Tusculum

Tusculum

FLORILEGIJ

F1

čovjek bez lica osjeća na sebi medvjeđu

šapu

krika nema mečići čekaju svoj dio ne

znaju čega

daleki otoci u pleistocenskoj šumi

jednostavno spavaju

prvi list na vodi odvest će nas u priču

sa stablima

tu smo doma tu nam se zaleđuju udovi

i mi to znamo

lađa luta bez putnika u dubini slike

moćni slapovi slapovi žubore

Zlatko Tomičić je umro na mojim

grudima bio je nepočešljan i siv

u izbi nije bilo glazbe umro je sam ne

primjećujući ništa bizarnoga oko sebe

na mom stolu globus prilično nevješto

izrađen u obliku savršene kugle

moj pogled na Africi gdje slonovi

ostavljaju svoje mrtve

mašu surlama i ušima klate se od

Obale Bjelokosti do Sudana

žedni su brste kontinent gladni su

predivna stvorenja

hrapava trapava

mi hodamo hodimo nepoznatim

ozemljem poneki gušter

svraća nam misli na kolijevku

suvremena dizajna

za naše dijete koje čuva Europa

Versajska su zrcala zamijenjena

piramida se vidi kroz široke prozore

izlazi dama Terezija upaljena vlasišta

umiva se mlijekom

svita služavki natječe se oko nje koja će

brže šiti i vesti vezati vezice

po tijelu dobre vladarice koja je

prevarila mnogoga ljubavnika

i rađala rađala rađala

djecu bez lica koju je dodirnula

medvjedica

F17

nadopunjavamo se u histarskoj

metropoli

slažemo mozaik svakim danom

prstima oblikujemo štukature i freske

zalijevamo vrt gdje nas ponekad nema

zagrijavamo prostore iza sebe

pohrana pojedinosti naš je zadatak

u svemu se savjetujemo ujutro dok

stvaramo

poslijepodne se dodirujemo i diramo

s malo riječi

to iziskuje trud mar prije svega Ljubav

zakrivamo se iza visoka suhozida

i njega smo složili on nas nije zatvorio

već naprotiv

otvorio nam oči s pogledom na

plavo nebo

vani je more na zidovima naše slike

mi smo pisci no i slikari pasivni

glazbenici

razgovaramo ujutro s pticama

imaš plavu košulju nage noge kojima

ulaziš u vrt pa u kuću pa u vrt

miriše ručak penješ se na ljestve na

orah

svijet je trapezoidan

nosiš sav svoj sadržaj visoko u nebo

vraćaš se u moje krilo na divne šare

moje suknje

* * *

POLIS

P1

grad pod gradom

grad pod gradom

polis

grnčarija govori mnogo i postavlja

pitanja

priča o uređenoj prirodi neukim

ljudima

starim mudrostima u kojim jest

eventualni kraj svijeta

nedokučiva je plemenska antropologija

krutost pravila

u dubinama mora uvijek budni

planktoni

na zemlji ugarci u zemlji grad do grada

grad pod gradom

svako se dijete svemu nada

ne zna pretkazivati jede krišku kruha s

mašću i šećerom

odakle ta tvar

dosuđena mu je igra i pisanje grafita po

bilježnicama

grad nad gradom grad u nebu

proziran grad

nevidljiv običnom oku

a gdje je to Laponija

tamo gdje i Puerto Arenas

grad na Zemlji stvaran grad

P3

naizmjence dični Rimljani naizmjence

se opijali

jeli uživljavali se i krili u nečijem

drugom tijelu i duhu

pazeć što se zbiva u provincijama

strana im bijaše gimnastika uma i

disciplina

zameteni tragovi meka Ovidijeva put

pjesmotvor je živ i pripovijeda nam što

je nova u Rimu

začudo

ima ljudi okamenjena jezika

koji klasificiraju svijet

pričuva riječi riznica znanja na

dijalektima

to nikomu ne može napakostiti

niti sveti Pitagorini snovi

svi ljudi imaju i poroka i vrlina

uzor je ipak i zauvijek grčki

veličanstvenost bezličnog

epitaf

* * *

DILUVIJALNE PJESNI

D5

na bijelom zidu bijeli konj u propnju

prepoznaje Severa

pjesniku dragi sjever brisanoga mora i

jabučnih plantaža

sve to obvijeno maglom što orosi

plodove i ptičja krila

premaljati taj zid bilo bi više zločin

nego grijeh

čija teorija odbija mnoge bijele jahače i

njihove bijele šešire

i tako naizmjenično bijeli nas gradovi

primaju u se

postajemo hodajući grafiti narančaste

boje jer je sjever tužan

umjesto njeg bdiju ogromna stabla jer

Severu se spava

prije no izgovorimo jednu riječ a ta je

riječ tajna

volimo tajne one u nama rastu dajuć

svijetu

sitne bobice radosti a ta je riječ tajna

volimo tajne one u nama rastu darujuć

svijetu

sitne bobice radosti krademo ih

gradskim pticama

drugačijim od onih u žbunju

drugačijim od snova koji nam češljaju

misli

i nama djeci koja ne vide bijelog konja

na bijelom gradskom zidu

D29

lijepa kao dan

ona ulazi u pleistocensku šumu

slušajući glas muškog soprana

pod prvim stablom

gdje se moglo vječno zaboravljati

u toj baršunastoj dubini

zelene tlapnje

dira je gomila perja

samo jedne lutajuće ptice

ona nedostaje

u slijedu događanja

otkad je upoznala

još jedno mjesto gdje bi se presvlačila

na dugom putu do dúge

njeno se lice sagiba

ko i raspolovljena slika

nage žene na mjesečini

sa stablima koja dobivaju ruke

odnoseć je u plavu dubinu

goleme pleistocenske šume

D33

davno

iz šume izlazi čovjek kojega nema

ima kravatu boje jaglaca ponosan na

svoj put

što vodi k vodi

a tako bismo voljeli vidjeti ribu

u društvu s njime

tek jednu da nas povede niže k ušću

riba je ružičasta

ponaša se pristojno

gleda nas iz vode putem duge kanadske

ljubavi

ne dijeli mora od rijeke

puneć bijele porculanske tanjure

za stolom čovjek koga nema s kravatom

boje jaglaca vrpolji se u rijeci nedaleko

od šume

koju ispunja lišće i male životinje

one nas odavna poznaju

ptice nam pjevaju

ne bi li znali da će uskoro svitanje

jednoga davnog dana

između neba vode i diluvijalne šume

* * *

TUSCULUM

T26

bizarnost stare Srednje Amerike

i slavno carstvo Inka

najveća rijeka

najveća šuma na svijetu

u njoj se još kriju ljudi

jedu srčike lišće gomolje kukce i cvijeće

igraju se s divljim životinjama

vlažne kože strepe od bijela čovjeka

ovaj se kreće u moru blata

ne bi li proučio nepoznate civilizacije

usredotočen na ratujuća plemena

tamne boje

opak je pravi klopke za ljude

koji su gradili skrivene gradove i

piramide

hramove gdje prinosiše krvave ljudske

žrtve

nezaustavljiv bijeli čovjek ponaša se

ko da nema odredišta čini krive korake

zaustavlja se na smrtnost indijanske

dojenčadi

koja pluta na velikom jezeru Titicaca

T41

naša pismena razasuta u svemiru

počev od Zemlje istočnoga grijeha

Zemlje izlazećeg Sunca

ugrijana mada se ono hladi

a ljudi ispiru ruke krvlju uprljane

usred kontinenata velike su tratine

čuje se jasan ljudski glas

povlači zelenu crtu između tebe i mene

lovimo Sunce u galaktičkoj tišini

sijači ljudskog sjemena

žita i različka

djeca hodaju tjemenom zida gdje se

vijore

mokre zastave

postoje i krivotvoreni gradovi

mnogostrukih epiteta

tamo žive emfatici

i tu smo pronašli Sunce

T48

umrijeti je lako kad te netko gleda

kad si uslišan razmjenjujuć temeljna

znanja s prijateljem

dalekih dana muških i ženskih pubisa

smrt je sestra života život brat smrti

za to je nužna naobrazba

Kopernikov obrat procjep u slobodu

dok mi srce traviš

tvoja medna usta žive u kući pored

mora

ne zavidi zlatu

tako nastaju pjesme tužna čovjeka

a ipak znatiželjna zdrava libida

ja jašem konja gizdava zlatna blaga međ

nogama

asketskoga duha mjerim u galopu

travanjske livade

osjećam pokoj revno služeć konjske

igre

revno obavljamo teške zadatke

pri čem težimo putima duhovne

emancipacije

poljubio si me na prebijeloj palubi

igramo se na krijestama vala

živa ekskluziva

ispaćeni ljudi na palubi

žene usahlih grudi

* * *

Nada Grubišić (Pula, 1954), pohađala je gimnaziju u Puli te diplomirala na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Piše poeziju, epove i poetsku prozu. Objavljuje u časopisima. Članica je Društva hrvatskih književnika. Živi u Puli.

Objavljene zbirke: Apokaliptična avenija (Pula, 1986), Djevojčica iz porječja (Zagreb, 2000), Djevičanstvo ili The Moralizing Florist (Zagreb, 2003), Metropola praznine (Pula, 2007) i Čitanje Dubrovnika (ep; Zagreb, 2007).

U tisku: Akvarel (poetski roman bez interpunkcije) i Sama pomisao na stablo.

Kritička bilješka

Apartnost i distinktivnost Grubišićkinih stihova spram rukopisâ suvremenikâ u prvome redu vidimo u stanovitu trendovskom izolacionizmu, ali i nepovodljivoj autorskoj svijesti glede snage i moći vlastita izraza, dakle u prirodnoj i neponovljivoj vlastitosti napisanoga kao spoja doživljenog i pročitanog, žuđenog i stvarnog, izmaštanog i transponiranog, citatno ugrađenog i složenijom asocijativnošću poetike upletenoga u svijet pjesme – bilo pisane kao izravno svjedočanstvo lirskoga subjekta, u prvome licu, bilo pak neutralnije u drugim oblicima – projekcijama autorskoga ja.

Nada Grubišić – autorica iz prve lige hrvatskih pjesnikinja naših dana – od svojih prvih početaka piše o nemirima tijela i duše, duha i uma, o prožimanju senzacija i čovjekove nutrine s fenomenima odnosno pojavnosti nerijetko i antropomorfizirana krajolika – mahom zavičajnog, onoga mediteransko-istarskoga te hrvatskog uopće, no i onoga usvojenog bilo putovanjima, bilo pak iz izabrane literature kojoj se autorica utjecala i posvećivala na putu intelektualnoga sazrijevanja i kreativnog rasta.

Riječ je o smislenu nizanju slika, događaja, doživljaja, stvarnih i najrazličnije transponiranih, o kipućemu bujanju mašte, o maštovitosti onkraj jeftine nakane da se konstrukcijom svidi, dapače, stalno je u njezinu tekstu propitivanje autorske pozicije, jastva lirskoga subjekta neograničena vremenom i prostorom.

I kada piše i »prepisuje«, i kada citira i »citira«, kada se traži i uporno (ne) nalazi ondje gdje je (ne) očekujemo…, Grubišićeva je svjesna svoje autorske pozicije kao i mjesta, moći i snage koju »njezin« lirski subjekt crpi baš iz autsajderstva, odnosno nepripadanja, što postaje prednošću ove pjesnikinje.

Boris Domagoj Biletić