Svekolika lica otuđenosti

Svekolika lica otuđenosti

Riječi bubre, valjaju se u gustom nizu, oslanjaju jedna na drugu, na tren se oslobode, razmiču dodijeljen im red, a onda se opet uklope, podvrgnu zadanom narativnom slijedu. Pjesnikinja Vesna Biga u zbirci Sjenka na uzici uokviruje tako povorke riječi u zgusnute poetske sintagme, čvrsto okupljene u četiri ciklusa (Bijele riječi, Anđeo brzine, Vodila sam svoju sjenku na uzici, Timarenje Kentaura). Postoji neko nepisano pravilo po kojem se mjeri poetski dignitet zbirke pjesama: ako, dakle, u jednoj zbirci ima barem desetak pjesama (!) koje u čitatelja pobude pozornost, valja se toj zbirci posvetiti, valja otkriti njezine misaone pobude i s delikatnom upornošću razodjenuti skrivena, unutarnja pulsiranja poetskoga tkiva, specifičan ritam i tempo gibanja uočenih pjesmotvora.

Tako se u prvom ciklusu, Bijele riječi, nametnula pjesma Dan je oblačan. Pjesma, naoko jednostavna, slijedi odabranom poetskom naracijom neizbježnu svakodnevicu u kojoj je pojam otuđenosti gotovo pravilo. Iz kontrapunkta izgovorene, a nepoznate riječi, i osamljene, tjeskobne jedinke, razvija se opsesivna slika otuđenosti u kojoj se gubi, nestaje stereotipan oblik komuniciranja riječima:

»… a tako bi dobro bilo da se samo smješkamo / jedno drugom, ovaj čovjek i ja, / svatko na svome jeziku zagledajući oblake, / jasno je, u ovom času, da je dan oblačan, što još reći?«

U drugom ciklusu, Anđeo brzine, pjesmi Pauk u gradu muškaraca, žena tijelima otuđenih putnika u trolejbusu suprotstavljen je pauk, kukac, koji se nakon lebdenja na tankoj niti iznad glava mučno sljubljenih ljudi nađe na nečijem ovratniku. Kratka banalna epizoda poslužit će pjesnikinji da svoju prigušenu emotivnost prebaci, uz suzdržani ironijski odmak, na pauka, koji se spasio izlaženjem iz ovratnika:

»… i ja konačno mogu odahnuti, mogu baciti pogled kroz prozor, /na pročelja kuća i izloge u kojima počiva oprema za nikud, …/ dok je unutra u ovom trenutku važno samo to da se pauk spasio«.

Monotoni ritam svakodnevice, pomalo otužno gibanje dana ili noći zapažamo u pjesmama: Na rasprodaju svakoj zjenici i Vidjela sam čovjeka koji nije vidio Mjesec. Prostranim rečeničnim sklopovima izranja priča – poema o čovjeku koji nije opazio Mjesec na nebu. Posvećenost »samo vlastitom koraku« odvlači čovjeka i osamljuje ga. Otuđuje.

U četvrtom ciklusu, Timarenje Kentaura, slika otuđenih, izgubljenih ljudi raste do apsurda. I ljubav je svedena na banalno vegetiranje i ne obećava ništa (Učitelj od ljubavi). Nema ushita, zanosa ni strasti! Sve prolazi i nestaje u monotoniji dana koji nije obećan, jer je neki »učitelj od ljubavi, lukava bitanga i zvjezdoznanac, obećao dan u kojem će sve biti na svome mjestu«. Tako žudnja za ljubavlju ostaje nedostižnom himerom. To je nemoć pojedinca izgubljena u mnoštvu, a zaljubljenost u trenutak koji živi ne pomaže mu da se osovi, da osjeti slobodu mjerljivu humanim postulatima. Kao da je sve sputano i satjerano u kalup svakodnevlja. Uzalud je zvati opsesivan (Trenutak) da se vrati, »da bude jedan i jedini« (Naprečac se zaljubljujem). Doista, pjesnikinja je možda mogla poetski drukčije osmisliti jalove trenutke življenja, ali ona je izabrala gusto tkivo poetskoga teksta koji se rasplinjava u neveselu priču (Vježba iz djetinjstva, Djeca jutra).

Vrhunac te osebujne poetike koja nije opterećena željom za sviđanjem, niti posebno žudi za komunikacijom, niti želi biti jasna, niti samoljubno umuje – nalazimo u pjesmi Timarenje Kentaura. Bijeda bivstvovanja i posvemašnja prepuštenost Usudu poetski su motivi pjesme. Od nade u bolji život nema ni slova – n.

»Ponekad je dovoljno pogledati kroz prozor, / postaviti sebi malo pitanje i onda sačekati / da se više ništa ne dogodi, da se više nikad ništa ne sazna!« Poetsko strpljenje sveta je stvar! A u vijencu od tisuću cvjetova poezije ovaj cvijet – zbirka Vesne Biga, osut je sumornim laticama svakodnevlja u kojem mučno dišu svekolika lica otuđenosti. Tražiti ravnotežu u poeziji mukotrpan je put i nadasve osoban. Po mjeri pjesnika.

Ljerka Car Matutinović