Za Lipanjske zore – Ja sam Jugoslovenka

Samo četrnaest godina od završetka rata u BiH kultura sjećanja na bitne događaje posve se razvodnila i premetnula u krkanluk. I ono što je trebalo biti spomenikom svim hrvatskim žrtvama, smještenu na Trgu hrvatskih velikana u Mostaru, tek su nažalost mramorni blokovi nikada dovršena kompleksa kojega lijepo zamisli Slavomir Drinković na način da ga obasjava svjetlost koja se probija kroz vodoskoke s reljefima četrnaeststoljetne hrvatske povijesti u BiH.

Sve te slike aktualiziraše se za ovogodišnjih Lipanjskih zora, tradicionalne hercegbosanske ma-ni-festacije u znak sjećanja na povijesnu akciju hrvat-skoh vojnika, kojom je u lipnju 1992. ostvarena prva važna pobjeda nad srpsko-crnogorskim agresorom u BiH, kada su oslobođeni Mostar i dolina Neretve.

Obilježavanje Lipanjskih zora svelo se na to da šačica ratnih zapovjednika i veterana HVO-a obilazi brda i polaže vijence te organizira mise zadušnice podno križeva, ponekad i više njih dnevno. Što mladi ljudi, školarci i djeca poraća danas znadu o tim nedavnim zbivanjima u kojima im se očevi izboriše za kakvu-takvu slobodu i državotvornu zajednicu, premda ustrojem različito od one kojoj su težili?

Umjesto istine o onome za što su se borili, dobili su Lepu Brenu, koja je zapjevala hrvatskoj mladeži 11. lipnja, na dan kada je hrvatska vojska oslobodila vrhove Huma i Brkanova brda, s kojih je grad razaran i civili ubijani, a što je bilo presudno za konačno oslobođenje okupiranoga dijela Mostara. Zapjevala je tako Fahreta, i to na stadionu HŠK Zrinjskoga, hrvatske uzdanice u gradu na Neretvi. Tako je na cajki skončala hrvatska kultura pa se nitko, ne sjeti oduprijeti primitivizmu organiziranjem javnih tribina, svečanih akademija, trajnih izližbi ratnih fotografija. O osnivanju Muzeja HVO-a i Instituta Domovinskoga rata, ili nastanku monografije HVO-a godinama se samo priča, a u međuvremenu Hrvati gube elektronske medije na hrvatskom jeziku u BiH, dovode u pitanje i budućnost Sveučilišta u Mostaru, branitelje im pljuju u lice, a vođe šalju u Haag.

U siromaštvu novca, ali i duha i ideja, preinačili su sjećanje na Domovinski rat u partizanštinu. Možda nam je i suđena ta brdska kultura i Lepa Brena koja pjeva na travnjaku Zrinjskoga, dok Svetoga Antu kriomice slavimo u Cimu kao zaštitnika Mostara. Dok za mrtve branitelje gore svijeće, njihovi potomci pjevaju Ja sam Jugoslovenka.

Darko Juka