Uživao sam učiti pjevati djecu

Uživao sam učiti pjevati djecu

Točno sam zapisivao onako kako su mi ljudi pjevali. I zato njima najveća hvala što su čuvali te pjesme u sjećanju, više nego meni. Hvala im što su čuvali baštinu, što je nisu otuđili, a ja sam samo zapisao, da ne postane izgubljena baština

Skladatelj, melograf, obrađivač i pedagog Dinko Fio (Blato na Korčuli, 1924) već šest desetljeća predano njeguje te različite djelatnosti, koje proizlaze iz njegove ljubavi prema baštini i osjećaju odgovornosti prema njezinu čuvanju. Prepoznalo je to i Hrvatsko društvo skladatelja te mu nedavno dodijelilo nagradu Franjo Ksaver Kuhač za životno djelo. Spasio je od zaborava niz narodnih napjeva iz Dalmacije, zapisao ih te priredio za izvedbe klapa i zborova. Objavio je dvanaest notnih edicija i time omogućio vrijednu literaturu novim naraštajima. Osobit prinos dao je u suradnji s klapama Ošjak iz Vele Luke i Nostalgija iz Zagreba, u radu s Dječjim zborom RTV Zagreb te ansamblima Lado i Ivan Goran Kovačić.

Jeste li se s obzirom na svoje podrijetlo usredotočili na uži krug Dalmacije, čiju ste glazbenu tradiciju otkrivali?

Već kao devetnaestogodišnjak počeo sam zapisivati napjeve obilazeći otoke i lokalitete. Samo tamo gdje dobro poznajem dijalekte zapisivao sam napjeve. Točno sam zapisivao onako kako su mi ljudi pjevali. I zato njima najveća hvala što su čuvali te pjesme u sjećanju, više nego meni. Hvala im što su čuvali baštinu, što je nisu otuđili, a ja sam samo zapisao, da ne postane izgubljena baština. Stoga sam uz svaki zapis imenovao kazivača. Pa i kada skladam na pjesničke tekstove, to je uvijek na dijalektima Hvara, Korčule i tamošnjih otoka, jer tamo su moji korijeni. Prezime moga oca u gradu Hvaru potječe još iz 1514.

Kada vas pitaju što ste, kako biste opisali svoj put?

Moje dirigentsko djelovanje počelo je još za vrijeme Drugoga svjetskog rata, kada sam u vojsci vodio zbor. Zahvaljujući Bogu koji mi je darovao glas, diplomirao sam solo-pjevanje kod Lava Vrbanića, koji je bio pojam dobroga pjevačkog pedagoga. Uvijek sam više volio kolektivno, a ne solo-pjevanje. Da bi se pjevalo u operi, treba biti glumac, a ja nisam glumac, nego običan čovjek. Zato sam čitav život radio sa zborovima. Kao dječak u katedralnom zboru u Dubrovniku pjevao sam kad mi je bilo devet godina, među sopranima. Posvetio sam život podučavanju pjevačke tehnike. Vodio sam i zbor Ivan Goran Kovačić od 1970. do 1974, kada smo bili izabrani između stotinu studentskih zborova iz čitavoga svijeta, osim Australije, u dvanaest najboljih te smo mjesec dana boravili u Americi i održali niz koncerata. Prvi smo put tada izveli djela Ivana Matetića Ronjgova u Sjedinjenim Državama.

Poslije sam napisao i knjigu o načinu podučavanja glazbe na temelju istarske ljestvice, no ta knjiga, nažalost, do danas nije objavljena i to mi je jako žao. Kada bi se ta knjiga objavila i prevela na engleski jezik, posve bi se sigurno demistificirala istarska ljestvica, jer sam pronašao metodu podučavanja glazbe nastale na njezinim temeljima. Želja mi je da se to objavi, jer istarska je ljestvica još tabu tema. Ne treba biti u velikoj nakladi, jer nije riječ o popularnoj knjizi, ali stručnoj bi populaciji itekako bila od velike koristi. Moja je majka podrijetlom iz Istre i čini mi se da je to nekako ostalo u mojim genima. Kada sam prvi put čuo jednu istarsku melodiju u izvedbi Trude Reich, naježio sam se, još ne znajući za majčino podrijetlo.

Kakvo je bilo vaše iskustvo s Matetićem Ronjgovom?

Ronjgova nikada nisam upoznao, ali dopisivali smo se dvije godine prije njegove smrti. Točno na datum moga rođenja, 28. travnja, on je meni napisao prvo pismo. Doista je to nešto čudno. Prije smrti napisao mi je u posljednjem pismu: Držite u pripremi Ćaće moj. U to sam vrijeme s Dječjim zborom Volovčica, s kojim sam 1957. dobio prvu nagradu na 1. jugoslavenskom festivalu dječje muzike u Beogradu, otišao u Rijeku, kao pratnja nekim finskim skupinama mladih koje su doputovale u Hrvatsku. Na brodu prema Zadru čuli smo da je umro Matetić Ronjgov, bio je 27. lipnja 1960. I točno na dan njegova sprovoda u Opatiji mi smo, dakle zbor od devedeset i dvoje djece, pjevali upravo Ćaće moj. Bio je to doista ganutljiv trenutak.

Meni je ostavio svoje opsežno zborsko djelo Roženice, a nepunu godinu nakon njegove smrti izveli smo ga s Dječjim zborom Volovčica. I opet se dogodilo nešto čudno. Onoga dana kada smo snimali Roženice u tadašnjoj Dvorani Istra otpjevali smo tu partituru od dvadesetak strana otprve i savršeno točnom intonacijom.

Smatra vas se autoritetom na području dalmatinskoga klapskog pjevanja. Kako procjenjujete današnju sve veću popularizaciju klapa?

U Dalmaciji su na način klapa pjevali uvijek muškarci. Još kao dječak u Blatu na Korčuli slušao sam u vrijeme kada se vršilo žito kako žene pjevaju, ali uvijek dvoglasno. No kada pišem skladbe ili obrađujem napjeve, za ženske klape dodajem treći glas, kako bi se dobilo harmonijsko bogatstvo. Ali i danas smatram da za ženske, pa i dječje klape ne treba pisati s više od tri glasa.

Događa se da se u ženskim klapama pojavljuje izrazito visok glas, a to onda više nije pravi dalmatinski zvuk. A to je zvuk kakav se pjevao u kominima, sijelima na kojima bi se skupljali ljudi, prijatelji, rođaci, družili bi se, pa i pjevali. I to na način da muškarci počnu, a žene se priključuju. U spontanom pjevanju uvijek su bila tri glasa, prvi i drugi tenor te bas. A poslije se pridružio bariton. Zato sam u Zagrebu osnovao jedan komin – Komin prvi Snježanin – a domaćin toga komina, Snježana, bila je moja pjevačica u Dječjem zboru RTV Zagreb, koji sam vodio od 1961. do 1975.

Danas se svašta događa. Počele su klape pjevati i latinoameričke napjeve. Teško je to sada mijenjati, ali i na Omiškom festivalu dalo bi se napraviti većih čišćenja.

Koliko vam je značio rad s djecom?

Uživao sam učiti pjevati djecu. Nudili su mi Zbor RTV Zagreb, no nisam želio, jer svaki član pjeva svojim načinom, onako kako ga je učio njegov profesor, čime se ne uspijeva postići homogeni zvuk zbora. Mnogi se ne znaju prilagoditi načinu pjevanja u zboru. No kada ste s djecom postigli jedan uspjeh, ona su vam bila beskrajno odana.

Dvanaest je tiskanih zbirki iza vas, a sada pripremate i trinaestu?

Upravo je u pripremi za tisak zbirka sa 191 napjevom za mješovite, ženske i dječje sastave, na pjesničke tekstove raznih autora, ali i izvorne tekstove. Čak sam i sâm napravio kaligrafiju, a zbirku bi uskoro trebao objaviti Cantus.

Mirta Špoljarić