Jugoslavije.

Vjekoslav Krsnik